Kao što se i u Crkvi Svetog Eustahija iz 1772. godine susreću prošlost i savremenost, to jest njen u osnovi barokni stil sa slikarstvom XX vijeka Joza Kljakovića i Eda Murtića, tako je i muzički program bio susret muzičkog baroka - Jozefa Hendla i Karlosa de Seišasa, u prvom dijelu, i muzike XX vijeka Žolija Brage Santoša i Marina Goleminova u drugom dijelu koncerta. Bez obzira na veliku distancu između nastanka jednih i drugih kompozicija, izbor tema u Hendlovim arijama, poput ljubavi i patnje, kako ženske tako i muške, i načina interpretacije učinili su tu minulu epohu, barok, bliskom današnjem slušaocu. Kroz pet Hendlovih arija, Katarina Jovanović tumačila je tri muška lika - Ariodantea ("Ariodante"), Sesta ("Julije Cezar") i Kserksa ("Kserks"), kao i dva ženska lika - Almirenu ("Rinaldo") i Alčinu ("Alčina").
Jedna od vodećih soprana u našem regionu, nosilac Ordena viteza umjetnosti i književnosti francuske vlade, Jovanović je nastupala u koncertnim dvoranama i na operskim scenama širom Evrope i svijeta, a na KotorArtu je bila prvi put. Pristup Hendlovim likovima bazirala je na ekspresiji onoga što on govori/pjeva i doživljava/osjeća, uz korišćenje raspoloživih dostignuća vokalne tehnike. Bez spoljašnjih efekata, s osmišljenim dinamičkim tokom koji je izrastao na logici melodijske strukture i dramaturgije teksta, bez nepotrebnih glasnoća, Jovanović je predstavila raskoš barokne arije. Posebno je emotivno iznijela Alemireninu ariju "Lascia ch'io pianga", dok je za kraj odabrala najvirtuozniju - Kserksovu ariju "Crude furie", za koju je pridobila najviše ovacija.
Kao osnivač više orkestara i ansambala, prve profesionalne muzičke škole u Portugalu, dirigent Lalov aktivno podstiče kulturni dijalog promovišući muziku bugarskih autora u Portugalu, kao i djela portugalskih kompozitora širom svijeta. On je tokom koncerta izrazio zadovoljstvo što je dobio priliku da predstavi autore iz svojih zemalja - Marina Goleminova iz rodne Bugarske, i Seišasa i Santoša iz Portugala u kojem živi. Seišasova "Simfonija u B-duru", izvedena u prvom djelu koncerta između dvije grupe arija jedan je od rijetkih sačuvanih djela ovog portugalskog baroknog majstora.
Teško je govoriti o Seišasovom umjetničkom portretu na osnovu samo jedne kompozicije, a relevantan uvid u njegovo ukupno stvaralaštvo nije ni moguć s obzirom na to da mu je većina djela u lisabonskom zemljostresu 1755. godine. Ipak, bez obzira na to što njegova "Simfonija" počiva više na principima tehnike komponovanja jedne epohe, nego na ličnom kompozitorskom činu, važno je naglasiti da KotorArt podstiče gostujuće dirigente da domaćoj publici predstavljaju kompozicije, koje se u ovim prostorima retko mogu slušati. Tako se, u drugom dijelu koncerta, publika upoznala s "Pet skica za gudački orkestar" Marina Goleminova, djelom obojenim bugarskim folklorom. Iako treba vjerovati bliskosti Lalovog senzibiliteta i pomenutih kompozicija, očekivao se jači izvođački utisak, posebno finalnog stava Goleminovljevih "Skica", kao i drugog, ekspresivnog stavа Santošovog "Koncerta za gudački orkestar". Kada je riječ o kompozicijama, treba istaći veoma izražajni solo, koji je ostvario koncertmajstor orkestra, violinista Arpad Nađ.
U susretu prošlosti i sadašnjosti, gdje se trag prošlosti ovdašnjim trenutkom osavremenjuje i postaje živ i blizak nama, kao poseban utisak s koncerta ostaje i činjenica da je Festivalski orkestar KotorArta nastupio prvi put na mjestu gdje je don Branko, jedan od osnivača festivala, djelovao kao župnik, i gdje je nakon smrti 2006. godine, i sahranjen.
Boris MARKOVIĆ
Foto: KotorArt/Duško Miljanić
