Bilo je to skladno i tiho zajedništvo. Razvijali smo se u zdrave primjerke naše zimzelene vrste: vitkog stabla, simetrično raspoređenih grana, lijepih tamnozelenih iglica. Za nas su sva godišnja doba bila lijepa. Podjednako smo voljeli i sunce i oblake, kišne i vjetrovite dane, maglu i mraz. Samo nas je snijeg, kad bi jako napadao i prekrio naše grane, činio nekako otuđenim od zajednice. Ali, zaposlenici u rasadniku bi nas brzo oslobađali od te bijele napasti. S nama se, kao i s drugim biljkama u rasadniku, postupalo brižno i lijepo. Takođe, štitili su nas preventivno od mogućih raznih bolesti. Ono što sam posebno volio bile su noći s mjesečinom. Volio sam kad se srebrnasta svjetlost punog mjeseca razlije po mojim iglicama. Bilo je nečeg svečanog u toj noćnoj tišini i našoj nepokretnosti.
Čini mi se da mi je sedam godina rasta brzo prošlo. Kada su me zasadili, imao sam jedva pedesetak santimetara visine. Svi smo rasli nekako podjednakom brzinom.Visinom blizu dva metra osjećao sam se nekako zrelo i moćno, iako sam znao da su to mlade godine. Jednog hladnog decembarskog dana došli su da nas posijeku. Čuo sam kad su se dogovarali koje će sadnice odabrati i koliko će ih posjeći. Bili su poučeni lošim prošlogodišnjim iskustvom, jer su ponudili puno više borova nego što su prodali. Ovog su puta željeli biti oprezni. Radi sigurnosti, odabrali su nas deset. Odlučili su da mene prvoga posijeku. Posebno pamtim trenutak kada su motornom šegom odbojnog zvuka zasjekli u moje mlado stablo. Odjednom sam osjetio gubitak ravnoteže, zatim blagu nesvjesticu prožetu reskim mirisom koji se širio iz moje svježe prerezane srži. Jedan me je radnik pažljivo položio uz betonski ivičnjak rasadničke staze. Kada je sječa ostalih odabranih primjeraka bila završena, priđoše mi dva mlada čovjeka koji me hitrim pokretima spretno preokrenuše i omotaše mi grane od dna do vrha stabla dugim najlonskim trakama.
Poprimih vretenast oblik, nalik mom rođaku čempresu. Podigoše me i položiše u karoseriju kamiona. Zatim uredno poslagaše ostale, isto tako vretenasto umotane sadnice. Istovarili su nas na gradskom trgu, u blizini tek postavljenog novogodišnjeg sajma. Izdvojili su me kao posebno lijep primjerak. Slušao sam kako se zainteresirani kupci cjenkaju s gazdom. Nije htio spuštati cijenu koju mi je odredio. Ni ja nijesam želio da me proda ispod cijene koju je ispisao zlatnim slovima i natakao na mom vrhu. Najgore što mi se moglo desiti, o čemu uostalom nijesam ni želio razmišljati, bilo je da ostanem neprodat. Kad sam već posječen, želio sam da dobijem svečano ruho novogodišnje jelke. Dok sam razmišljao o svojoj mogućoj sudbini, jedna mlađa lijepa gospođa, elegantna, i otmenog izgleda, priđe gazdi i pokaza prema meni. Nježno je prešla rukom u rukavici po mojim omotanim granama. Platila je onoliko koliko sam koštao. Gospođin me suprug uze i priveže na krov od automobila. Ubrzo sam se našao u njihovoj kući. Donji dio stabla, gdje sam bio presječen, uglavili su u crni željezni stalak. Odmotali su najlonske trake i moje su se grane oslobodile. Zadobile su ponovo onaj skladan položaj kao prije sječe. Postavili su me na lijepo mjesto. Odabrali su ugao pored velikog prozora, prostranog i luksuzno namještenog dnevnog boravka. Troje djece mojih vlasnika jako mi se radovalo. Dijelio sam njihovo zadovoljstvo kad su s roditeljima uzbuđeno kitili moje grane blještavim nakitom raznobojnih bombica, srebrnih pahuljica, rajskih ptičica svilenih repova, dugih nizova zlatnih perli... Postao sam živi ukras u sobi. Ponosno su me pokazivali gostima. Godilo mi je divljenje koje su mi iskazivali. Dobio sam epitet najljepše novogodišnje jelke u kvartu, u kojem su moji vlasnici stanovali.
Na dan stare godine u kući je bilo posebno svečano i veselo. Pod mojim je granama bila naslagana pregršt lijepo zapakovanih darova. Približavanjem kraja posljednjeg dana godine na izmaku, približavao se i klimaks mog života. Kad je otpočelo odbrojavanje onih deset sekundi do pola noći, i kada su se kazaljke na satu poklopile, presjekavši uzdužbroj dvanaest, razdragana gospođa prva podiže čašu šampanjca i radosno uzviknu: "Happy New Year"!
Veselo je, društvo ukućana i gostiju, međusobno razmjenjivalo čestitke, kucajuće se čašama i ljubeći se. Na meni su uz blještavi nakit bljeskale sitne raznobojne lampice. Napolju su se čule rafalne paljbe spektakularnog vatrometa blještavih boja, kao da se raspadaju zvijezde na nebu, a njihovi su blješteći djelovi gasnuli, padajući prema zemlji.
Bučno se proslavljao dolazak nove godine. Djeca su uzbuđeno raspakivala darove. Uz bogat novogodišnji sto, zabavljalo se i plesalo do pred zoru. Ovu sam novogodišnju noć osjećao svim svojim stablom, svim svojim grančicama i iglicama, svim svojim četinarskim bićem.
Kada se društvo razišlo, kada su ukućani otišli na počinak, ostao sam sam u mraku sobe. Uzbuđenje me dugo prožimalo. Tek sam se u zoru smirio. Gledao sam kako se rađa novi dan, nove godine. U razdanjivanju su se pomaljale i sve jasnije ocrtavale šiljaste promrzle grane visokog drveća što je raslo u blizini kuće. Te su mi grane u jednom času izgledale kao ogrebotine na vedrom sivkastoplavom januarskom nebu. Sve je napolju bilo mirno i nepokretno, zarobljeno u ranojutarnju zimsku studen. Izgledalo je kao da se netom ništa nije događalo. Kao da nije bilo bučnog dočeka Nove godine, spektakularnog vatrometa, pucnjave i pjesme. Sve je zamrlo. U sobi sam čuo samo pravilno njihanje klatna starinskog zidnog sata. Vrijeme nove godine se odbrojavalo.
Nekoliko dana nakon sivestrovskog slavlja, osjećao sam kako je počelo ponestajati svježine i elastičnosti u mojim granama. Smatrao sam to posljedicom nedostatka vode. Stablo nije imalo od kuda crpiti vlagu. Postupno napredovanje te fizičke nemoći, stvaralo je u meni izvjesnu malodušnost. Nijesam se mogao miriti s neugodnim osjećajem kako se lakoća blještavih ukrasa pretvara u neugodni teret na mojim granama. Uzalud sam s krajnjim naporom, pokušavao vrhove grana održati u položaju kakve su imale kad su se na njih kačili ukrasi. Postao sam svjestan stanja sopstvene neminovne nemoći.
Jedne noći, pred zoru, u tišini sobe trgnuo me zvuk bombice koja je skliznula s vrha opuštene grane i razbila se na pod. Teško sam prihvaćao spoznaju da se blještavilo mog svečarskog života počelo pretvarati u moje umiranje.
Sjutradan ujutru, gospođa se obratila suprugu, rekavši: "Pogledaj kako ovaj bor užasno izgleda. A bio je tako lijep kad smo ga kupili. Sav se nekako opustio". Zatim pokaza prstom prema podu: "Pogledaj, iglice su mu počele otpadati. Moramo ga što prije raskititi. Samo nam pravi smeće u kući. Trebala sam poslušati jednu koleginicu koja mi je savjetovala da kupim plastični bor“.
,,To nije isto - uzvrati suprug. "Plastika nikad ne može nadomjestiti prirodu“.
,,Imaš pravo - odgovorala je supruga, "naravno da je pravi bor puno ljepši, ali mi je užasno gledat kako ovako jadno izgleda. Kao star i nemoćan čovjek. Zar ne izgleda jadno“? I uistinu sam se jadno osjećao. Skidanje ukrasa sam teško podnio. Pažljivo i ljutito ih je skidala kućna pomoćnica mojih vlasnika. Čuo sam kako me šapćući psuje. Djeci više nijesam bio zanimljiv. Prolazila su pored mene kao da me ne primjećuju. Kućna pomoćnica me svojim snažnim rukama izvukla iz željeznog crnog stalka. Odnijela me na balkon i bacila u vrt. Pad na zemlju je bio tup i bezbolan. Iglice na granama su brzo žutjele i otpadale. U kišnim su se danima s mokrom zemljom stapale u blatnjavu smjesu. Kad je i posljednja iglica otpala, postao sam nalik kakvom ogoljelom biljnom kosturu. U vrtu mojih bivših vlasnika ostao sam da ležim sve do prvih dana proljeća. Vegetacija se počela obnavljati. Izdanci mlade trave počeli su se probijati među mojim suvim granama. Jednog dana, čisteći vrt, vrtlar me podigao sa zemlje, uspravio, držeći me čvrsto pri vrhu i spretnim udarcima sjekire sjekao moje grane. Pokupio ih je na gomilu i zapalio. Gledao sam kako u plamenu nestaje dio mene. Ostalo je samo stablo.
Taj je ostatak vrtlar odnio u šupu i prešegao u pet dijelova. Rekao je gazdama da ću moći lijepo gorjeti u kaminu. Za naredni novogodišnji ugođaj. Tako sam, podijeljen u dijelove, ostao u polumraku šupe, među uredno naslaganim cjepanicama, da čekam kraj godine. Ponekad sam znao misliti na rasadnik u kojem sam rastao. Zamišljao sam kako sada na mom mjestu raste neki novi bor, koji će jednoga dana, biti posječen za ukrasnu jelku neke buduće nove godine.
(Pobjeda)
