Nakon što su iz Crvenog krsta Crne Gore najavili da će sjutra u Cetinjskom manastiru biti obilježena 140. godišnjica osnivanja crnogorskog Društva Crvenog krsta, i iz MCP SPC stigala je potvrda dogašaja. U najavi se navodi da će svetu liturgiju tim povodom od 9 časova služiti cetinjsko sveštenstvo i sveštenomonaštvo, te da će oko 12.30 časova biti služen pomen osnivačima i upokojenim dobrotvorima te organizacije.
- Do 1875, bilo je dvadesetak društava Crvenog krsta u Evropi, čije su zemlje 1863. potpisale Ženevsku konvenciju o ranjenicima. Potpisnici tog međunarodnog dokumenta formirali su 1864. Međunarodni komitet Crvenog krsta sa sjedištem u Ženevi. Konvencija o ranjenicima bila je upućena i Crnoj Gori. Rasplamsavanje ustanka u Hercegovini, uticalo je na crnogorskog knjaza Nikolu da ubrzo odobri taj dokument, potpiše ga i uvrsti tako svoju zemlju kao 22. člana međunarodne zajednice koji je ozakonio Ženevsku konvenciju o ranjenicima. Za prvog predsjednika Društva crvenog krsta izabran je arhimandrit cetinjski Visarion Ljubiša. Počevši od njega, radom Crvenog krsta u Crnoj Gori će rukovoditi mitropoliti crnogorski sve do građanskog rata 1941-1945, kada je Cetinjska mitropolija nasilno uklonjena iz javnog života, pa samim tim i iz organizacije Crvenog krsta - navode iz MCP SPC.
U najavi koji proslježuje "Svetigora", dat je i kratak osvrt na osnivanje crnogorskog Društva Crvenog krsta, nastao prema doktorskoj disertaciji dr Pavla Kondića i "Istorijatu Cetinjskog manastira" Predraga Vukića iz monografije "Cetinjski manastir Rođenja Presvete Bogorodice", uz napomenu da su "svi datumi po julijanskom kalendaru, koji je u to vrijeme bio u zvaničnoj upotrebi i u državnoj administraciji". Tekst prenosimo integralno.
Ustanak hrišćanskog naroda u Hercegovini protiv vjekovnih turskih zavojevača, otpočet u ljeto 1875, doveo je do velikog narodnog stradanja. Stoga je 3. avgusta 1875. na Cetinju osnovan "Odbor za stradajuće Hercegovce", "koji će prikupljati pomoć za stradajuće Hercegovce i starati se o čeljadi hercegovačkoj, koja su priješla i koja će još prijeći u Crnu Goru. Međutim, ustanak je buknuo i u Bosni. Tijem veće potrebe nastaju i od rodoljuba našega veće se žrtve zahtijevaju. Zato pozivamo Crnogorce, i svakojega Srbina i Slovenina i čovjekoljupca da su čim god može, priteče čas prije u pomoć da olakšamo sudbinu junačkim borcima i žalosno stanje porodicama njihovim", kako stoji u obaveštenju koje je Odbor objavio. Za predsjednika Odbora izabran je mitropolit Ilarion a među osam članova bili su i arhimandrit Visarion Ljubiša, nastojatelj Cetinjskog manastira i rektor Bogoslovije, sveštenik Stevan Kapičić, protoprezviter cetinjski i Božo Novaković, profesor Bogoslovije.
Odbor je odmah razvio živu i razgranatu aktivnost. Među najvažnijim su slanje poziva ljekarima - dobrovoljcima i organizovanje njihovog dolaska, kao i opremanje i uređenje bolnica na Cetinju, Šavniku, Drobnjacima, Župi Nikšićkoj (u konaku manastira), Andrijevici i Grahovu.
Pored dobrovoljnog a inače napornog rada u Odboru, svi članovi, na čelu sa mitropolitom Ilarionom, dali su i novčani prilog. Pored njih, sa teritorije cetinjske kapetanije, među ostalim dobrotvorima, svoj prilog su dali i svi sveštenici koji su živeli na tom prostoru. Istovetno je bilo i sa svim drugim prostorima. Izveštaji o radu Odbora i pristiglim prilozima su objavljivani sukcesivno, iz broja u broj službenih novina "Glas Crnogorca". Ovaj odbor, bio je u stvari pravni zametak Crvenog krsta Crne Gore.
Uporedo sa dobrotvornim radom Odbora za stradajuće Hercegovce, tokom jeseni 1875. tekao je i proces formiranja crnogorskog Društva Crvenog krsta. Akt o ratifikaciji Ženevske konvencije Međunarodnog komiteta Crvenog krsta datiran je 17. novembra 1875. od kada se računa nastanak crnogorskog Društva Crvenog krsta kao ravnopravnog člana. Potom su izaslanici Međunarodnog komiteta iz Ženeve došli u Crnu Goru radi ratifikacije Pravila, koja je održana u Cetinjskom manastiru, od 1. do 11. januara 1876. Za predsjednika Društva Crvenog krsta izabran je arhimandrit Visarion Ljubiša, nastojatelj Cetinjskog manastira.
Ubrzo je otpočeo Crnogorsko-turski rat i mitropolit Ilarion, na čelu Odbora za stradajuće Hercegovce, i arhimandrit Visarion, na čelu Društva Crvenog krsta, imali su posla i mnogostrukih obaveza koje su prevazilazile njihove fizičke mogućnosti. U Crnoj Gori je od 1875. do 1877. boravilo 10.818 porodica iz Hercegovine ili ukupno 62.496 lica. Obezbijediti makar i minimalne uslove za održavanje života tolikom ljudstvu bio bi problem bilo kojoj evropskoj zemlji onoga vremena, a kamoli Crnoj Gori sa manje od 200.000 stanovnika, i inače po mnogo čemu najsiromašnijoj evropskoj zemlji. Glavna transmisija u čitavoj aktivnosti oko liječenja ranjenih i oboljelih boraca, među kojima crnogorskih i hercegovačkih i preko 11.000 turskih ranjenih vojnika, i staranja o prognanicima u impozantnom broju bilo je povjereno Društvu Crvenog krsta. Ono je u granicama maksimalnih mogućnosti obavilo ovaj zadatak i steklo veliki ugled u svijetu. Odbor cetinjski za stradajuće Hercegovce nastavio je svoju humanitarnu djelatnost oko zbrinjavanja izbjeglih hercegovačkih porodica, dok je Društvo crnogorskog Crvenog krsta preuzelo sve poslove, uključujući cjelokupno staranje oko liječenja ranjenika.
Foto: kurir.rs
