Piše: Miodrag Vlahović
Da bi ste u Crnoj Gori dobili potvrdu da ste “pravi, istinski i nepotkupljeni opozicionar’’ morate: (1) neprestano, bezuslovno, bez izuzetaka i ‘’bez kočnica’’ kritikovati vlast (tj. od milja: “mafiokratski nedemokratski lopovski izdajnički anti-srpski drljevićevsko-titoistički odnarođeni režim); (2) napadati, i kad ima i kad nema potrebe i smisla, sve vladine poteze, predložene zakone, rješenja i ideje; (3) koristiti najžešću retoriku, koja, vremenom, neizbježno počinje da šeta samom ivicom elementarne kulture, ukusa i (nažalost) ukinutih stega uvrede i klevete; (4) posebno žestoko i nemilosrdno napadati kao posljednje bijednike, izdajnike i prodane duše sve one koji se drznu da o stvarima kojima se (treba li reći: bezuspješno?) bavite godinama i decenijama kažu ili učine nešto drukčije od vašeg “kanonskog” i “jedinog mogućeg” opozicionog obrasca; (5) odbijate svaku, pa i teoretsku, mogućnost, da je to što propagirate zapravo najveća brana političkim promjenama u našoj zemlji.
I, na kraju, a zapravo na početku: (0) protiv ste nezavisnosti svoje zemlje ili još nijeste svarili tu neprijatnu činjenicu, mrske su vam njena državna, nacionalna i svaka druga posebnost, ježite se na komšije druge vjere i nacije ... I tako dalje, znate o čemu govorim.
Dakle, te “prave” opozicionare ćete lako prepoznati, čak i kada ne viču i ne granaju rukama: njihov je rječnik definitivan, misao apodiktična, politička projekcija crno-bijela. Kritika, kritika i samo kritika. I tako ukrug, makar trajalo i četvrt stoljeća i koju godinu pride.
To je naša “prava opozicija”! Nikako da uhvati svoju sijenku. Možda će im neko jednog dana uspjeti da objasni: nikad je neće ni uhvatiti. I ne treba da je uhvate.
Jalovost takvog “opozicionog” napora je svima jasna. Ima tih dokaza bol, kako se to nekada govorilo.
Nasuprot njima su ovi iz četvrte tačke naše priručne liste - ovi što “ne napadaju vlast”. Poslušnici, plaćenici, “oduvijek na zadatku”, učesnici brojnih teorija zavjere, odgovorni za sve, pa i za one greške opozicionih prvaka koje su predvidjeli i najavljivali. Taj im grijeh nikada neće biti oprošten. Sasvim je nevažno, u tom izobličenom logiciranju, što se pokazalo da su bili u pravu. Razlog više da budu prezreni kao izdajnici, saboteri i špijuni.
To je ona “lažna opozicija” što nas "udavi" upornom pričom da treba da uđemo u NATO i da je to osnovni zadatak svih političkih snaga koji žele dobro našoj zemlji, ne samo u kontekstu njene dugoročne bezbjednosti.
Ti se ljudi ponekad i drznu da podrže vlast – kada prepoznaju neki korisni potez i na toj političkoj adresi. Što je još čudnije – spremni su da podrže druge opozicione stranke, bez obzira na razlike po (mnogim) važnim pitanjima, kada od svojih kolega/oponenata čuju nešto pametno i korisno. Čak su naredni i da ih, ne samo kurtoazno, ponekad i pohvale, što obično kod istih izaziva nevjericu i podozrenje. Krajnje sumnjiva rabota, zar ne?
Ta “ne-prava” opozicija, spremna da, s jedne strane, podrži sve što je dobro za Crnu Goru a, s druge, da ukaže – staloženo, argumentovano i konstruktivno – što i kako treba činjeti da bi se stvari mijenjale i promijenile – jedina je demokratska šansa ove zemlje.
Upravo tako: jedina demokratska šansa! Crnoj Gori je potreban istrajni, strpljivi, fokusirani i kompetentni politički napor. Potrebna je politika čiji će horizonti sezati dalje od vrha nosa i iza prvog ugla.
Ta, odgovorna i Crnoj Gori lojalna opozicija - istinska opozicija, dakle - mora imati i znanja i snage da prebrodi šarenu šatorsku lažu i sve druge kvazi-revolucionarne “velike narodne skupštine”, “dešavanja naroda” i slične populistčke obmane.
Dramatično crnogorsko iskustvo u posljednjih tridesetak godina obavezuje sadašnju generaciju crnogorskih političara da ne dozvoli brisanje i potiranje svega onog što nam je povratilo državni status i očuvalo mir i višenacionalnu Crnu Goru.
Naravno - treba mijenjati Crnu Goru, ispravljati naslijeđene i rješavati moderne probleme i upite. Tačno je: siromaštvo, loša socijalna i ekonomska situacija, korupcija, kriminal i sve ono što im je uzrok i pratilac - obaveza su i prioritet svih koji žele da se bave politikom u Crnoj Gori.
Prava opozicija, za razliku od one “prave” sa početka teksta, želi da rješava te probleme ne zaboravljajući ni identitetska, obrazovna i kulturna pitanja. Upravo suprotno – svjesna je da ih ne smije nikada zapostaviti, jer i od njihovog rješavanja zavisi mogućnost da se i o drugim pitanjima vodi kredibilna, održiva i efikasna politika.
Potrebne su nam promjene koje jačaju Crnu Goru, a ne one koje bi je oslabile ili ukinule. To je završna, moguće i najvažnija razlika između dva opoziciona modela u našoj zemlji: Crnu Goru treba da mijenjaju oni koji je vole i poštuju.
(Autor je predsjednik Crnogorske demokratske unije)
