Iz arhive Pobjede:
"U namjeri da se osveti za poraz na Martinićima od 11. jula 1796. godine, Mahmut-paša je pokrenuo vojsku i naredio da se zauzme selo Krusi. Tu ga je sačekalo 3000 Crnogoraca na čelu sa vladikom Petrom i guvernadurom Radonjićem. U bici je poginuo i sam vođa turske vojske sa još 74 osmanska oficira, a zaplijenjeno je i 15 osmanskih trofejnih zastava.. Bogdan Vukov iz sela Zalaza mu je odsjekao glavu, a glava Mahmut-paše je nabijena na koplje i tako je donesena na Cetinje, u Cetinjski manastir, koji je 1785. Mahmut-paša zapalio. Po povratku s Krusa, pobjedonosna vojska s vladikom Petrom I, baš kao i poslije bitke na Martinićima, u svečanom paradnom stroju trijumfalno je ušla u Cetinje. Pobjeda na Krusima još više je učvrstila jedinstvo Crne Gore i Brda. Odjeknula je u čitavoj Evropi, a najjači utisak izazvala u Petrogradu."
Svega sedam godina poslije bitaka na Martinićima i Krusima, u Budimu 1803. godine, odštampana je pjesma "Pjesn C(e)rnogorska" koja opisuje bojeve na Martinićima i Krusima. Pjesmu je u knjizi "Dukljansko-crnogorski istorijski obzori" (Cetinje, 2000) objavio dr Božidar Šekularac. Kako dr Šekularac smatra, autori pjesme su hercegovački mitropolit Arsenije Gagović i Vićentije Rakić. Šekularac piše:
"Iako velika po obimu, Pjesma ima veću vrijednost kao istorijsko štivo-hronika nego kao ep. Autor, očigledno, bez mnogo iskustva za ovaj rod stvaranja, piše prosto i suvoparno, mada dosta precizno slika istorijske događaje, koji nas, kao takvi, najviše i interesuju. Uostalom pobjeda nad Bušatlijom 11. jula 1796. godine označila je konačno ujedinjenje Crne Gore i Brda, a pobjeda od 22. septembra u kojoj je poginuo stari crnogorski krvnik Mahmut-paša, samo je još više skrenula pažnju međunarodne javnosti na ovu malu nezavisnu balkansku zemlju, što je doprinijelo učvršćenju njenog položaja i ugleda." (www.montenegrina.net)
Cijeli tekst profesora Šekularca možete pročitati na linku.
Evo pjesme:
PREDGOVOR
Userdstvova na tip izdati svojim
troškom prečesnjejši gospodin Hadži
Arsenije Gagović, arhimandrit
i obnovitelj svetije Lavre i
Mitropolije Hercegovačkije, zovomije i
Piva: ot iskrenoj ljubvi k svojim
sosjednim bratijam hrabrim Crnogorcima
a ana slavu i pohvali Njegovom
Viskokopreosvještenom gospodinu
PETRU PETROVIĆU, Mitropolitu crnogorskom
PJESN C(E)RNOGORSKA
Knjigu piše Mahmute vezire,
Arbanas je a od turske vjere,
On je piše baš u Skadru gradu,
Knjigu piše gladi svoju bradu
Pak je šilje on u Goru Černu,
Baš vladiki gore u Cetinju.
"Jesi l čuo, cetinjski vladiko,
Naći će te čudo preveliko.
Ti se prođi ot mojih zemalja.
Da t' ne nađe velika nevolja.
Prođi de se, ti vladiko, Brda,
Moje zemlje da t ne sretne bjeda,
I Pipera i Bjelopavlića,
I ostali(h) svi(h) turskih brdića,
Koji tebe donose darove,
Odstupaju ot moje d(e)ržave,
Tri careva zatvoriše grada.
Spuža s Virom i Nikšića tv(e)rda.
Sakupiću moju silnu vojsku;
I pješake i još četu konjsku,
Sva ću ona B(e)rda poharati,
sve izjesći, u ropstvo odvesti".
Mitropolit tad knjigu pročita
I razumje što Mahmute prijeti.
Knjigu čita Petrović Vladika,
C(e)rnogorcev i slava i dika.
Knjigu piše gubernator Joku,
Njemu šalje upravo u ruku.
"Vitez Joko, c(e)rnogorska glavo!
Odi b(e)rže ti k meni upravo,
K meni, bane, u Manastir b(e)rže,
Od vezira meni knjiga stiže,
Da će vezir na nas udariti.
Da će zemlje naše porobiti".
Kako mbanu sitna knjiga dođe,
U Manastir on k vladici pođe.
Vladika ga lijepo dočekao,
Od vezira knjigu pročitao,
Knjigu čita a suze proliva.
Bana Joka u lice cjeliva,
"Sad što ćemo c(e)rnogorska glavo!
Promisli se i rasudi pravo.
Duhovna sam ja persona bane!
I ne želim da nam ljudstvo gine,
Ni da s' ruši naše c(e)rkve svet,
Nit' hristjane u ropstvo da vode.
C(e)rkovno bi ja sve blago dao,
Da b' vezira smiriti mogao".
Na to Joko odgovori tiho,
I vladiki besjedi ovako:
"Ne bojmo se mi, vladiko sveti,
Neće Turci nama dosaditi,
Nit' će B(e)rda naša poharati,
Niti c(e)rkve svete razoriti.
Po nahija knjige da razšljemo
Poglavare amo da zovemo,
Savjet skupa mi da učinimo,
Kud će koji da se naredimo.
Da idemo u Bjelopavliće,
B(e)rže - bolje, nego vezir dođe".
Kad vladika riječi saslušao,
Od veselja na noge se digao.
"Čini, bane, što je tebi drago,
Nit' štedimo mi c(e)rkovno blago".
Darova mu konja najboljega,
Da ga nema brate u mnogoga.
Po Nahijam' knjige raspisaše,
Poglavare k sebiu sakupiše,
svi zajedno vjeru zadadoše,
Jevanđelje sveto cjelivaše,
Da B(e)rđane braću ne izdadu,
Nit' se Turkom ne dadu pod vladu.
Tri hiljade sakupiše vojske,
Pak odoše protiv sile turske,
Otidoše u Bjelopavliće,
Da čekaju turske agariće,
Čekaše ih na nedjelju dana,
Tursku vojsku uglede zarana.
Pade vezir više Spuža grada,
Ima vojske trideset hiljada.
Šest hiljada posla na Nikšiće,
Na Plješivce da udare hoće,
Da razmetnu mlade C(e)rnogorce,
Da saspude kao kurjak ovce.
Divno Joko al' razredi vojsku,
Za ud(e)ržat onu silu tursku.
I postavi buljubaše vojsci,
Sve po izbor koji su junaci.
Od Cetinja Martinović Pera,
On s' ne boji arbanaska zvjera, (s=dz)
Iz nahije Đurašković Luka,
Od oružja ne trepti mu ruka,
I deliju Petra od Strugara
Za njeg' nitko neka se ne stara.
Od Njeguša barjaktar Mijata,
Baš junaka dobroga od rata.
Od Bljevlica vojvodu Vuksana,
Baš deliju, brate poizbrana.
Na barjake razdijeliše vojsku,
Da udare na tu silu tursku.
A kad dođe petak turski svetac,
Skoči vezir baš na jedan hitac;
Tek udari na Bjelopavliće,
Baš na selo, brate, Martiniće.
Martiniće selo opališe,
C(e)rnogorce istom razdražiše.
Pak udriše mladi C(e)rnogorci,
Kao oni razdraženi vuci,
Bili su se od jutra do podne,
Svak' se d(e)rži dobro da ne padne.
Sivi soko gubernator Joko,
Bodro junak otvorio oko,
"A gdi ste mi, braćo C(e)rnogorci!
Sad se kaž'te, da jeste junaci,
Potergnite vaše ostre mače,
Turska majka nek' danas zaplače".
Kad junaci mač(e) potergoše,
Pak na Turke složno napadoše,
I svu onu silu zametoše,
Mnogi Turci nesrećno padoše.
Zelena se obagrila trava,
A od krvi i od turski glava.
Ljuti rana i vezir dopade,
Zamalo mu i život ostade.
Pogibođe dva paše careva,
I četiri alajbega prava,
Tri kadije velike careve,
Izgubiše svoje gorde glave,
Sedamdeset i četiri age,
Pogubiše svoje glave drage.
I još k' tome pet hiljada vojske,
I ostali bježe bezobzirke,
Bježe Turci niz tu rijeku Zetu,
Da b' utekli Skadru gradu kletu,
Ostadoše mladi C(e)rnogorci,
Slava Bogu i Bogorodici,
dosta turska sakupiše blaga,
I oružja braćo moja draga!
Sedamdeset i sedam barjaka,
I ostale robe od Turaka.
Zdravo su se doma povratili,
I junačke pjesme popjevali.
Malo zatim vrijeme postojalo,
Nit' je dana mnogo potom prošlo,
Al' veziru ne dade sramota,
Čini mu se da to nije dosta,
Nego opet sitnu knjigu piše,
I u knjigu ljutim jadom diše,
Te je šilje gubernator Joku,
U Njeguša dođe mu u ruku.
"O ti Joko c(e)rnogorski kralje!
V(e)rlo ste se posilili brale!
I razbiste moju hrabru vojsku,
Pobiste mi glavare na boju.
E da s momče, ti zaboravio,
Kade sam ti dvore razorio?
Na Cetinju c(e)rkvu oborio,
I u bjekstvo sve sam ovratio!
Evo opet idem na Njeguše,
Poharaću sve do same duše.
Dvore ću ti opet oboriti,
A tebe ću živa uhvatiti,
I na muke različne metnuti,
A najposlje na ognju spaliti".
Veli Turčin, a ne ako Bog da,
Što će biti, tomu se ne nada.
Kada Joku sitna knjiga dođe,
Drugu Joko otpisivat pođe,
"O veziru, turska poturico!
I nesretna, more kukavico!
Što me koriš turska ažamijo,
Da si moje dvore oborio?
I manastir na polju Cetinju,
To se zgodi u onoj godini,
Al' mi nisi sabljom odolio,
Ni junake moje predobio,
Već podmiti moje C(e)rnogorce,
Mislili su da dobiju novce,
Te su bili onda odstupili,
Sa malinom mene ostavili,
Ne imado(h) praha ni olova,
Ipak moja glava osta zdrava.
Sad u zdravlje od Beča ćesara,
Moja vojska ničim se ne stara.
Imam dosta praha i olova,
I na izbor jošte dobri(h) glava.
Hod' na mejdan ako ti je drago,
Da t' ostane tvoje pusto blago".
Kad veziru sitna knjiga dođe,
Prosipati svoje blago pođe.
Sitne knjige piše na sve strane,
Kako d(e)rži od rjeke Bojane,
Rumelije Arbanitovine,
Skenderije ljute i ognjene,
Sve što bolje sakupi delije,
I pod njima vrište bedevije.
Pak je vojsku ljepo razredio.
Šezdeset je hiljad' sakupio
Sutorman je planina viskoka,
Tamo posla pet hiljad' Turaka,
Da ustave Nahiju c(e)rmičku,
Da ne idu pomagati Joku.
Pet hiljada drugi je poslao,
I orden im ovaki je dao,
Da na Rovca i Moraču idu,
Da u pomoć Joku ne otidu.
Pet hiljada na Polje nikšićko,
Da zatvore Polje plješivačko.
Pet hiljada posla k Piperima,
Bjelopavle zatvoriti s njima.
Kad je vezir vojsku razredio,
I naredbu tako učinio,
Vezir pade u kraj Podgorice,
S četrdeset hiljada vojnice.
Kad je čuo gubernator Joko,
Bodro junak otvorio oko,
Kad razumje šta na njega ide,
Sa pet strana da vezir napade,
Razvi Joko svilen alajbarjak,
Pak na konja posadi se junak,
S sobom vodi njeguške delije,
Nad njima se alajbarjak vije.
S njima ide na polje k Cetinju,
Da vladici pokaže istinu.
Kod vladike nahodi glavara,
Od C(e)rmnice Plamenca serdara,
Od Nahije vojvodu Savića,
I ostali od zemlje plemića.
I razumno sovjet učiniše,
I još ljepše vojsku narediše.
Hiljade je od Riječke nahije,
Po izbor su to brate, delije!
Od Č(e)rnice četiri stotine,
Sve junaci to su od starine.
Za pomoć Nahiji lješanskoj,
Odoljeti onoj sili turskoj.
Pak otide Joko i vladika,
Koji o je crnogorska dika,
I sva listom Katunska nahija,
Ne boje se skadarski(h) delija.
Kod ravnog polja Jednoškoga,
prama Spuža grada bijeloga.
Pak bijele knjige raspisaše,
K vojvodama one razaslaše.
Jednu šalju pitomoj C(e)rnici,
U Sutorman da s' čekaju Turci.
Drugu šalju u krvave Rovce,
Da čekaju pod Nikšiće Turke.
I tako se lijepo narediše,
Za neđelju Turke počekaše,
Malo vojske, al' je ognjevita,
Mala čislom, al' je plemenita.
U dvadeset i drugi septembra,
Turska sila sva se protiv sobra.
Svu je silu Vezir podigao,
Na Lješansku nahiju napao.
Tu se nađe i Riječka nahija,
I još četiri stotine C(e)rničana.
Šest stotina nahije lješanske,
Al je brate mnogo sile turske.
U to Joko i vladika dođe,
Tri hiljade još te s njima dođe,
Tri hiljade još te s njima iđe.
To su brate ljuti C(e)rnogorci,
Sve po izbor kuražni junaci.
Udriše se bojem iz pušaka,
Biju momci, vesela im majka!
Zaječaše b(e)rda i doline,
I dubrave zelene planine.
O velika ognja i halaka.
Zvuk oružja i dobri junaka!
Gubernator al' razrijedi vojske,
Iz busija udara na Turke.
Jadni Turci pleća okrenuše,
C(e)rnogorci na nji napadoše.
Raznaše se na buljuke Turci,
Ko pred vuci bijeli jaganjci.
A kad vidi Mahmute vezire,
Bježi jadan te se ne obzire,
Pak doziva paše i begove,
I ostale glavare njegove.
Konjici se konja dohvatiše,
Od pojasa sablje povadiše,
Staše svoju ustavljati vojsku,
Da će gonit, misle, C(e)rnogorsku,
Al' se oni gonit ne dadoše,
No po jednu pušku ispališe,
Na gospodu juriš učiniše,
Britke mače na nji okrenušte.
Mnoga turska tu se proli k(e)rvca.
U studenu tu rijeku utica,
C(e)rveni se voda tu u rjeci,
Naokolo leže m(e)rtvi Turci.
Tu pogibe Mahmute vezire,
Kao onaj koji nema vjere,
Oko njega sedam-osam paša,
Istina je da je dika naša,
U dvanaest velikih begova,
U njima je sila Mahmutova.
Šest stotina aga i delija,
I ostali, brate, bedevija.
I dvanaest hiljada Turaka,
Izgiboše žalosna im majka!
A ostali vodu prebrodiše,
C(e)rnogorci veselo ostaše.
Sjeku turske po razboju glave,
Te delije c(e)rnogorske prave,
Svlače sa nji bogato odjelo,
I oružje ono tursko svjetlo.
Podgorici kad Turci dođoše,
Hristjanice do dvije opraviše,
Prosit tjelo u Petra vladike,
Oh! Mahmuta arbanaske dike,
Da ga Turci čestno ukopaju,
I alkoran nad njim očitaju.
Pet hiljada da dadu cekina,
Tako brate, prava je istina,
Al¨ vladika, ko duhovno lice,
on ne gledi na njihove novce,
No na m(e)rtvu ne hoće osvete,
Tjelo, Turkom veli da otprate.
Al' ne dade gubernator Joko,
T(e)rže mača, i učini tako.
Na komade isječe Mahmuta,
I na oganj sve komade spreta,
Kao što je on Joku hotjeo,
Da je samo u tome uspjeo.
U pepel je njega obratio,
Muhamedu svecu opravio.
Slava Bogu i Bogorodici!
Svi(h) hristjana blagoj pobornici,
Na pohvalu Petrović vladici,
Čest i diku gubernator Joku!
Konec
Priredio: Miroslav ĆOSOVIĆ
