Danas, 71 godinu kasnije, nijesu zaboravljene te uspravne smrti. Ta 52 mlada života opominju da smo slobodu skupo platili.
Julske vatre sa Lazina vječno plamte i stapaju se u veliki oganj antifašizma. Zato će sa mjesta strijeljanja bjelopavlićkih mladića i djevojaka i ove godine stići poruka - istorija se ne smije zaboraviti. Svijetle stranice prošlosti moraju biti zaloga budućnosti. Demokratija i sloboda moraju se uvijek iznova osvajati.
U tome će mladi Crne Gore imati posebno mjesto. Baš kao što podignuta ruka bronzane skojevke ima posebno mjesto u našim istorijskim čitankama. Brajović Branko, Burić Đorđije, Vujašković Senka, Vujošević Senka, Vučinić Ružica, Grgurović Milorad, Grgurović Svetozar, Dragović Roksanda, Dragović Marta, Đuković Borislav, Zeković Darinka, Zeković Mileva, Ivanović Jovanka, Jovanović Roksanda, Jovanović Jagoš, Jovović Miladin, Jovović Branko, Jelušić Drago, Kalezić Jagoda, Kalezić Danica, Kalezić Ruža, Kaluđerović Radisav, Kovačević Ilija, Kov čević Đorđije, Koljenšić Svetozar, Krivokapić Radoje, Marković Petar, Mišković Milovan, Pavličić Jelena, Popović Bosa, Pavićević Danilo, Pajović Vladimir, Pejović Jagoš, Popović Milosava, Prelević Branislav, Prelević Milorad, Radović Milka, Radović Irena, Radulović Dragutin, Radulović Ljubomir, Radulović Milutin, Raspopović Niko, Simonović Milivoje, Stojić Velimir, Suhih Miruna, Ćirović Milka, Ulić Draga, Šaranović Zorka, Šaranović Jovanka, Šaranović Roksanda.
Zajedničko ime za sve njih je - slobodari sa Lazina. Slobodari za koje je Veljko Radović još 1969. godine zapisao: Tog jutra 23. jula 1944. godine opet je bila gozba smrti, bogata, raskošna svečanost ljudskog stradanja. Bez jauka, onako kako dolikuje ljudima koji znaju u čije ime ginu, ti ljudi - komunisti, skojevci, borci - vidjeli su posljednje jutro. Kad su kopali jame, lako su kopali: znali su oni tu zemlju, obrađivali su je, sijali da nikne iz nje, živjeli od nje. Za nju su umrli, svi do jednoga.
Pobjeda
