Gostovanje DSO bio je povod i da se saradnja između dva grada - Kotora i Dubrovnika - učvrsti. Takođe, susret predstavnika festivala, Dubrovačkih ljetnjih igara i KotorArta, označio je početak dublje saradnje između festivala u regionu, među kojima su još i Ohridsko ljeto i Festival Ljubljana, što će, kako je najavljeno, rezultirati potpisivanjem sporazuma u avgustu.
Koncertu DSO prethodilo je zvanično obraćanje umjetničkog direktora Don Brankovih dana muzike Ratimira Martinovića, izaslanika predsjednice Hrvatske Slobodana Prosperova Novaka, kao i zamjenika predsjednika Opštine Kotor Tvrtka Crepulje. Objašnjavajući značaj posjete DSO nakon više godina, Martinović je objasnio i sam naziv koncerta ("Muzika mora. More muzike"), koji ukazuje na to da muzikа, kao i morе, spaja ljude i regije. Povezujući muziku s tišinom, konotativno shvaćenu kao predugo odsustvo DSO u Kotoru, on je pozvao prisutne da svako kratkoj tišini, koja je uslijedila, dâ svoje značenje, smisao i sadržaj vezan za trenutak i sam događaj. Nadovezujući se na Martinovićev koncept tišine, Prosperov Novak je, između ostalog, istakao da se ne može ćutati u "akropolju hrvatske Boke, velikom svetom mjestu kulture hrvatskog naroda u Boki Kotorskoj". On je, takođe, podsjetio i na posljednje gostovanje Dubrovačkih ljetnjih igara 1991. godine, u vrijeme kada je, kako je kazao, već počela agresija na Dubrovnik. Premda je izrazio zahvalnost što DSO gostuje u Kotoru, ovakav diskurs, u kontekstu samog muzičkog događaja, bacio je sjenu na inicijalno afirmističku namjeru domaćina.
Kada je riječ o muzičkom dijelu događaja, Dubrovački simfonijski orkestar i maestro Mladen Tarbuk, koji je od ove godine umjetnički direktor Dubrovačkih ljetnjih igara, predstavili su se djelima hrvatskih autora Luke Sorkočevića i Ivana Brkanovića, francuskog neoklasičara Fransisa Pulanka i bečkog klasičara Volfganga Amadeusa Mocarta.Bilo je veoma poučno slušati Uvertiru u G-duru Sorkočevića, hrvatskog autora druge polovine XVIII vijeka, jednog od najuticajnijih pretklasičara s ovih prostora. O značaju tog autora, kao i o svim ostalim djelima izvedenim na koncertu, dirigent je, za tu priliku, prilično opširno govorio prije interpretacija. S druge strane, publika je imala priliku da premijerno u Kotoru sluša Konćertino za gudače savremenog hrvatskog autora Brkanovića, koji je rođen u Škaljarima i koji se u svojim djelima, a posebno u pomenutom, oslanja na folklornu muzičku praksu ojkače. Kada je riječ o samoj interpretaciji Koncerta za dva klavira i orkestar Fransisa Pulanka, kako u pijanističkim tako i u orkestarskim dionicama, bila je prilično neizrađena, ponekad ritmički nesinhrona. Bilo je problema i s intonacijom u orkestarskim solima, a slični problemi preneli su se i na poznatu simfoniju "Hafner" Volfganga Mocarta. Razlog tome sigurno je specifičnost izvođenja u otvorenom prostoru, koje uz ozvučenje/razglas zasigurno biva teže kontrolisano od strane dirigenta. Međutim, boljom pripremom za nastup u cjelini mogli su se preduprijediti ovi tehnički uslovi, koji opet za DSO nijesu prvo izvođačko iskustvo.
Čitajući iz aspekta međukulturnog dijaloga, posebno nakon masovnog ćutanja, koje se može shvatiti i kao izražavanje pijeteta prema žrtvama, koncert DSO mogao bi značiti potvrdu društvene odgovornosti u prostorima gdje se pomirenje već desilo, ili, pak, pružanje ruke prijateljstva, tamo gdje do pomirenje još nije došlo, nakon više od dvije decenije. Takvo razumjevanje cijelog događaja, svojim obraćanjem je hrvatski izaslanik Prosperov Novak, nažalost, dijelom dezavuisao. Na kraju, ostaje otvoreno pitanje da li međukulturni dijalog ima uticaja na izvankulturnu sferu, ako se njegov diskurs jasno politizuje, što je bio slučaj s ovim događajem.
Boris MARKOVIĆ
