Umjetnik koji već dugo živi i stvara u Beogradu, odnosno Srbiji, rado je viđen gost u postojbini. No, umjesto gosta, on je u prostoru podgoričke Moderne galerije - domaćin koji nas podsjeća na dragocjenu arhitekturu koja nas i dalje okružuje, ali je svakog dana sve manje.
- Drago mi je što sam ovdje, iako je ovo prvi put da se izložbom predstavljam u rodnom gradu poslije 15 godina. Postavka je dosta velika, jer sam odlučio da bude sastavljena od nekoliko tema. Tu sam unio dva ciklusa. Prvi je "Kuće", kojim se bavim već dvadesetak godina. Drugi je "Omaž Arnoldu Beklinu" švajcarskom slikaru koji je boravio u Boki i, inspirisan onim što je vidio, napravio sliku koja se zove "Ostrvo mrtvih". Treći segment izložbe je jedna mala retrospektiva, da bih pokazao 45-godišnju umjetničku praksu i teme kojima se bavim van ovih ciklusa - kazao je Ramujkić za Portal Analitika.
U temama iz kojih crpi inspiraciju, posebno je interesatna upravo ona o Beklinovom "Ostrvu mrtvih".
- To je danas kultni pejzaž, a slike koje je uradio nalaze se u više poznatih muzeja: jedna u Metropolitenu u Njujorku, druga u Bazelu, a još dvije su u privatnim kolekcijama. Odlučio sam da se posvetim toj tematici, jer je i meni bliska. Putujući kao dječak od Podgorice do Herceg Novog, gdje sam proveo djetinjstvo i završio Srednju umjetničku školu, prolazio sam pored Perasta i njegova dva ostrva. Već tada sam u jednoj enciklopediji vidio Beklinovu sliku i odmah povezao da bi to moglo da ima veze sa Svetim Đorđem. Kasnije sam našao i podataka da je Beklin vjerovatno boravio u Boki u vrijeme kada je to naslikao - ispričao je Ramujkić.
Za oba ciklusa kojim se predstavlja na izložbi u Podgorici - naročito "Kuće" kojima se neprestano bavi - kaže da nastaju inspirisani Mediteranom, paštrovačkom i arhitekturom Boke Kotorske.
- Davno sam primijetio da te kuće polako iščezavaju iz našeg žitova, da se devastiraju i uništavaju, a to je ono što treba da bude naš identitet, naša osobenost kojom bi mogli da pokažemo svijetu ko smo i što smo. Novi Dubrovnik nikog ne zanima, kao ni Kotor van Starog grada jer je su te zidine atrakcija sam po sebi, svjetska baština. Takve su i kuće ovog podneblja: nema ljepše arhitekture od "Tre sorele" na Prčanju, te kamene kuće koja se može smatrati velelepnom arhitekturom koja je, po originalnosti i autentičnosti arhitektonskog izraza, ravna najboljim svjetskim rješenjima. Međutim, niko od nas tome ne pridaje neku veliku važnost. Svi to bagatelišemo, kao da je to efemerna, malo važna stvar. Nismo svjesni kakvu arhitekturu imamo, da je Le Korbizje - boraveći na crnogorskom primorju - rekao da je "paštrovačka arhitektura jedna od najoriginalnijih" i da se svrstava u red remek-djela svjetske baštine - podsjeća renomirani slikar.
Kako je navela Duletić otvarajući postavku koja je nastala u saradnji sa Modernom galerijom Podgorice, a u sklopu Podgoričkog ljeta, Ramujkić je "decenijama prisutan na savremenoj likovnoj sceni koja njegovo slikarstvo visoko vrjednuje".- Kritika je već na početku njegovog stvaralaštva prepoznala slikara koji je jasno naznačio svoj stvaralački put, određen izrazito slikarskim razlozima i motivima te uvjerenjem da će svoju autorsku ličnost graditi u mediju slike, odnosno na njenim tradicijskim vrijednostima - istakla je ona.
A osim Boke i Paštrovića, Ramujkić je posebno vezan za arhitekturu rodnog grada. Teško mu pada što u Podgorici ima sve manje tradicionalnih zdanja, što odavno nema Mirkove varoši, a nestaje i Stara varoš.
- To me posebno dira. Imam kuću u Staroj varoši, blizu Sahat kule i Ljubovića, ispod kojeg je napravljen istoimeni hotel koji je potpuno uništio vizuru i pogled na to predivno brdo mog djetinjstva. Stara Podgorica imala je orijentalni "šmek", imala je šarm i miris, ali je i ona devastirana, nestala. Sada ne preostaje ništa drugo nego da predsjednik opštine uzme jedan bager i pokupi to malo što je još od nje ostalo... Iskreno, pošto i sam imam kuću u Staroj varoši, mogu reći da ona više ničemu ne služi. Može se iz te gomile "iščupati" nekoliko kuća, kao što su one Čubranovića, Nenezića ili moja, ali sem tih nekoliko, ostalo je već sve - nagrđeno, što bi rekli - sa sjetom zaključuje Ramujkić.
K.J.
