Usamljenost Demokratskog fronta, odnosno izostanak ostatka „anti-režimske“ opozicije sa protesta najavljuje brzo okončanje ove avanture.
Nema nikakvog poleta, niti entuzijazma u onom dijelu opozicije u Crnoj Gori za koju bi manje upućeni mogli pretpostaviti da će zauzeti mjesto u prvim protestnim redovima. Neće ih biti tamo. Ta je apstinencija ohrabrujuća, bez obzira na pojedinačne motivacije za to odsustvo. U školi bi rekli: opravdani izostanak.
Predviđanja su uvijek nezahvalna, ali protesti u organizaciji koalicije koja ne prebacuje 10% podrške građana - imaju upravo toliko sanše da proizvedu neku pozitivnu političku posljedicu.
Politika totalne konfrontacije, ne samo prema vladajućim strukturama, već i prema opozicionim redovima koji ne žele da participiraju u avanturi DF, garnirana militantnim izjavama onih za koje i u samom Frontu znaju da nijesu baš najozbiljniji, ne samo da dodatno dezavuiše vec pročitanu politiku tzv. "nacionalnog pomirenja", već dovodi u pitanje i budućnost te koalicije. (Usput - NOVA može bez PzP. Da li PzP može bez NOVE – drugo je pitanje.)
Cijela stvar se, dakle, svodi na to da li će se na protestima dogoditi neki incident. U tome leżi konstrukciona greška cijele operacije: ako sve bude mirno i tolerantno - loše za DF, jer je onda samo pitanje koliko dana može trajati strpljenje da se demonstrira - a da se ništa ne desi. Ako se dogodi (slučajno ili namjerno) neka ružna situacija - loše za Crnu Goru, a još gore za DF.
Što god, dakle, da bude - dobićemo potvrdu da je politika definitivnog obračuna – kao opozicioni modus operandi - potrošena. Crnoj Gori nije potrebna ‘’zero sum game’’.
Iz protesta neće i ne može proisteći političko rješenje koje pomaže Crnoj Gori.
Uz to - ideološka nagradnja protesta - "novi ugovor sa građanima" - je populistička skalamerija: finansijski neodrživa, politički providna, praktično neizvodiva. Jeftina propaganda.
Rješenje za Crnu Goru leži u sasvim drugoj političkoj ravni. Rezon koji nam treba je politički kompromis, baziran na saglasju o osnovnim interesima naše Crne Gore. O tome smo već pisali, a moraćemo još - biće i prilike i potrebe.
Veća je, naime, kuraž potrebna za promjene koje zahtijevaju postupnost i dugoročni koalicioni napor - nego za organizovanje uličnih demonstracija.
Korak-po-korak politika je i hrabrije i mudrije rješenje od populističkog juriša na institucije.
Crnoj Gori nije potrebna nekakva AB kontrarevolucija, već širenje političke osnovice vlasti - kao proizvod novih izbora i novog političkog dogovora.
Zato bi kolegama iz DF, uz izvinjenje što smo se odvažili da zagazimo u "zabran" epske poezije, sasvim ozbiljno sugerisali da potraže deseterce o Ljutici Bogdanu, liku za kojeg, uzgred budi rečeno, istorijska nauka nema potvrdu da je ikada postojao.
Jes' da je taj karakter proizvod mašte - ali bi upravo to - malo mašte - možda moglo prosvijetliti naše radikalne opozicionare.
Narodni je pjesnik dobro znao da je izbjegavanje sukoba obično najpametnije rješenje. Vidjeti pod: "Marko Kraljević i Ljutica Bogdan".
