PIŠE: Darko ŠUKOVIĆ
I tako će biti barem do narednih izbora.
Sada se sa pažnjom očekuje odgovor na pitanje: šta pobjeda Ranka Krivokapića znači? Slijedi li nastavak otklona od DPS ili, kako to često nakon predizbornih kampanja biva, spuštanje lopte i realno sagledavanje pozicije partije? S jednakim zanimanjem išekuje se i potez novog/starog lidera prema čelnicima grupacije koja je ostala u manjini.
Time out što ga je Krivokapić uzeo nakon Kongresa razumljiv je,”nema posla u plaha glavara”, ali neće moći da traje dugo. Prije nego počne da povlači poteze, predsjednik SDP moraće da se opredijeli između dvije solucije:jedna je marginalizacija Brajovićevih pristalica, druga je spuštanje tenzija i nuđenje kompromisa.Naglašavam – NUĐENJE, jer, šta god da odluči, početni je udarac njegov. Bira, zapravo, da li će svoju poziciju graditi ratom ili pregovorima.
Krivokapićeva pobjeda je jasna, ali je očita i duboka podijeljenost stranke. Zato bi, čini se, slast pobjede trebalo da bude drugorazredan osjećaj u odnosu na odgovornost prema budućnosti partije. Koju ozbiljan predsjednik mora da ima! Krivokapić je iskusan političar, ali ovakvu utakmicu nema u nogama. Tačnije, nije je igrao dvije decenije, od kad je, sredinom 90-ih, postao potpredsjednik stranke, kao predstavnik poražene struje na Kongresu u Baru. U njegovim mandatima SDP je bio najhomogenija partija u Crnoj Gori. Praktično, bez ozbiljnije trzavice u vrhu, duže od decenije.
Od prošlog ljeta, od podgoričkih izbora, počinju prvi šumovi i tiha unutrašnja sporenja, povodom koalicije sa Pozitivnom, a, zapravo, zbog utiska da se SDP okreće ka opoziciji, a od DPS. Svako prosječno obaviješten o dešavanjima među socijaldemokratama znao je da u vrhu partije više ne postoji apsolutno saglasje, iako se do kompromisa uvijek dolazilo. I ne samo to, nego su odlukama partijskih organa, barem javno, svi bili maksimalno lojalni. Tim kvalitetom ne može da se pohvali mnogo ovdašnjih partija.
U posljednja dva mjeseca šumovi su pretvoreni u neku vrstu unutarpartijske diferencijacije. Što za partiju ne može biti dobro. Pogotovo, ako bi se zaista prihvatilo da su se delegati na Kongresu izjašnjavali «za» i «protiv» nezavisnosti SDP! Kako je, uostalom, moguće da 45% partije bude protiv njene samostalnosti? Ako je tako, onda je to strašan poraz kompletnog dosadašnjeg partijskog vrha!
Zacijelo su predizborne poruke učinile da dio delegata vjeruje kako se na Kongresu bila bitka da SDP ne (p)ostane « privezak DPS ». Onima koji su uspjeli da s nepristrasne distance prate dešavanja u manjoj članici vladajuće koalicije, a takvih je bilo malo, jasno je da se, u stvari, odlučivalo o, ajmo reći, dužini distance prema DPS, ali i prema opoziciji.
Za budućnost SDP, naizgled paradoksalno, ali politički toliko puta već viđeno, ključno je pitanje: da li su obje strane same sebe uvjerile, u ono što su tokom kampanje spočitavale onoj drugoj?! Da Brajović vodi SDP u krilo DPS, odnosno, da Krivokapić sprema savez sa antiNATO i prosrpskom opozicijom!
Ako je predizborna propaganda postala partijska stvarnost, SDP teško može da izbjegne cijepanje! I Krivokapiću i Brajoviću bi moralo biti jasno da, ako do cijepanja i dođe, partija ima male šanse da ostane ozbiljan politički subjekt, već nakon narednih izbora. Njihovo rukovanje nakon saopštavanja rezultata, moglo bi da bude dobar znak za one koji žele da opstane partija koja je dala značajan doprinios crnogorskoj nezavisnosti i nacionalnom identitetu. U principu, samo takav SDP je potreban Crnoj Gori. Ne SDP trulih kompromisa unutar sebe, sa partijama nespojivih programa ili bilo čiji privezak – DPSa ili neke druge koalicije, svejedno.
Red stvari je takav da najveća odgovornost leži na predsjedniku. U narednim sedmicama i mjesecima pokazaće se i koliko je Krivokapić otporan na trubadure revanšizma, savjetnike nestrpljive da njega i SDP spakuju u novi politički aranžman. Od svog dijela odgovornosti, naravno, ne može pobjeći ni Ivan Brajović, ukoliko mu Krivokapić da fer ponudu.
Ko zna kakav put čeka SDP? Pomirenje ili dioba? I da li je danas moguć model od prije 20 godina? Dugo čekanje odgovora, čini se, otežava prvu opciju, jer ostavlja prostora da se razmahnu opasna i ružna prebrojavanja i analize strukture glasača dvojice predsjedničkih kandidata. Ako i ti šumovi postanu partijska stvarnost, onda, bojim se, SDPu treba stečajni upravnik. Uz ostalo, bila bi to istorijska nepravda, ali… koga briga za “25 godina na pravoj strani istorije”, ako nijeste u stanju da odgovorite trenutku sadašnjem. (Antena M)
