Bašta je bila prepuna, stajalo se u dvorištu OŠ “Savo Pejanović”. U publici - iskreni ljubitelji filma i oni kojima znači nešto u životu ovo kultno podgoričko mjesto. Od ličnosti iz tzv. političko-javnog života nije se mogao zapaziti niko.
Oni koji su došli i, kao i svaki Matovićev film, i ovaj odgledali u mukloj tišini, bili su nagrađeni još jednim ostvarenjem koje će ostati kao značajni dokument za neka buduća vremena.
Matović nastavlja svoju misiju da bilježi i ovjekovječi neke značajne momente i periode ne samo podgoričkog, već i crnogorskog bića, onih momenata i perioda koji su značili kulturne i fenomenološke uzlete, najčešće zahvajujući “zaluđenicima” kao što je on.
I ovaj je film priča o strasti, posvećenosti i svom poslu shvaćenom kao misija. I nije čudo što autor ima poseban senzibilitet za takve osobene figure, koje su iz sjenke, nenametljivo, dale ogroman doprinos nerijetko tako krhkom i napadanom urbanom duhu Podgorice i Crne Gore.
Kroz film “Jedan dan života” prošli su neki jednostavni i plemeniti ljudi, kinooperateri, radnici u kinima po crnogorskim gradovima, Bijelom Polju, Herceg Novom, Tivtu, Cetinju, Nikšiću, Plužinama, Pljevljima… Kao zajednička i možda najtamnija nit ovih svjedočenja iz prve ruke o tome što su bioskopi i filmovi značili u decenijama socijalističke Crne Gore, promiče priča o podgoričkom Kinu “Kultura”.
Srušen je 6. avgusta, na rođendan autorov, kako je to u kasnijem obraćanju publici kazao Matović. Za one koji ne znaju, kino je bilo na par desetina metara od zgrade u kojoj živi, pa je tako zabilježeno mnogo kadrova sa bagerima koji u šut pretvaraju sjećanja na mjesto koje je mnoge mladosti obilježilo.
Posebno je bilo dirljivo svjedočenje Radosava Cica Popovića, dugogodišnjeg direktora Kina, koji se samo zbog Matovićevog filma vratio na “mjesto zločina” da bi nakon par mjeseci i umro.
Za divljenje je svakako autorov trud koji je trebalo uložiti da se sklopi naizgled jednostavna priča. U stvari, trebalo je obići Crnu Goru uzduž i poprijeko, naći ljude, doći do njih, kopati, istraživati….
Matović u filmu potpisuje scenario, fotografiju, montažu i, naravno, režiju. Autorka muzike je Slobodanka Bobana Dabović, kamera operator i asistent Relja Eraković, a organizator snimanja Ljubo Kaličanin.
Film je rađen u produkciji Matovićevog “matFILMA” iz Podgorice, a sufinasiran je sredstvima za kinematografiju Ministarstva kulture Crne Gore.
Matović: Apel da se iskoristi barem bašta za ljetnje projekcije
Na kraju projekcije Matović se obratio publici riječima:
“Nadam se da ste bar malo osjetili dah jednog vremena koje je izbijalo svakodnevno iz jednog kamenog zdanja, koje je do prije nekoliko godina bilo tu pored nas. U tamu te nekadašnje mistične sale, ali i u ovoj ljetnjoj bašti ulazili smo svako veče, ne obazirući se na škripanje drvenih stolica i žuljanje dugačkih klupa i, tako zbijeni jedan do drugoga, razrogačenih očiju gledali, doživljavali i uživljavali se u jedan za nas tada novi svijet.
Tokom dvosatnog gledanja radovali smo se svemu dobrome, aplaudirali hepi endu, ili jednostavno kolektivno plakali... Tako nabijeni emocijama tu, na česmi koja je bila preko puta sada Privrednog suda, napili bi se hladne vode sa Mareze i odlazili kući na počinak i ponovo premotavali tek viđeni film. Mislili smo da će to vječno da traje, da nema tog Boga koji će nas lišiti tog svakodnevnog nauka. Ali, jednog dana, bila je subota ... Baš je bio 6. avgust ... Baš na moj rođendan ... Nemilosrdno ... Taj Kino “Kultura” je satrven.
Otišla je duša ovog grada, otkinut je djelić duše svih nas, tako da većina Podgoričana zaobilazi ovaj pusti plato ... Jer nas ta rana boli i danas, i večeras ...
Večerašnja projekcija jeste u neku ruku sentiment ali, i moj prijedlog i inicijativa i apel svih nas večeras da se bar ovaj preostali prostor, ovo betonsko platno i pozornica, bar u ovim ljetnjim danima iskoristi za mjesto odvijanja promišljenih gradskih kulturnih manifestacija, sa onim naškim: “Đe ćeš noćas?” “Ja u baštu KINO KULTURE”.
G. B.
