Po njemu, loša književnost počinje onog trenutka kada pisac počinje da razmišlja o svojim obavezama prema čitaocima.
„Ovo govorim s punim uvjerenjem, i to prije svega kao čitalac. Izbjegavam pisce koji umišljaju neku obavezu prema meni. Volim one koji za mene niti ne znaju. Ali naravno, Njegoševa nagrada me višestruko obavezuje: zbog crnogorske države koja je dodjeljuje, zbog veličanstvenog niza prethodnih dobitnika (takav niz ne postoji ni kod jedne nagrade, a ni na jednoj drugoj listi niti spisku u južnoslavenskim književnostima), zbog članova žirija, ali prije svega i iznad svega drugog, obavezuje me Njegoševim imenom. On je taj pjesnik nad ovim jezikom, kao što je Dante nad talijanskim, Gete nad njemačkim ili Šekspir nad engleskim. Pritom, ne govorim o Njegoševom mitu, nego govorim o jeziku i o poeziji“, rekao je Jergović.
Naglasio je da Crnu Goru voli zato što nije samo visoka, nego je i široka.
„Već i sama činjenica da ova država ima Njegoševu nagradu, kojom obuhvata sav imaginarni prostor od Karavanki i Ljubelja, preko dinarskih planina, Bosne i Srbije, sve do Crnog mora, Varne i Burgasa, govori o širini Crne Gore. Naše male državice imaju tu nevolju što su na imaginarnoj i kulturnoj mapi još manje i uže nego što ustvari jesu. Crna Gora tome se opire. Ona se širi, i biva sve veća“, dodao je on.
