Bila sam na putu - ne daleko i ne dugo. Domoljublje me ubija, pa ne mogu trajat' na stranu. Pri povratku, već na samoj granici, osjetila sam promjenu u crnogorskoj ariji. Jedva sam dočekala da nagazim u rodno gnijezdo. S vrata pitah sve prisutne: „Je li se što desilo dok me nije bilo?” „Neeeee.....”
Tek sjutradan iz revnosno sakupljenih dnevnih novina razabrah da je na kongresu SDP-a reizabran D. Pajović - ne držite me za riječ, možda i nije Pajović, nego ja često, ničim izazvana, pomiješam vlast sa opozicijom, a opoziciju sa SDP-om; onda shvatih iz turističkih prognoza da će i ova sezona, ako se Sunce ne ugasi, prebaciti za 238, 346 % broj posjeta, suncobrana i konobara sa strane; skontah i da se odsad na crnogorskom jeziku kaže lježaljka, iako sam vjerovala da je ležaljka sasvim naški; uvjerih se, takođe, da nemam rašta na ovaj žaropek brat' breskve - sve pobrali ovi iz državne administracije... Tuga od novina, što da vam pripovijedam... eeeeh... Kad, eto vedrog ozračja: potukli se uglednici iz Sindikata! Svaka im čast! Inače bih crkla od dosade, kao da nisam doma. E, nevolja je sad što ni ta imena ne zapamtih (a baš me čudi, jer izgleda da su svi redom vrlo važne persone?!) Ko su ljudi, odakle su, čiji i od kojih, je li bilo vojvoda u njihovim bratstvima, da li su iz Kučaaan ili iz Ljijeve Rijeke, sa Jezera ili Odni'šića, Kolašina... Ne znam i nemojte me držat' za riječ, najvažnije je da su naši! Mjesto sukoba: neki hodnik i stepenice. Pominju se i kancelarije. Dakle, neki ljudi su u svojim rođenim kancelarijama - i u hodniku - napadnuti bez najave, od strane drugih ljudi, zato što ti drugi ljudi vjeruju da ne moraju javljat' kad će napasti, jer imaju jednaka, ako ne i preča prava na te iste, rođene kancelarije! Dramski zaplet! Vrhunski ispit sindikalne zrelosti - uzak hodnik, nije tu lako izvršiti prevrat; maštoviti test fizičke spreme - udarci, bježanija, trrrrk... i pravi pravcati dokaz i ko su i od kojih su! 100 % naši! A vidjelo se i koga predstavljaju. No, što je bolje kad ja sad to vama ne znam potanko ispripovijedati. Znam samo da je hodnik sa sve stepeništem, baš kao svaka naša sala, bio „premali da primi sve zainteresovane”, kako bi ljistom rekli crnogorski novinari. Osobito ovi sa televizijaaah.
Međutim, prava poslastica je opisivanje pomenutog (ne)svrgavanja sa vlasti od strane samih učesnika. Jedan objašnjava da je završio u Hitnoj zbog gadnih batina; naravno - nije to smio doživjeti ni po zakonu, ni po pravdi, ni po sindikalnim aktima, niti to iđe u statutu stoji kao metod smjene; Drugi, napadač, objašnjava da to i nisu bile bogzna velike batine, te da se do Hitne svaki lakše povrijeđeni čovjek može i sam odvesti, ne moraju kola dolazit' za njega; Jedan svjedoči da je dobio udarce naprijed i u glavu, Drugi veli da nije ni vidio tu slavnu bitku, toliko je bio daleko - što implicira da hodnik i nije mali - te da ga nije mogao čestito ni udarit', a kamoli nanijeti mu ozbiljne povrede... Zatim Jedan veli da ovaj Drugi i njegovi sve to rade da preotmu privilegije, koje on srčano čuva od otimača, na što Drugi uzvraća da je njega, neđe davno kad se povrijedio, u Hitnu vozio prijatelj, čime implicira da je spreman štedjeti Hitnine pare i luksuzni benzin... itd.itd. Onda onaj Jedan iznosi argument najsnažniji na svijet' - da je razgovarao sa Milom, a kad to nije upalilo, zavapio je da je napad na njega Jednoga, u suštini, napad na državu! Drugi samo ponavlja da su sve snimile kamere, čime jasno implicira da bi Jedan dobio i udarac nazad i ko zna još koliko njih, da one nisu radile... Trudila sam se, ali vam ne mogu bolje opisati ovaj događaj. Kao rasadnici sindikalnog kadra i samim tim što su muškarčići, to bi bolje objasnili komentatori sportskih emisija, koje - baš zbog elokventnosti učesnika i važnosti tema poput ove - uvijek traju duže nego što možemo trpjeti svi mi koji smo zainteresovani.
Nego, da se vratimo gnijezdu: ako sada, nakon ovog primjera hrabrog napada i čestite odbrane pred očima kamera, neko pokuša da me ubijedi da je Marko Miljanov autor „Primjera čojstva i junaštva”, kad kamere nisu postojale ni u najcrnjoj crnogorskoj mašti, ja moram istaći da je to samo perfidni napad na moju logiku li na državu, ili bar na Mila! Jer, ovako je to uistinu bilo: Markova nevjesta je u kuću Popovića došla sasvim pismena; Marko je bio junak i slova mu nijesu, brate bogami, ništa trebala. Bili su čuvena porodica iz Kučaan. E, ali, Marko je pod starije dane sve češće bivao doma, pa je nevjesti sve češće išao na nerve. Ona bi nešto stavila da skuva, pa bi trčala oko drugih poslova, a on je sabljom prčkao po kotlu, džeferdarom skidao pršute sa tavana, prstom skupljao kajmak sa varenike i činio sve što i ostali kučki muškarčići. Kad je vidjela zlu priliku, nevjesta je na pazaru u Podgorici kupila lapis i malo bijele karte i velikoga muža naučila slova. Vojvoda je bio bistar, lako je savladao cio alfabet i na tome se sve završilo. No, jednog dana bješe udarila kiša, ledno, ni ženu da puštiš napolje. Turci daleko, Cetinje još dalje, s Nikolom se nešto poljutio, te Marko umiraše od dosade. Cvili jadna sablja, rđaju puške. Muka. A žena uzela da pravi cicvaru. Svako malo Marko prst u vagan. Njoj dojadilo pa se sjetila lapisa! Po jednoj teoriji - Marko je sio i pisao od riječi do riječi kako mu je ona diktirala! Po drugoj - Marko je vario cicvaru, a ona pisala, pa njega potpisala! A po trećoj, meni najbližoj, ona je i kuvala i pisala, i jela i potpisala, pa poslala muža da knjigu pečati; no, junak ka' junak, nije mogao priznat' posred štamparije ko u njegovoj kući piše, te je djelo prijavio kao svoje rođeno. Kako god: da Nje nije bilo, ne bi bilo primjera ni iz života ni iz rata. Da l' je sve bila mašta ili su mađije, ne znam. No, teško je povjerovati da se iz onakvijeh primjeraah od prije 100 i više godina, muškom linijom uspjelo ulećet' u ovakove primijere! Marko bi se bez knjige, kroz brke i dim sa ognjišta, sjetno sjećao nekih slatkih momenata od kojih bi ga trnci podilazili, ali ne bi znao je li to sjećanje na cicvaru ili na ljuti boj, na junaštvo ili na čojstvo... Jer se, u ono vrijeme kad nije bilo kameraan, to nije zvalo privilegijama. Iako su i cicvara i boj, i čojstvo i junaštvo, onomad to uistinu bili. Brrrr, da te lijepo trnci podiđu...






