Priča počinje 1999, kada je Milović, nakon nekoliko godina rada, u štampu predao dvije “Bandiera Nere”, jednu knjigu poezije, a drugu proze, koje su međusobno bile kompatibilne. Bio je to ambiciozan projekat tadašnjeg Udruženja književnika “Ars Antibari”, a da se vodilo računa i o spoljašnjosti, ne samo o sadržaju knjiga, govori i to da su bile zamišljene kao svojevrsni box-set sa omotom, na kome je bio crtež Uroša Toškovića specijalno urađen za tu priliku.
Prvi promotivni kontigent od stotinjak kompleta za prijatelje odštampan je sredinom marta 2000. godine, podijeljen je prijateljima, bibliotekama i kritičarima, a ostatak se trebao preuzeti krajem istog mjeseca.
Međutim...
Zbog problema sa mašinama štampanje preostalih primjeraka se oteglo, a kad je i to bilo gotovo, zbog problema u platnom prometu paketi sa knjigama su ostali “zarobljeni” u štampariji u beogradskom naselju Žarkovo. Uplata je potom nekako izvršena iz Srbije, ali je došao i 1. jul, pa nije bilo šanse da se knjige prebace vozom ili kamionom do Bara. Zbog toga su u gepeku automobila, u nekoliko turnusa, odvežene u stan Milovićevog prijatelja, muzičara Dragoljuba Markovića Blekija, tada klavijaturiste grupe “Block Out”, danas cijenjenog studijskog muzičara i producenta.
Vrijeme je prolazilo, knjige su dobile odlične recenzije, ali od zamišljene ljetnje promocije i svega ostalog po regionu nije bilo ništa. Rezigniran, i Milović se pomirio sa sudbinom, okrenuvši se novim projektima - potpuno odustavši od “Bandiere Nere”, rekao je Markoviću da se oslobodi paketa, jer nikome ne trebaju.
Marković, na drugoj strani, nije tako mislio. Čuvao je neraspakovane knjige i dalje, selio se iz stana u stan, i njih nosio sa sobom. I tako sve do marta 2012, kada je iznenadio autora pozivom nakon punih 12 godina, i informacijom da ga nije poslušao, te da su knjige još uvijek ispod kreveta i na vrhovima ormara. Tada na scenu stupa drugi Milovićev prijatelj, Slavoljub Stanković, autor kultnih knjiga “The Box” i “Split”, filmski scenarista i autor upečatljivih video-razglednica za beogradski “Eurosong”.
On odnosi knjige iz Markovićevog stana, odnosi u svoj, gdje ih preuzima Vladimir Vasić, koji je imao firmu koja se bavi selidbom diplomata, i koji je imao namjeru da otvori predstavništvo u Podgorici, pa je lako mogao odnijeti teški tovar do željenog odredišta. Kako se otvaranje stalno odlagalo, knjige su završile u skladištu u Luci Beograd, sve dok ih nakon nekoliko mjeseci Vasić nije dovezao u Podgoricu, gdje je Milović trebao da ih preuzme.
Ni to, međutim, nije bio kraj. Vasić mijenja nekoliko puta brojeve telefona, pa njih dvojica ne uspijevaju da stupe u kontakt. Knjige ostaju u kancelariji, a firma se nakon nekoliko mjeseci zatvara, pa ih u svoj stan odnosi Stankovićev drugi prijatelj, crnogorski pozorišni režiser Petar Pejaković, koji ne poznaje autora. I on se za samo desetak mjeseci nekoliko puta seli, a i knjige sa njim, sve do prije nekoliko dana, kada je okončano njihovo putovanje dugo 15 godina.
Milović za Portal Analitika ističe kako mu je, nakon svega, drago što su knjige napokon došle do njega, ali i to da ne namjerava raditi promocije ili kakvu marketinšku aktivnost. “To je trebalo da se desi prije 15 godina”, ističe on, uz opasku da je zahvalan svima koji su učestvovali u odiseji njegovih knjiga, ali i to da misli kako bi “vjerovatno isto postupio na njihovom mjestu”.
A prije 16 godina, današnji zamjenik predsjednika Skupštine Crne Gore, tada književni kritičar Suljo Mustafić je u magazinu “bARS” ustvrdio kako “ova dvostruka knjiga isijava onoliko energije koliko je čitalac u stanju da apsorbuje. Zato i nije za svačije oči i za svačije ruke. U njoj ima samo crnih zastava. Nema više crvenih barjaka, barikada, heroja, revolucije. Nema ideja o ljepšem i boljem sjutra. O društvu jednakih. Sve je zapreteno silovitim vjetrovima istorije, jer poslije svega nastaju hronike”.
Superlative tada nije štedjela ni jedna od recenzentica djela, Ljubljančanka Blanka Novak: “Milović je u ovoj knjizi ustoličio afektivnost i patološku povezanost kao osnovu života ‘drugačijih ljudi’, nevezano za mjesto i vrijeme. Osjećanja koje postavlja u središte interesiranja uvlače junake u koloplet najrazličitijih, najbizarnijih, najperverznijih i najautističnijih vezivanja, koji maturiraju tokom proživljenog iskustva; mijenjaju se i bogate u međuindividualnoj razmjeni. Lako je uočljiva igra simbolima, igra koja se odnosi na nesvjesne konflikte: seksualna interesiranja, prije svega, i ono što iz njih proističe, fobije, agresivnost, povlačenje iz straha od vezanosti ili iz straha od kompeticije... Granica svjesnog i nesvjesnog je tako tanka da razumljivost ove knjige, u jednom trenutku, počinje zavisiti od individualne akomodacije”.
(P.A.)
