Psihološkinja Marija Marković internet zavisnost definiše kao stanje koje utiče na smanjenu funkcionalnost osobe u domenu društvenih, porodičnih i profesionalnih aktivnosti.
Virtuelno prijateljstvo
- Priroda je udesila da u svakom čovjeku postoji afilijativni motiv koji se manifestuje kao potreba za udruživanjem sa drugim ljudima. Zavisno od ličnosti, on se ispoljava u različitim nijansama. Pretpostavimo da je ta nijansa plamteća želja za udruživanjem sa istomišljenicima, dopadljivim osobama, vršnjacima ili nekom specifičnom grupom ljudi. Ukoliko realnost iz bilo kojeg razloga ne omogućava zadovoljenje te potrebe, virtuelno prijateljstvo je najprohodnija prečica. Međutim, postavlja se pitanje šta je sa opsjednutošču gomilanja virtuelnih prijateljstava? Ona raste sa potrebom da se bude viđen, upamćen, prepoznat, zapečaćen u vremenu i da se bude važan – rekla je psihološkinja.
Marković ističe da ako se zagrebe ispod toga, dobija se nesigurnost, a možda i uvjerenje sopstvene bezvrijednosti, neutoljena glad za roditeljskom ljubavi, podrškom i uvažavanjem. Ona ističe da sebi možemo postaviti pitanje koji su to naši kriterijumi za pojam prijateljstva i da li je ono zaista moguće ako je virtuelno?
- Funkcionalnost i zabava prestaju onda kada osoba većinu svojih privatnih dešavanja objavljuje javno. Pripravna je u slučaju da neko reaguje na objavu, a njeno raspoloženje zavisi od povratne poruke. Njena misao je takva da već unaprijed smišlja kako će određena objava uticati da je ,,svijet“ vidi na određen zamišljen način. Takođe, zabava prestaje onda kada se odugovlači san uprkos umoru i iscrpljenosti, kao i zadovoljenje fizioloških potreba, izbjegavanje susreta sa dragim osobama - kaže Marković.
Prema njenim riječima, zavisnika možemo lako prepoznati jer je opterećen razmišljanjem o objavljivanju svojih i tuđih postova na društvenim mrežama, a raspoznaćemo ga i po nedostatku potrebe da se ograniči provedeno vrijeme na internetu, gubitak interesovanja za razne porodične, društvene aktivnosti i odlaganje obaveza.
- Osoba koja nije zavisna ne osjeća nelagodu ako nekoliko dana za redom ne posjeti društvene mreže. Nema potrebu da provjeri tuđe profile svakog dana ili bar nekim ritualnim redosljedom. Takođe, ne odlaže društvene aktivnosti i obaveze radi vremena koje posvećuje društvenim mrežama. Opuštena je i nije zabrinuta ako nema internet. Ponekad mladi ljudi hrle ka društvenim mrežama iz želje za samopromocijom. Psihobiologija adolescentima postavila zadatak diktiran od strane specifične razvojne faze. To su prije svega prihvatiti nagle tjelesne promjene i nov odraz u ogledalu. Takođe, izboriti se sa hormonalnim promjenama, roditeljskim očekivanjima i sredinskim zahtjevima. Ne biti više dijete već odrasti i kreirati identitet – rekla je Marković.
U tom dobu, kako kaže, koje iz ugla psihologije spada u jednu od razvojnih kriza, postoji pojačana potreba da se dokaže da je identitet stečen. Marković je tokom rada sa mladima uočila nužnost sposobnosti za osluškivanje njihovih unutrašnjih drama, neizrečenih strahova, nedostatka samopouzdanja i premaskiranog nezadovoljstva.
- Ako se potrudimo da malo bolje razumijemo psihološke poteškoće koje adolescenti prolaze biće nam lakše da ne osuđujemo oštro njihovu samopromociju na društvenim mrežama. Želja za socijalnom aktivnošću se gubi kada osoba utone u kolotečinu u kojoj je napor psiholoških funkcija umanjen. Virtuelna komunikacija ne zahtijeva upotrebu glasa, kontakt očima, facijalnu ekspresiju, stav i položaj tijela, kao ni izloženost procjeni raspoloženja. Mogućnost prikrivanja je veća i u njoj leži slast pasivnosti u ovoj vrsti komunikacije. Samodovoljnost u svojoj čauri, ali ipak zadovoljena potreba za razmjenom informacija. Kada se to desi osoba bi mogla da se zapita zašto joj ne prija okruženost ljudima i interakcija? Šta je to što je čini zabrinutom potištenom ili nesigurnom, a što se ne može primijetiti tokom virtuelne komunikacije? Kakve su to životne okolnosti koje sputavaju otvorenost, spontanost i vedrinu? - pita Marković.
Pozitivna strana
Ipak, kako kaže, svakako da društvene mreže imaju svoju korisnu funkciju. Psihološkinja kao dobru stranu ističe brzo širenje informacija i laku dostupnost koja doprinosi promovisanju proizvoda, objekata i usluga. Marković naglašava da su tu obavještenja o kulturnim manifestacijama, zabavnim okupljanjima ili organizovanim putovanjima koja su takođe korisna.
- Osjećaj da je neko dostupan uz pomoć tri, četiri klika ima i svoju korisnu stranu. Šta je sa neobičnim poznanstvima sa nekih putovanja, dragim osobama koje su napustile naš grad, sa članovima famlije, sa nostalgičnim studentima? Činjenica da možemo na kratko ostvariti kontakt sa njima, učestvovati u njihovoj radosti, lijepoj vijesti, vidjeti opet osmjeh na fotografiji može i naš dan, sat ili trenutak oplemeniti. Trenutak radosti, a to svakako nije malo - rekla je psihološkinja.
Upitana koliko je važna uloga porodice i roditelja, Marković ističe da je i te kako značajna jer ,,njihove poruke verbalne i neverbalne, njihova očekivanja i stil izražavanja brige i ljubavi vajaju ličnost u određen oblik“. Oni su, kako kaže, model i uzor, smjernica, zabrana i dozvola.
- Kada su u pitanju društvene mreže, malo toga roditelj konkretno može da uradi. Ponekad zbog pogrešnog pristupa i stila ,,zabranjujem ti“, zbog generacijskog jaza koji ne dozvoljava razumijevanje potrebe za društvenom mrežom, zbog sopstvenih uvjerenja koja bez preispitivanja i bez objašnjenja prenose na djecu ,,šta će ti to, to je gubljenje vremena“, daljeg razgovora nema. Ono što roditelji mogu je da rade na stabilizaciji svog bijesa, razvijanju tolerancije, otvorenom izražavanju ljubavi, pohvale, konstruktivne kritike i pokazivanju ljepote društvenih interakcija. Roditelji mogu da izgrade u djetetu ličnost koja će samosvjesno odlučiti da opsjednutost društvenom mrežom nije dobra ideja. Oni mogu skrenuti pažnju na predugo provođenje vremena na društvenoj mreži, tako što će predložiti nešto konstruktivno tipa izlet, šetnju, odmor, film – rekla je Markovič.
Psihološkinja poručuje da se ne treba pasivno skrivati iza listanja postova, brojanja lajkova, postavljanja fotografija i zadovoljiti minimalno potrebu za ostvarenim kontaktom. Ona predlaže da se konzumenti društvenih mreža uživo potrude i upute koju lijepu riječ drugoj osobi, pronađu vrijednost u čovjeku i podstaknu ga da ostvari potencijale.
- Treba usavršavati vještinju efektivnog slušanja, osloboditi svoju spontanost kroz interakciju sa ljudima. Takođe, važno je naučiti primiti kritiku, hladan pogled ili surov, ali koristan savjet umjesto skoncentrisanosti na broj lajkova zarad rasta osjećaja sopstvene vrijednosti. Da li smo vredniji ako imamo 200 lajkova i 900 prijatelja ili ako umijemo bez zavisti verbalno uputiti lijep, zaslužen kompliment, održimo obećanje, iskreno zagrlimo i uživamo u načinu na koji se prijatelj smije – zaključuje psihološkinja.
Sociološkinja Mirjana Popović objašnjava da su društvene mreže nastale sa ciljem uspostavljanja procesa brže razmjene korisnih informacija. Vremenom su, kako kaže, postale prostor za promociju onih pojedinca koji nemaju stvaran i aktivan socijalni život, ,,onih koji su smisao življenja sveli na plasiranje svoje intime u javni prostor“.
Realna distanca
- Na društvenim mrežama vas niko ne provjerava, gubimo realnu distancu šta je stvarno, a šta nije. U većini slučajeva predstavljamo sebe onakvima kakvi nijesmo, govorimo ono za šta nemamo hrabrosti da kažemo u ličnoj, opipljivoj komunikaciji (lice u lice). Stvarna komunikacija zahtijeva angažovanost i dijalog. Ona je i verbalna, ali što je posebno važno i neverbalna. Upravo neverbalna dimenzija komunikacije boji naše ljudske društvene odnose i kontakte. Te dimenzije u virtuelnoj komunikaciji nema, zato je ona u krajnjoj instanci isprazna i nehumana. U virtuelnoj komunikaciji između sagovornika ne postoji komunikacija u pravom smislu te riječi – kaže sociološkinja.
Upitana da li mladi hrle ka društvenim mrežama iz želje za samopromocijom i nekim vidom samodokazivanja, Popović konstatuje da oni sigurno imaju potrebe da se promovišu, pokažu u najboljem svjetlu, iskažu svoje vještine umijeća, što samo po sebi nije loše. Ono što je negativno, kako ističe, jeste pružanje i prihvatanje lažne slike o sebi i drugima.
- Kada svo slobodno vrijeme provedete na društvenim mrežama polako isčezava potreba za drugim vidovima komunikacije. Bezbroj vizuelnih, audio stimulusa i senzacija u određenom momentu mladom čovjeku postanu dovoljne. Lažno osjećanje sigurnosti i samopouzdanja, nedostatak potrebe da se angažuje (intelektualno i emocionalno), pasivnost u određenom trenutku postaje sav svijet mladom čovjeku. Svakako da su najugroženija djeca i mladi ljudi. Mediji jesu u savremenom društvu jedan značajan agens socijalizacije i to je činjenica. Kao stručnjaci i uopšte kao društvena zajednica možemo da intervenišemo tako što ćemo da ponudimo bogate, edukativne sadržaje. Samim pukim emitovanjem ispraznih, populističkih sadržja bez njihovog usmjeravanja šaljemo potpuno pogrešnu poruku mladom čovjeku, a to je da nas nije briga i da ne vodimo dovoljno računa o tome koje sadržaje mlad čovjek konzumira u svom slobodnom vremenu – konstatuje Popović.
Prema njenim riječima, dobre strane društvenih mreža su svima jasne, a to su brzo informisanje, nevjerovatan protok informacija, laka dostupnost različitih sadržaja (umjetničkih, naučnih) i brzina kontakta. Kako ističe, sve ovo je pozitivno kako za pojedinca tako i za zajednicu.
- Uloga roditelja je tu presudna. Roditeljstvo ne podrazumijeva samo obezbjeđivanje i stvaranje dobrih uslova za život i zadovoljavanje elementarnih potreba. Ono znači baviti se svojom djecom, upoznati ih, njihov temperament, strahove i dileme. Ništa se u roditeljstvu samo po sebi ne podrazumjeva. Nije dobro prepustiti djeci da sama kreiraju svoje slobodne aktivnosti jer će oni najšešće izabrati ništa, a upravo taj prostor koji nije ispunjen sadržajima postaje plodno tlo za dosadu, a iz nje lako zakorače u narkomaniju, kockanje, prestupničko ponašanje. Nemoguće je djeci oduzeti savremenu tehnologiju, ali im kroz kvalitetno provedeno vrijeme, kroz dobru komunikaciju u porodici, kroz pažnju i brigu možemo vrijeme na društvenim mrežama ograničiti, pokazati im da izvan virtuelnog svijeta postoji stvarni život koji oni svojim angažovanjem mogu mjenjati i uljepšavati – zaključuje sociološkinja. (Pobjeda)
