Istraživanje imalo sondažni karakter Drugu kampanju podvodnih arheoloških istraživanja je u okviru svojih nadležnosti obavio Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore. Osim rukovodioca istraživanja, arheologa ronioca Marije Jabučanin, u ovogodišnjem timu su bili Petra Zdravković, Nikola Borovinić, Dejan Drašković i Dragutin Radimir. Istraživanje je sprovedeno prema najvišim standardima struke i u skladu s propisima o zaštiti kulturne baštine.Projekat je u cjelosti finansiralo Ministarstvo kulture Crne Gore iz fonda za Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2015. god.
Za razliku od prošlogodišnjeg istraživanja koje je imalo formu rekognosciranja i prilikom kojih su na osnovu detaljnih ronilačkih prospekcija dobijeni podaci o arheološkim elementima i granicama lokaliteta - GPS pozicioniranim, ove godine istraživanje je imalo sondažni karakter. To znači, pozicije koje su sadržale najindikativnije površinske nalaze, iskopavane su pod vodom mamut pumpom, vodeći pri tom računa o stratigrafiji, pronađenom materijalu, autentičnosti i integritetu cjelokupnog lokaliteta.
Dvije lokacije: Konkretno, radi se o dvije lokacije; prva koja je prošle godine ukazala na mjesto brodoloma i koji je trebalo potvrditi kod Rta Rtac, i druga, na suprotnoj Strpačkoj strani blizu ušća Sopota, sa širokim dijapazonom keramičkog materijala, amfora, brodskog kuhinjskog posuđa, sigilatskih posuda, stakla, opekarskih proizvoda, tegula, životnjskih kostiju. Nažalost, usljed erozije terena i kasnijih ljudskih infrastrukturnih intervencija, pokazalo se da je stratigrafija ovog nalazišta gotovo uništena, pa su zbog toga hronološka određenja bazirana na uporednim tipološko – stilskim interpretacijama podvodnog materiala.
Karakter i količina pirkupljenih nalaza, u kontekstu i analogijama šireg istočnojadranskog pojasa iz perioda grčkog, rimskog i kasnoantičkog perioda, jasno govori, da je ova pozicija najvjerovatnije korištena kao viševjekovno kratkotrajno sidrište, prenoćište i sklonište za nevremena kada su jedrenjaci prekide plovidbe koristili da se oslobode balasta i pokvarene robe, predmeta koji nijesu imali više upotrebnu funkciju, na najlakši način - bacanjem u more.
Postojanje Rizonske luke: Iako je gro materijala fragmentovan, svakako je jednako važan i služi za što realnije postavljanje Risanskog akvatorija i pripadajućeg Rizonskog naselja i luke u okvire plovidbenih ruta na ovom dijelu Jadrana. Rizonska luka u pomorskim kartama nikad nije postojala kao tačka navigacije jer se ne nalazi u direktnoj plovnoj liniji duž frekventne istočnojadranske obale, koja je spajala Egej i krajnje sjeverne tačke Jadrana koju su brodovi zbog velikog skretanja s rute, posebno u antičko doba, izbjegavali. Međutim, geografsko- maritimni uslovi, sidrene uvale sa izvorima pitke vode , učinili su da ipak postane važno pomorsko sjedište trgovačkih kontakata autohtonog Ilirskog i mediteranskih naroda, u prvom redu Grka i Rimljana.
Risanski akvatorij je ponovo potvrdio svoj veliki arheološki potencijal. Zbog svojih prirodnih vrijednosti na popisu je svjetske baštine , dok je u mediteranskim okvirima prepoznat kao lokalitet koji je uticao na istoriju civilizacije u praistorijskom, antičkom, srednjevjekovnom i novovjekovnom razdoblju.
Pitanje zaštite i valorizacije: Ali, s druge strane, sprovedeno istraživanje je ponovo otvorilo pitanje zaštite i valorizacije ovog i drugih podvodnih dragulja arheologije crnogorskog podmorja.
Iako je Crna Gora ratifikovala UNESCO- vu Konvenciju iz 2001. god, prvi mnogostrani međunarodni ugovor koji se sveobuhvatno bavi zaštitom podvodnih kulturne baštine, kod nas još uvijek ne postoji poseban zakon koji bi se ticao isključivo podvodnih kulturnih dobara. Devastacije su i dalje prisutne, arheolozi na žalost najčešće posljednji dolaze na lokalitet koji su pljačkaši i nesavjesni turisti već oskrnavili, odnoseći s ljetovanja izronjene ,,suvenire”, koji su za stručnjake neprocjenjiv izvor informacija.
Jedno od mogućih rešenja kojim bi se vremenom ovakva praksa zaustavila, primjenom modela iz okruženja, je da ronjenje na zaštićenim spomenicima kulture, kao što je Risanski zaliv, bude strogo ograničeno na insitucije države koje se bave proučavanjem i zaštitom kulturnih dobara i licencirane ronilačke centre, koji bi dobili koncesije za određeni lokalitet. Njih bi kroz prava i obaveze izdavalo nadležno Ministarstvo kulture, čime bi se, uz neposrednu i obavezujuću kontrolu na određeni period, dobila mogućnost za turističko, stručno i edukaciono korišćenje jedinstvenih arheolokih muzeja na morskom dnu za čije su postavke zadužene morske nevere i brodolomi.
Neophodno obezbijediti i sistem fizičke zaštite: Osim pravne, neophodno je obezbijediti i sistem fizičke zaštite podvodne arheološke baštine, kroz međusobnu saradnju struke, policije, lučkih kapetanija, ronilačkih centara, turističkih organizacija i lokalne zajednice, javnim apelima i podizanjem svijesti svakog pojedinca.
Blago podvodne arheologije je neprocjenjive vrijednosti. Da bi se zaštitilo potrebno ga je evidentirati i dokumentovnati. Arheološki ronilački kadar postoji, znanja i volje ne manjka, a na nadležnima je da ovakva i slična istraživanja podrže i intenziviraju kako bi međudržavni registar luka i sidrišta istočnojadranskog antičkog plovnog puta konačno bio upotpunjen podacima sa naše obale.
Priredio: Ivan KERN
