Tužilaštvo je u konkretnom slučaju predložilo bivšeg predsjednika opštine Rajka Kuljaču za svjedoka saradnika u istrazi protiv više opštinskih čelnika iz Budve zbog sumnje da su u dva posla, prilikom izgradnje poslovnog centra TQ Plaza i platoa na Jazu oštetili budžet za 10 miliona eura. Svjedok saradnik u tako krupnim slučajevima prvi put se pojavljuje u Crnoj Gori.
Ranije je jedan drugi, donekle sličan institut, imao premijeru (zaštićeni svjedok), ali je zahvaljujući narušavanju tajnosti postupka gotovo obesmišljen, jer se ime ,,tajnog svjedoka“ pojavilo u medijima...
U slučaju Budve i Kuljače već se u medijima spekuliše sa sadržajem njegovog iskaza koji treba da ga, u očima suda, preporuči za relevantnog svjedoka koji će ponuditi dokaze i pomoći da se slučaj izvede do kraja, a zauzvrat on bude aboliran… Upravo je ta finesa suština koja određuje poziciju svjedoka saradnika čiji se angažman, u našem kontekstu posmatrano, kreće između stereotipa i zakona, upozoravaju pravni stručnjaci.
Stereotipi i zakon Crna Gora je tradicionalno društvo, pa se na poziciju svjedoka saradnika ovdje ne gleda sa simpatijama, smatra advokat Zoran Piperović.
- Posebno ne rodbina, prijatelji i tradicionalni Crnogorci kojima je često ,,obraz“ miliji od pravde. Ili da ovako to postavimo: stereotipi da je neko tim činom špijun najbliži su Crnogorcima, iako su svjesni da se time ne pomaže, vec odmaže utvrđivanju istine i građenju demokratskog društva i pravne države koja treba da stane na put svim vidovima kriminala. Sve što je normirano treba da bude društveno prihvatljivo i opravdano. Dakle, imidž nekog lica je predstava u svijesti građana o tome, a legalitet opravdava intenciju države da u pojedinim krivičnim postupcima imamo i ovakve svjedoke. U Norveškoj bi pitanje kako se gleda na imidž svjedoka u javnosti bilo suvišno pitanje. U Crnoj Gori je logično. I to nešto govori – ističe Piperović.
Prema njegovim riječima, oba instituta, i svjedok saradnik i zaštićeni svjedok mogu biti vrlo efikasni mehanizmi u borbi protiv organizovanog kriminala.
- Prednosti su što i stranke i sud, pod uslovom da je svjedok saradnik ili zaštićeni svjedok kredibilan, brzo, efikasno, činjenično utemeljeno, znaju šta je istina u predmetu, postoji li inkriminacija i kakvu procesnu strategiju da činjenično i pravno koncipiraju. Ovo tim prije što u ZKP-u postoji odredba da se samo na iskazu svjedoka saradnika ne može donijeti osuđujuća odluka. Time zakonodavac pravi branu zbog mogućih zloupotreba tog instituta – kazao je Piperović.
On ističe da su oba instituta odavno u upotrebi na Zapadu gdje je uz pomoc njih odavno rješavan problem organizovanog kriminala.
- Na Zapadu se pokazao vrlo efikasnim u najkrupnijim slučajevima istorije organizovanog kriminala. Razlika između Zapada i nas je, kada je riječ o predmetnoj temi, zabrinjavajuća lakoća kojom naši pravosudni organi dodjeljuju taj status, često prenebregavajući kredibilitet tih ljudi. Toga na Zapadu nema – kaže Piperovic.
Direktor Centra za građanske slobode Sergej Sekulovic smatra da ćemo domet i vrijednost instituta svjedoka saradnika i zaštićenog svjedoka u našem kontekstu imati prilike da provjerimo i kroz praksu, što će omogućiti da se objektivnije prema njima odredimo.
- Krajnji cilj mora biti povećanje stepena povjerenja u pravosuđe, bez čega, u krajnjem, ne možemo govoriti o ozbiljnoj državi – kazao je Sekulović za Pobjedu.
On upozorava da su svjedok saradnik i zašticeni svjedok vrlo složeni instituti, čija primjena nosi posebnu odgovornost pravosudnih organa.
- To znači da zahtijevaju, kako od strane tužilaštva koje inicira, tako i od strane sudskog vijeća koje donosi odluku, izuzetnu stručnost i opreznost, posebno pri suptilnoj procjeni da li je značaj iskaza za dokazivanje krivičnog djela pretežniji od štetnih posljedica djela koje mu se (svjedoku saradniku) stavlja na teret – ocjenjuje Sekulović.
On podsjeća da predlog za dobijanje statusa svjedoka saradnika daje državni tužilac, a o predlogu odlucuje sudsko vijeće ako je izvjesno da će iskaz svjedoka saradnika i dokazi koje pruži znatno doprinijeti dokazivanju tog krivičnog djela i krivice ucinilaca ili pomoći otkrivanju, dokazivanju i sprečavanju drugih krivičnih djela kriminalne organizacije, odnosno kriminalne grupe.
- Institut svjedoka saradnika, kao i zašticenog svjedoka, predstavlja novinu u našem krivično procesnom sistemu, te možemo reci da je samim njegovim unošenjem u ZKP zahtjev za pravdom u apsolutnom smislu ustuknuo pred potrebom za efikasnošcu u borbi protiv krivicnih djela koji udaraju u same temelje društvene zajednice.
Uporedna praksa pokazuje da se upotrebom ovog instituta, i pored iskazanog ogranicenja, ipak dolazi do rezultata koji su se sa stanovišta društvene korisnosti pokazali opravdanim, iako pravda u određenom stepenu trpi, sa naglaskom na odredbu koja propisuje da se učinilac krivičnog djela (svjedok saradnik) oslobađa od odgovornosti, odnosno odustaje se od krivično pravnog gonjenja u odnosu na svjedoka saradnika (clan 129 stav 1: ,,Svjedok saradnik koje je sudu dao iskaz u skladu sa odredbama člana 126 ne može biti gonjen za krivično djelo organizovanog kriminala za koje se vodi postupak“) – navodi Sekulović.
Kriminolog Velimir Rakocević ističe jednu značajnu odredbu koja pozicionira svjedoka saradnika tako da se ne prelazi tačka koja se ne smije preći.
- Zakon izričito zabranjuje da svjedok saradnik bude osoba za koju postoji osnovana sumnja da je organizator ili vođa kriminalne organizacije. Svjedok saradnik ne može biti oslobođen od dužnosti svjedočenja, on mora položiti zakletvu i mora dati iskaz o svemu što mu je poznato i ništa ne smije prećutati. Vijeće nadležnog suda donosi rješenje kojim se osumnjiceni ili okrivljeni određuje kao svjedok saradnik. U tom aktu se navodi da se protiv svjedoka saradnika neće pokrenuti ili nastaviti krivični postupak, ali se navodi i priroda i sadržaj saradnje koju će pružiti svjedok saradnik kao i uslovi pod kojima se rješenje može ukinuti. Kad sud utvrdi da je svjedok saradnik dao iskaz u skladu sa predviđenim pravilima, državni tužilac odbacuje krivičnu prijavu ili odustaje od krivičnog gonjenja zavisno od faze postupka – ističe Rakočević.
I on podsjeća da je važno naglasiti da sud ne može bilo koju osobu oglasiti krivom samo na osnovu iskaza svjedoka saradnika, jer bi u protivnom to predstavljalo zloupotrebu instituta.
I pored ovih ugrađenih brana, brojni su argumenti koje kriticari iznose i prema primjeni instituta svjedoka saradnika i zašticenog svjedoka.
Ključni argumenti protiv, kako navodi Rakočević, su da ovi instituti narušavaju princip pravne sigurnosti i jednakosti učesnika u krivičnom postupku.
- Protivnici ovih institute smatraju da pravila u krivičnom postupku moraju biti jednaka za sve učesnike i da se ne smije dozvoliti da neki od okrivljenih budu dovedeni u povoljniji položaj. Druga zamjerka je da se primjenom ovih instituta uskraćuju prava žrtve, odnosno oštećenog. Konkretno kada je u pitanju svjedok saradnik, oštećeni se lišava prava ne samo na materijalnu satisfakciju, vec i na zadovoljenje pravde, jer on nema mogućnost supsidijarnog gonjenja. Poseban problem predstavlja kompromitovanost dokazne vrijednosti iskaza svjedoka saradnika, imajući u vidu da je vrlo teško objektivno procijeniti stepen dokazne vjerodostojnosti iskaza svjedoka saradnika – kaže Rakočević.
izvor: POBJEDA
