Jedan naš zemljak, Cetinjanin dakako, pisao je nakon Božića 1941. godine, svom kumu u Americi. Lijepim rukopisom i u pravilnim redovima, okitio je stranicu ipo! Osim pozdravnog uvoda i par oproštajnih riječi na kraju pisma, sve ostalo je posvetio svojoj velikoj nevolji.
Naime, grdno zamjera kumu što mu još uvijek ne posla toliko željeni i iščekivani borsalino! Gotovo bolan, podsjeća kuma na tu svoju hitnu potrebu. Za svaki slučaj, još jednom navodi broj šešira i opominje da borsalino mora biti „siv i sa širokom fjokom”! Lik misli o fjoki nakon Božića 1941. godine!?! Nije više ni tzv. osvit Drugog svjetskog rata, jer, ratno je jutro već poodmaklo. Aaah: Poljska i slično daleke zemlje su, definitivno, u problemu; Hitler se nešto pomamio itd. itd; ali pismopisac je ovdje, na Balkanu, gdje se naviklo na svašto, te je borsalino, logično, najpotrebniji! Ništa ne piše o živima, ni riječi o mrtvima; nimalo o situaciji u državi, ni retka o dešavanjima, ama baš ništa o tome kako je na Cetinju i u Crnoj Gori... Pravo pismo iz domovine! Borsalino!
I, zbilja, kad čovjek razmisli, što drugo da napiše i što da ište do ono što mu stvarno nedostaje u dolini ispod Lovćena, u čamotinji kamenih kućica, na sleđenoj kaldrmi? On zna: popucaće led i ubrzo će početi kiše, a potom mora doći proljeće - bez obzira na to ima li, ili nema po Evropi rata... Svakako će biti onako kako ne treba. Zato kumu piše iskreno. Uostalom, ako i možemo naći dokaze da je svijet juče postojao, niko od nas ne može tvrditi da će postojati i sjutra, odnosno onog dana kad odemo odavde. Čemu, onda, pisati o stvarima kojima nismo kapac? Nema mene, nema ni svijeta. Crk'o ja, ode svijet u p.m.! Nego što, nego borsalino! A nikako da stigne. E, jebeš kuma, koji to 1941. ne shvata.
Valjda dirnuta ovim pismom, sjetih se da i sama imam kuma u toj istoj 200-godišnjoj Americi! Ha!? Jes' muškarčić, ali nije dugme. Te me to nagnalo da razmišljam: kako bih, zaboga, ja danas napisala pismo kumu? Odakle bih počela? Koji su najvažniji trenuci i najodsudniji događaji? Što je to što danas karakteriše moju domovinu? Što je to što bi jednog muškarčića moglo interesovati? Konačno, što bih mu tražila da mi pošalje? Za čim gorko žudim u ove kišovite dne?
Vjerujem da bih odmah nakon pozdravnih riječi ( Đe si, kume? Kako si, što ima...?) pohvalila demokratski kapacitet naše države, čisto da kum osjeti moju povezanost sa događanjima unutar domovine nam. Tek kad bih ga tako oslobodila straha, pisala bih i konkretnije.
Počela bih, svakako, slovenskom antitezom - to bi ga odmah ubačilo u poznati trip! Otprilike: Što se ono pod Goricom bijeli, da l' radnička lica il' liderska dokolica; jesu l' munje ili su gromovi, ili neko u mikrofon tuče; il' je šator ili kamilavka, ili nešto gore od oboje? Tako prepariranom od ovih ganutljivih stihova, ubacila bih mu u pismo još po koju, čisto da mu izazovem meteorološku nostalgiju. Recimo: Dragi kume, ovih dana je oblačno, ali ne gubimo nadu da će jednom ipak izvedriti. Moj kum voli sport pa bih mu napisala, što se fudbala tiče: nadamo se da će i našeg golmana ubuduće gađat' bakljama u glavu, drugačije ni boda nećemo imat'; o košarci nemam pojma, a ostalo je ka' što znaš - opet su nam najbolje rukometašice! Napisala bih mu, naravno, i to da smo potpuno prevazišli sva turistička, poljoprivredna, sudska, obrazovna, zatvorska, naučna, kulturna, socijalna, plantažerska, seksualna, plastenička, ekološka, infrastrukturna, demografska, crkvena, medijska i akademijska očekivanja. Srce bi mu se dupliralo! Novost je i to što niko više, dragi moj kume, ne smije da maltretira žene i djecu nekažnjeno, samo kažnjeno. Itd. itd.
Međutim, iako muškarčić, moj kum je inteligentno biće: lako može pomisliti da nešto krijem. Zato bih morala navesti u pismu bar detalj, dva, koji nisu za pohvalu. Recimo: Trenerke su se opet vratile u modu? Ili: Ekrem nije najveći car, ima većih umova i od njega? Možda da pomenem saobraćajno-komunalne probleme glavnog nam grada? Ili da skeniram i pošaljem programske šeme naših televizija? Evo, ne znam. Razmisliću, teško je kod nas naći ubjedljive falinke.
A onda bih pismo završila opet u toplom tonu. Usrećila bih ga viješću da su pojedini od nas, konačno i nakon dugih, dugih vjekova robovanja, stekli slobodnu teritoriju! Opisala bih mu kako se sloboda širi arijom dok nad glavama braće i sestara plešu zanosne, šarene zastave. Kosmopolitski duh našeg podneblja i tolerantni kapacitet crnogorske omanje većine s radošću pozdravlja sve zastave svijeta... Usrećiću ga modernošću i humanošću netom oslobođene manjine - citiraću, npr, riječi nasljednika Sv. Petra Cetinjskog, što ih izreče ove jeseni, ovog ljeta gospodnjeg. Nadahnuto, nadugačko i vjerujući u inteligenciju okupljenih, on je uniženim građanima i ugojenim muškarčićima pripovijedao o seksualnom životu jednog od naroda u našem okruženju. Kolika je širokogrudost one omanje većine, kumu ću predočiti činjenicu da se niko iz njenih redova nije smijao čuvši te riječi ljubve! Ni povraćao. Bar ne javno. Ako sve to ne natjera kumaru da se pod hitno vrati u Crnu Goru, zemlju epike i crkvenog humora, ne znam što će!?
Bilo bi to zgodno pismo. Pravo pismo iz domovine. Ali, evo moje muke: što da tražim od mog dobrog kuma? Ta je Amerika strašno stara država, kontinuirano traje, ima u njoj svega. Što mi je najpotrebnije dok traje ovaj „moj svijet”?
Misli, ne misli, ispada da je najbolje da i ja naručim šešir. Ne baš borsalino, već šešir koji će mi, makar i ludoj, pomoći da precizno razlikujem naše male i velike revolucije od tuđe polucije. Kod nas je samo to problem, dragi kume, ostalo je sasvim u redu! Pozdrav
