Pod vođstvom dirigenta Mladena Tarbuka, inače intendanta Dubrovačkih ljetnjih igara, publika će imati priliku da sluša, između ostalog, i djela hrvatskih autora Luke Sorkočevića i Ivana Brkanovića. Solisti će nastupiti u Koncertu za dva klavira i orkestar Fransisa Pulanka.
Aljoša Lečić diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi prof. Hinka Hasa. Zainteresovanost za različite epohe i stilove u klasičnoj muzici ispoljio je tokom studija, kada je okupio kamerni orkestar i s njim izveo Koncert za čembalo i gudače u d-molu Johana Sebastijana Baha, a s Orkestrom Radio-televizije Slovenije Četiri temperamenta Paula Hindemita. Nastupa kao kamerni muzičar i solista, često premijerno izvodeći djela savremenih autora.
Zanimanje za klasičnu muzičku baštinu svjetske, hrvatske i dubrovačke provenijencije, rezultiralo je nizom prepisanih rukopisnih djela, izdavačko-uređivačkim poslovima, kao i premijernim izvođenjima tih kompozicija. Dugi niz godina je i član rok-bendova, među kojima popularne "Atlantide" specifičnog dubrovačkog rok zvuka.
ANALITIKA: Na KotorArtu predstavićete se u "uigranom" timu, s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i s pijanistkinjom Marijom Gracio. Pulankov koncert koji ćete izvesti specifičan je po uticaju rukopisa više autora, kao i tradicionalnog indonežanske grupe - gamelana. Kakav je Vaš doživljaj ovog neoklasicističkog djela?
LEČIĆ: Zaista mi je zadovoljstvo biti dijelom ovog, kako kažete, "uigranog" tima upravo ovdje na KotorArtu. Isto tako mi je veliko zadovoljstvo što se predstavljamo baš Pulankovom briljantnom kompozicijom, koja, vjerujem, predstavlja užitak za slušanje, barem onoliko koliko i za sviranje. U tom koncertu je lako uočiti brojne Pulankove uzore i inspiracije, koje ponekad djeluju skoro kao citati, ali to uvijek ostaje integralni dio njegove muzike koja odiše nekom neoklasicističkom strukturom i svojstvenom ironijom. Ta ironija je zbog Pulankove visoke pozicije u društvu onog doba i zbog nekih njegovih sklonosti bila prirodna, no s ovom vremenskom distancom mislim da možemo malo i da omekšamo tu oštricu.
ANALITIKA: S pijanistkinjom Marijom Gracio vodite muzičku radionicu "Sorgo" u kojoj otkrivate svijet savremene muzike. Kako ste se zainteresovali za savremeno stvaralaštvo?
LEČIĆ: Kada govorimo o vođenju ove, sada već etablirane inicijative, onda svakako prvo mjesto pripada Mariji. Moj doprinos je u tom smislu prvenstveno bio baziran na izvođenje nekih djela, te poneko priređivanje notnog materijala, a ponekad i ulogu fizičkog radnika... Šalu na stranu, ovo je inicijativa čiji je cilj okupljanje dubrovačkih - i ne samo dubrovačkih - muzičara u otkrivanju onog starog i u provociraju novog.
ANALITIKA: Da li je bilo teško animirati autore da intenzivnije pišu kompozicije?LEČIĆ: Мislim da je ključno razumjeti da je puno izvrsne muzike već napisano, ali da ponekad moramo ponoviti iste ili vrlo slične stvari vlastitim glasom... Klasično obrazovani muzičari taj podsticaj kroz svoje akademsko obrazovanje uglavnom nemaju, ali čim sami shvate da nije nužno upoređivati se s velikanima prošlosti i sadašnjosti, vrlo rado otkrivaju vlastiti glas. Taj rad na sebi nikada ne može biti pogrešan.
ANALITIKA: U okviru radionice aktivno proučavate muzička djela dubrovačke baštine. Možete li da ukratko da nas upoznate s dosadašnjim dostignućima?
LEČIĆ: Mislim da, bez pretjerivanja, mogu da kažem da je među južnoslovenskim narodima baština jednog malog grada kao što je Dubrovnik - bez premca. Njegovo nekadašnje bogatstvo i povezanost s evropskim tokovima, neizostavno su rezultirali i vlastitom produkcijom koja u velikoj mjeri tek treba da bude otkrivena. Velika je i nenadoknadiva šteta da je jedan korpus djela zauvijek izgubljen u velikom zemljotresu 1667. godine, ali i ono što je ostalo daje nam materijal za višegodišnje izučavanje, a onda, shodno tome, i izvođenje. Od onoga što je postao već standardni dio repertoara, svakako treba izdvojiti simfonije Luke Sorkočevića, od kojih se jedna nalazi i na repertoaru koncerta na KotorArtu. Tu su još brojna manja djela, kako Luke tako i njegovog sina Antuna Sorkočevića, kao i brojnih drugih stvaraoca te male, ali moćne zajednice. Svakako ću spomenuti i prvu kompozitorku na ovim prostorima, Jelenu Pucić, udatu u rod Sorkočevića. U svakom slučaju, puno je potkrovlja i podruma koje tek treba pretražiti.
ANALITIKA: Svojevremeno ste kritikovali rad DSO, ali i rad kulturnih savjeta u Dubrovniku, ukazujući na otežani rad nezavisne scene. S obzirom na to da ste ranije i sami bili član tog tijela, kako ocjenjujete sadašnju nezavisnu scenu u Dubrovniku i Hrvatskoj uopšte i mogućnosti umjetnika da dođu do publike?
LEČIĆ: Nezavisna scena je, kako joj i sama riječ kaže - nezavisna u izboru tema kojima se bavi, u načinu kako tu temu obrađuje. No, ona je gotovo uvijek, barem dijelom, finansijski zavisna. Mislim da je veličina svake vlasti upravo proporcionalna podršci koju daje tom nezavisnom i često kritički raspoloženom sektoru. Ako pogledamo u prošlost, Dubrovnik je osudio Marina Držića kao izdajnika koji je kovao zavjeru protiv vlastitog grada, ali nikad nije protjerao njegova djela koja su i danas jedna od najvrjednijih ne samo dubrovačke baštine. Interesantno je da je u procesu koji se događa upravo sada, dakle kandidaturi Dubrovnika za evropsku prijestonicu kulture, baš nezavisni dio kulturne scene donio možda i bitnu prevagu koja je prenijela Dubrovnik zajedno sa još tri grada u sljedeću etapu tog procesa. Tu se pokazalo da institucije, kao što su Art radionica "Lazareti" - krovna organizacija dubrovačke nezavisne scene - itekako imaju svoje mjesto u društvu i da taj značaj ponekad lakše prepoznaju vani, nego u samom gradu.
ANALITIKA: Bavite se i rok muzikom, član ste grupe "Atlantida". Da li je interesovanje za rok bendove danas manje ili veće u odnosu na 1990. godinu kada je bend nastao?
LEČIĆ: Rok je forma koja je svoj zenit imala u nekim prošlim vremenima, tako da na njega danas gledam sa sličnim distancom kao i na Mocarta ili pak Pulanka. E sad, isto onoliko koliko mislim da ova dvojica imaju nešto reći i danas, tako i mi iz "Atlantide", inače mitskog i - neki kažu - potonulog ostrva, tako i mi iz benda, iako svi imamo malo veću "kilometražu", mislimo da još imamo ponešto da damo i da na svoj način kažemo.
ANALITIKA: Radite i kao turistički vodič. Ako bismo pravili muzičku razglednicu Dubrovnika, koje biste četiri fotografije odabrali za naslovnicu: da li bi se tu našli DSO, atrijum Kneževog dvora, koncertna dvorana ili nešto drugo?
LEČIĆ: Turizam je proces koji svе nas prožima - nekad u vidu gužve koja nas iritira, a nekad u sjajnoj prilici da upoznate druge kulture, načine života i neka druga viđenja stvari koje uzimaš zdravo za gotovo. Dubrovnik je grad s manje od 50.000 stanovnika. Kad bismo njegovu "veličinu" mjerili po tome, onda bi priča o gradu bila proporcionalna tom, realno malom broju. No, zbog svoje otvorenosti, a i današnjeg sve uvezanijeg svijeta, ono što se dogodi ovdje već sjutra može biti preneseno u neki drugi dio svijeta. Ja se nadam da nešto od toga posjetioci grada odnesu sa sobom, kao što se nadam da i mi malo-pomalo učimo kroz druge, o sebi samima. Kao neku muzičku razglednicu, svakako vidim koncert možda baš DSO-a u Kneževom dvoru, ali i neki rok koncert na Parku Orsula u blizini Dubrovnika, koji je nastao zahvaljujući vrijednim rukama mog prijatelja Andra Vidaka. Potom, možda, neki izvanredni trenutak sjajnog gitariste Darka Pelužana ispod volata palate Sponza, ali svakako i neki bizarni "otkačitis" urbane scene u Lazaretima.
Boris Marković
