“Ja mislim da je Dejton samo pomogao ludacima da, dvadeset godina, nama navuku ludačku košulju. Ti ludaci su etno nacionalisti koji, više-manje, nijesu otišli sa vlasti a bili su direktni uzročnici rata.”
Na pitanje da li je tek posljednji rat uspio da razori zajednicki život u Sarajevu i cijeloj BiH, Mustafić odgovara:
“Bosna i Hercegovina je jedna polifona zemlja u kojoj su se kulture stoljećima prožimale, i u kojima je to postao dio našeg svjetonazora. U Sarajevu, glavnom gradu BiH, gdje vi i ja razgovoramo na nekoliko stotina metara od Begove džamije, sinagoge, katoličke katedrale, pravoslavne crkve to nije razglednica, to nije post card koji treba da dovede turiste, to je dio mog djetinjstva, dio mog identiteta. Ja sam svoje prve ljubavne sastanke zakazivao kod katedrale, šutirao loptu iza Pravoslavne crkve, zajedno sam sa djecom za vrijeme Ramazana trčao da kupuim djedi i baki somune. To su mirisi i boje mog djetinjstva, i ne samo mog već, i mojih predaka i to nije lako uništiti. Vi možete argumentom sile pokušati to da razdvojite, ali ne možete ubiti ljudima sjećanje, njihov identitet. Ono što je opasno, jeste što jako dugo traje ta agonija, to beznađe koje je Dejton donio sa sobom.”
I dodaje:
“Bosna i Hercegovina je danas manje država, a više ideja. Za tu ideju ja sam ovdje ostao kao dvadesetdvogodišnjak, nijesam želio da napustim BiH jer bih se osjećao kao izdajica koji je otišao iz španskog građanskog rata.”
Iz Mustafićevog odgovora na pitanje o velikim umjetnicima i poznatim Sarajlijama, koji su zbog rata napustili BiH i postali dio kulture drugih država, poput Hemona, Jergovića, Kusturice ili Nela Karajlića, izdvajamo dio o posljednjoj dvojici:
“Šekspir kaže od svih lica najsramnije je lice izdaje. Ne ljutim se ja na Kusturicu što on danas govori loše o Sarajevu, ja bih možda imao razloga da govorim još lošije zato što, za razliku od njega živim u Sarajevu, i znam još bolje kakva je situacija u Sarajevu. Ali to sramno lice izdaje- kada izdate svoja umjetnička djela. On je izdao sopstvenu umjetnost. Kada vi, na odjavnoj špici svog filma, se zahvaljujete korpusu armije koja je u tom trenutku izvršila genocid u zemlji u kojoj ste rođeni to govori o vašem moralnom i etičkom sunovratu i mene više taj film ne zanima i jag a nisam ni pogledao.Ja tog trenutka mogu da kažem da estetika, nije odvojena od etičkog konteksta. Ne možete Kusturicu i Neleta upoređivati, to je kao da upoređujete Baha i Cecu. Kusta je Bah a Nele je Ceca.”
A, u odgovoru na pitanje: postoji li neko koga danas voli cijela BiH i ko simbolizuje mogućnost njenog opstanka, Dino Mustafić, ne mogavši da zadrži suze, kaze da je takva kadetska reprezentacija košarkaša, ovogodišnji prvak Evrope:
“Ta djeca se vole, oni, oni zajedno rade. To je budućnost Bosne!”
Živu istinu slušajte večeras od 20 sati na frekvencijama Antene M ili gledajte na Prvoj i Atlas TV u istom terminu. (Antena M)
