Posljedica toga je da se borba za modernu, građansku ali i nacionalnu državu, kakve su sve moderne, demokratske države svijeta, proglašava nacionalizmom, a ekstremni nacionalizam, pa čak i šovinizam u kombinaciji sa veledržavljem, borbom za ljudska i nacionalna prava. Optuživanje borbe za Crnu Goru koja će biti poput svih modernih, republikansko – građanskih država i njeno proglašavanje nacionalizmom ima za cilj oduzimanje prava Crnogorcima da dovrše sopstveni nacionalni projekat i projekat moderne države u zajednici sa ostalim nacionalnim zajednicama, sa jednom jedinom namjerom da se crnogorski interesi marginalizuju i ostvare sopstveni. U svim demokratskim društvima narod koji pośeduje nacionalni suverenitet iz svoje sredine i svoje tradicije uzima temeljne vrijednosti (jezik, kulturu, umjetnost, školstvo, nauku, privredu, institucije itd.) modernizuje ih i uvodi u javnost kao službene i time nameće svim subetnijama. Većinski narod koji se izborio za svoju državu postepeno se transformiše u modernu naciju i organizuje državu, dok sve druge etničke zajednice postaju subetnije, a njihova kultura supkultura. Vlast i nacionalni suverenitet većinski narod (nacija) na svojoj teritoriji, unutar svoje političke zajednice i nacionalne države, ne dijeli ni s kojom drugom etnijom. Ako se taj suverenitet dijeli, onda nužno dolazi do konfederalnih tendencija i gotovo izvjesnog raspada te države u budućnosti, bližoj ili daljoj. To kaže i teorija i iskustvo. I to je nešto što moraju imati na umu svi oni koji umišljaju da će ustupcima na račun crnogorskog naroda i odricanjem o njegovih temeljnih vrijednosti riješiti nacionalne probleme u Crnoj Gori. Svim modernim nacijama i nacionalnom „jedinstvu“ prethodi narod i njegovo više-manje dugo trajanje u povijesti. Moderni politički poredak u sebi nosi dva ključna entiteta. Jedan je moderna nacionalna država, a drugi je moderno građansko društvo. Vi ne možete naći danas modernu državu u Evropi i svijetu koja nije nacionalna, čak i Švajcarska, Amerika, itd. I u Švajcarskoj, koju konstituišu četiri noseće nacije, postoji fenomen “švajcarske nacije”.
U tipologizaciji Klausa Ofea, za poslednja dva stoljeća država se transformisala od nacionalne u demokratsku državu, pa preko nje u socijalnu državu i državu blagostanja, što bi trebalo da danas bude preovlađujući model državnog uređenja. Naravno, Crna Gora nema vremena da narednih dvjesta godina ide tim putem, ona je nepovratno izgubila dobar dio ta dva stoljeća borbom protiv Otomanske imperije, zatim idejom ujedinjenja južnoslovenskih naroda u drugoj polovini XIX stoljeća i , na koncu, brutalnom aneksijom početkom XX stoljeća, da bi obnovila svoju državnost u limitirajućem jugoslovenskom socijalističkom društvu. Limitirajućem u smislu pune nacionalne afirmacije, izgradnje nacionalnih institucija i nacionalne emancipacije obzirom da su Crnogorci ili građani Crne Gore u velikom broju bili privrženi ideji jugoslovenstva i ideološkoj državi. Sve moderne države formirale su se kao nacionalne države i prvobitni ustavi su ustanovljavali političku zajednicu na premisi identiteta većinske nacije, pa su nadalje – u dugom istorijskom periodu borbe za univerzalna ljudska prava – evoluirali u pravcu univerzalne kategorije građanina i liberalno republikanskog identiteta. Crna Gora je potpuno obrnula taj proces i krenula sa kraja. Doslovno presađivanje pojedinih rješenja razvijenih demokratija u tranzicijsko crnogorsko društvo neće dati iste rezultate. Gotovo je nemoguće 200 godina razvoja od nacionalne države do modernog, građanskog društva sabiti u trenutak, a pogotovu je pogrešno obrnuti redosljed. Bez rješenja nacionalnog pitanja u Crnoj Gori i završetka procesa nacionalne države, uz uvažavanje prava svih etničkih zajednica na svoj jezik, kulturu, umjetnost, školstvo itd, crnogorsko društvo teško može postati preko noći etnički beskonfliktno, građansko i liberalno – demokratsko društvo.
Uspostavljanje demokratskih obrazaca, sistema kontrole vlasti i državnih institucija osnovni je način demokratizacije javnog i političkog prostora. Crna Gora se susreće sa ključnim problemom izostanka demokratske tradicije i demokratske političke kulture, prije svega. Iz pragmatičnih i uskostranačkih interesa svi politički subjekti su potisnuli u zapećak pitanje rješenja nacionalnog i vjerskog pitanja u Crnoj Gori, dok ga vladajuće stranke izvlače po potrebi na kontraproduktivan način po interes društva za njihovo konačno rješenje.
Otuda potreba za jednim širokim pokretom, koji bi obuhvatio, sem intelektualnih elita crnogorskog društva, što šire slojeve građanstva, čija bi osnovna uloga bila pritisak na vladajuće i opozicione partije sa porukom da se političke kalkulacije ne mogu obavljati nauštrb interesa većinskog, crnogorskog naroda. Široki crnogorski, građanski pokret koji ne bi favorizovao nijednu političku organizaciju, bilo da je na vlasti ili u opoziciji, već bi se isključivo rukovodio nacionalnim interesima i interesima Crne Gore. Pokret koji bi poslao jasnu poruku i vlasti i tzv. građanskoj opoziciji da neće tolerisati ničije koketiranje sa anticrnogorskim idejama i ideologijama koje negiraju crnogorsku naciju i državu Crnu Goru.
Multikulturalno društvo štiti manjinska prava etničkih grupa i svih ostalih manjinskih grupa, ali ne daje nikome pravo da iz sebičnih interesa rastače društvo i ugorožava opšti interes, naročito ne državni. Umjesto da Crna Gora uvaži iskustva zemalja koje su uspješno izgradili svoja moderna, građanska društva, kod nas se vječito poteže nekakav argument o posebnosti crnogorske države. Ta umišljena priča je samo izgovor za opstrukciju i izlaženje u susret destruktivnim idejama političkih i društvenih grupa koje se na taj način, umjesto da se marginalizuju, stavljaju u prvi plan. Vlast u Crnoj Gori očigledno, da li iz neznanja i nesposobnosti da vidi pogubne posljedice uvažavanja takvih destruktivnih ideja, ili iz uskopartijskih interesa, snosi odgovornost što u Crnoj Gori kao da ne postoji faktički suverenitet na čitavoj njenoj teritoriji, što se pojedini djelovi Crne Gore ponašaju kao da ne pripadaju Crnoj Gori i što se takve tendencije svakodnevno uvećavaju. Nerješavanjem nijednog od konfliktnih pitanja stvara se pretis lonac koji prijeti da razornim silama obesmisli sve žrtve crnogorskog naroda kroz povijest i njegovu borbu za sopstvenom državom i slobodom. Nerazumijevanje važnosti izgradnje nacionalnih institucija, rješenja crkvenog pitanja, ili simuliranje rješenja crkvenog pitanja nerealnim programskim dokumentima, neshvatanje da se državni identitet izgrađuje kroz sistemsko djelovanje, otvorilo je u Crnoj Gori prostor disoluciji, čak nedvosmislenom neprijateljskom djelovanju i otvorenoj negaciji države Crne Gori i crnogorskog naroda. Mladi naraštaji su u potpunosti prepušteni sistematičnom djelovanju mijenjenja tradicije, kulture, sakralne baštine, mijenjajući na taj način njihov nacionalni identitet, stvarajući generacije kojima će Crna Gora biti samo prazan okvir, provizorijum otvoren za razne interese. Crna Gora je jedina država u čitavoj povjestii čovječanstva koja nije vojno okupirana a u kojoj u ustanovama u kojima je stvarana država Crna Gora obitavaju i djeluju u interesu druge države, organizacije te druge države. Vjerujem da svi znate da govorim o Cetinjskom manastiru.
Vrlo je opasna tendencija da se mnogi veoma često zaogrću plaštom da su eksperti, da su veliki znalci i tako dalje, a zapravo iza toga stoji najčešće potpuna nekompetencija. Upravo stoga imamo u Crnoj Gori kakofoniju raznih mišljenja, ideja i predloga koji nemaju utemeljenja ni u iskustvima uspješnih društava niti u naučnoj, teorijskoj misli. Posebnosti u Crnoj Gori su posljedica upravo neodgovornosti političkih, naučnih i kulturnih elita, ako se uopšte mogu tako nazvati. Državna regulativa i njeno usmjeravanje određenih društvenih tokova u skladu s nacionalnim, političkim i socijalnim ciljevima društva jednostavno se nameće kao nužnost u svim odgovornim državama. U Crnoj Gori imamo otkrivanje onog nevidljivog, ali realnog, društva koje je po sociološkim obeležjima društvo svjetske periferije. Reforme obrazovnog sistema, kao i vrijednosnog sistema pretpostavka su evropeizacije našeg duha, usvajanju evropske prakse u organizaciji društva i rješavanju društvenih suprostavljenosti u skladu sa civilizacijskim vrijednostima vremena u kojem živimo . Samo forsiranjem političke svijesti, a prevazilaženjem pretpolitičke svesti ili oblika pretpolitičkih djelovanja, možemo izgraditi moderno društvo. Iluzija je da će evroatlanske integracije riješiti sve naše probleme, ali je sigurno da je to okvir u kojem Crna Gora može u najkraćem roku sebe izgraditi kao modernu, demokratsku zemlju, obezbjediti državnu i nacionalnu sigurnost, te najveće standarde u zaštiti prava svih društvenih grupa.
