Prolaz do kase uzak je s razlogom: Često se dogodi da kupci, čekajući u redu za plaćanje, shvate kako im nešto što su uzeli ipak ne treba i požele to da vrate na policu. U teoriji to zvuči mnogo lakše nego u praksi, jer u prolazu jednostavno nema dovoljno mjesta da bi se vratili nazad. Kako bi izbjegli neugodnosti i komplikacije, kupi idu metodom manjeg otpora i odlučuju da zadrže proizvod.
Prskanje voća i povrća ne održava ih svježim: Postoje samo dva razloga zašto se svježi proizvodi prskaju vodom u supermarketima, ali nijedan od njih nema veze s održavanjem svježine. Prije svega, ova praksa se sprovodi da bi voće i povrće izgledalo atraktivnije, a potom i više težilo na vagi. Ne samo da ih voda ne osvježava, već od nje mogu samo brže da propadnu.
Svježe namirnice su prljave: Prilikom odabira voća i povrća ljudi imaju naviku da uzmu namirnicu u ruku kako bi provjerili koliko je zrela. Ruka po ruka, namirnica po namirnica - nakupi se popriličan broj bakterija. Nekoliko kapljica vode "za svježinu" ne popravlja stvar, zato je potrebno dobro oprati proizvod prije njegove konzumacije.
Red do kase pun je slatkih iskušenja: Svi oni šareni časopisi, slatkiši i žvake nalaze se tik do blagajne samo zato što vlasnici marketa znaju da kupcima oči "padaju" na njih dok čekaju red za plaćanje. Svako je barem jednom tako kupio neku sitnicu koju nije planirao.
Obnavljaju neispravnu hranu: Proizvođači hrane moraju da paze na troškove, pa ne mogu priuštiti bacanje svakog proizvoda sa "defektom". Ako je hrani prošao rok trajanja ili ima sitne nepravilnosti na pakovanju, često se iz prodavnice vraća nazad na prepakovanje.
Meso i riba znaju da budu pogrešno etiketirani: Etikete se na proizvode najčešće lijepe prema proizvoljnoj procjeni trgovaca jer je poprilično očigledna razlika između, recimo, piletine i svinjetine. Ali i to valja uzeti s rezervom. Kod ribe je mogućnost greške znatno veća. Istraživanje pokazuje kako je čak trećina riba pogrešno etiketirana pa se može dogoditi da se skupa riba zamjeni jeftinijom koja joj je slična.
Rok trajanja nije pouzdan: Ako se bliži isticanje roka trajanja, a proizvod još izgleda poprilično dobro, trgovci su ovlašćeni jednostavno da zamijene etiketu sa tom oznakom. Takvo prolongiranje roka može se rastegnuti i na više od nedjelju dana. To objašnjava situaciju u kojoj neko kupi jogurt koji je u roku, a na njegovoj površini pluta plesan.
Mnogi proizvodi iz kataloga sniženja nisu zapravo na sniženju: Kuponi s proizvodima koji su "na akciji" nisu izmišljeni da bi štedjeli novac, već da bi kupci kupili proizvod koji im ne treba samo zato što je na sniženju. Uvijek valja dvaput provjeriti stvarnu cijenu proizvoda, jer se nerijetko događa da je akcijska cijena u potpunosti ista kao i regularna ili je popust neznatan.
Prodavnice mogu da rade iako nisu prošle inspekciju: Restorani su u ovom slučaju u nemilosti jer je nemoguće da nastave s radom prije ispravljanja štete. Sa supermarketima je drugačije zbog njihove veličine i količine proizvoda pa ih je i teže nadzirati. Kupci smiju da traže na uvid ocjene prodavnice koje nisu dostupne javno, čak ni nakon što ne prođu inspekciju. Trgovci nisu zakonski u obavezi da im daju te informacije.
Police se slažu strateški: Smatra se kako ljudi najvjerovatnije kupuju ono što im prvo zapadne za oko - to je razlog zašto su najskuplji proizvodi složeni u visini očiju, a njihove jeftinije varijante neposredno iznad ili ispod. Dječije igračke često su "spuštene" niže od vidokruga odraslih baš zato da djeca mogu da ih primijete, a potom i da insistiraju da im ih roditelji kupe.
Izvor i foto: 24sata.hr
