Da je kojim slučajem u Crnoj Gori sporovedeno suštinsko preispitivanje uzroka njenog najdubljeg civilizacijskog pada početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, ne bi se moglo dogoditi da se, u relativno kratkom vremenu, najopskurniji propagandisti ideologije krvi i tla, protagonisti kleronacionalizma i šovinizma, presvuku u nove odore tobožnjih zagovornika građanskih i multikulturnih vrijednosti, kako bi s promijenjenim vokabularom, janusovski, “drugim sredstvima”, i dalje sprovodili staru ideologiju.
Žilavost u preživljavanju i mimikrijska vještina naših provincijskih ketmana da se prilagode svakoj novoj situaciji, umnogome određuje civilizacijski okvir prostora koji su lišeni dubljih demokratskih tradicija, gdje mnoštvo teško prepoznaje banalnost zla, odnosno razliku između dobra i zla, istine i laži.
U galeriji nekadašnjih socijalnih marginalaca, umišljenih besposličara, pritvornih nekultivisanih dotepenaca neartikulisanog talenta, opijenih bizarnim mitovima koji su stvarani u čobanskoj dokolici, Radomir Uljarević, vlasnik i osnivač više izdavačkih kuća, knjižara, književnih festivala, sajmova knjiga, distributerskih kuća, zasigurno je najživopisniji lik u našim tužnim kulturnim kasabama. Prije čestrdeset godina stigao je u Titograd iz jednog sela blizu Bileće, u kojem je bilo i konjokradica, i danas je, uz svog duhovnog i ideološkog patrona, Amfilohija Radovića, najmoćniji čovjek u kulturno-duhovnoj sferi u Crnoj Gori. Karijera ovog bivšeg pjesnika rurarnih motiva prožetih pravoslavnom mistikom, počela je osamdesetih godina, trčkaranjem oko omladinskih redakcija, kulturnih centara i starijih režimskih pisaca, kojima je godilo udvorištvo mladih pjesnika.
Antibirokratska revolucija je Radomira Uljarevića dovela u sam centar kulturnih i političkih dešavanja: postao je sekretar Udruženja književnika Crne Gore, i pred njim su se otvorile perspektive o kakvim je teško mogao i sanjati, timareći konje u rodnoj Vrbici, nadomak Bileće. Opijen bradatim krezubim masama AB revolucije, koje su s periferija marširale prema gradskim trgovima, šireći oko sebe vonj šljivove rakije, bijelog luka i gibanice, mladi pjesnik je povjerovao da se doista s neba na svetu srpsku zemlju spustilo carstvo Dušanovo. Zato se s velikim elanom prihvatio posla kulturtregera i koordinatora raznih štabova za specijalni rat, a izgleda da je imao i druge zadatke, jer je u prostorijama UKCG, jedno vrijeme bio i magacin oružja(!) koje je kasnije transportovano za Bosnu.
Istovremeno je pokrenuo takozvani Trg pjesnika u Budvi, tribinu najmračnih šovinističkih i ratnohuškačkih orgija, koja se finansirala iz fondova namijenjenih ratnoj propagandi. Momče iz Vrbice, s velikom masnom kožnom torbom, iz koje je odokativno honorisao zadrigle nacionalističke bardove, postaje neka vrsta kulturnog gaulajtera. On pisce i novinare koji su se protivili ratu i šovinizmu naziva izdajnicima, slugama Vatikana, ustašama. Ostali su mnogi tragovi Uljarevićeva nečovještva, ali i ogromne moći, koja se može vidjeti po tome što mu je Ministarstvo kulture, više od deset godina, sve do dolaska Vesne Kilibarde, na čelo tog resora, plaćalo zaposlene u njegovim privatni firmama (sic!).
Neki senzibilniji i pribraniji čovjek bi me mogao pitati: “Imaš li pametnijega posla od toga da se baviš Uljarevićevim marifetlucima”. Zaista, dugo sam se libio da s Uljarevićem javno debatujem, jer u svakoj polemici sa sličnim tipovima prinuđen si začepiti nos, i zagaziti u fekalnu kanalizaciju. Pogotovo mi se nakon referenduma nije dalo bakćati s Uljarevićem, jer nijesam imao osvetničke porive prema gubitnicima. Ali, on u to isprva nije povjerovao: ljudska zajednica, prema iskustvu osoba nižih moralnih svojstava, oskudne imaginacije i ropskog mentaliteta, oduvijek se temeljila na servilnosti prema moćnima i aroganciji u odnosu na slabije. U par prvih, za njega traumatičnih godina poslije referenduma, kad je još vjerovao da se Bog nešto grdno na Srbe razljutio, bojao se da će mu “separatisti” vraćati milo za drago , pa mi je nudio besplatan prostor na njegovom sajmu knjiga, promocije izdanja OKF, itd. Ipak, treba priznati da R. Uljarević nije dugo očajavao, već se, “da se Vlasi ne dosete”, zajedno s “Oktoihom”, povukao naizgled na rezervni položaj, i ispred sebe je isturio članove familije, registrujući nove izdavačke kuće na imena braće, žene, sestre, i s njima povezanim licima, u Crnoj Gori, Srbiij, Republici Srpskoj.
Dakle, ne bavim se ja Uljarevićem zbog egzibicionizma, dokonosti ili manjka ideja, nego zato što je on danas bezobzirni monopolista u domenu književnosti, moćniji nego u doba Trga pjesnika. Istina, čini to “drugim sredstivima”, strpljivo gradeći široku mrežu saradnika u opozicionim i režimskim medijima, uz pomoć nekolicine uticajnih vladajućih političara, inače pisaca-diletanata. Mora se priznati da su mu rezultati impresivni, jer je u ovom duhovno i moralno razorenom prostoru, lišenom političke kulture i nacionalne svijesti, majstor intriga i podzemnih radnji uspio da manipuliše i vrbuje plahe i lakome, mlade i naivne. Uljarević, dakle, ne klikće više Polju Kosovu niti javno viče da je crnogrorska nacija Kominternina i Vatikanova izmišljotina koja je stvorena da bi se razbilo srpstvo, nego je angažovao par mlađih trabanata da mu „peru“ biografiju, među kojima su logorejična tv voditeljka, spisateljica infantilnih, banalnih romančića, i daroviti, trenutno dezorijentisani pisac, kojega su braća Uljarevići ubijedili da su mu isposlovali posljednju književnu nagradu, koju mu je inače dodijelio žiri CDNK!
No, ima li u Crnoj Gori elementarne želje da se sazna što se doista događa u sferi književnosti i izdavaštva. Neobično je da se niko od takozvanih nezavisnih intelektualca, kolumnista, analitičara, ne zapita, kako to u trenutku dok crnogorsko izdavaštvo propada, dok se većina izdavača ugasila, Radomir Uljarević i comp. doživljavaju neviđenu ekspanziju, otvarajući nove knjižare, sajmove knjiga, zatrpavajući kioske, zavode za udžbenike, stotinama naslova nelektorisane, piratske i trivijalne literature? Komparativnom analizom broja čitalaca, tiraža knjiga, kulturnih navika i opštih ekonomskih kretanja u Crnoj Gori, mogli bi se naći u nedoumici: je li R. Uljarević poslovni genije; da li R. Uljarevića finansira SPC, emigrantske organizacije i institucije koje vode stogodišnji rat protiv crnogorske kulturne posebnosti; bavi li se R. Uljarević kriminalnim radnjama, prvenstveno štampa li piratska izdanja, publikuje li lažne prijevode, prodaje li necarinjene knjige u CG i BiH, mešetari li između svojih firmi u Crnoj Gori, Srbiji, Republici Srpskoj, ima li bezočne dilove s državnim službenicima uvaljujući nepismene i nelektorisane lektire crnogorskoj djeci… ( Nadam se da me Uljarević neće naćerati da se detaljnije bavim i takvim njegovim gadostima).
Zašto se Uljarević okomio na OKF, koji publikuje nekomercijalna izdanja, čiji godišnji finansijski promet ne čini ni jedan postotak Uljarevićeve imperije. Ne vjerujem čak ni da je zavidan na naš stanoviti renome kod referentnih pisaca, izdavača i književne publike, jer Radomiru su knjige i pisci potrošna roba, kao što su njegovim precima bili tovarni hercegovački konji. Uljarevića svrbi nešto drugo: Opština Podgorica je najavila svoj sajam knjiga. Znači, vriska Uljarevićeva, i njegove banalne portparolke, narodski kazano su, “gornje riječi”. On je, naime, ljut na Ministarstvo što je finansijski podržalo i sajam glavnog grada, koji se drznuo da unekoliko dokine monopol bilećkog đilkoša.
Jer, Bilećanin je aplicirao za izdavaštvo lijevom rukom: nije mu se dalo ili nije imao s čim da konkuriše: ponudio je srpska izdanja prevedene literature, koje su njegovi pripravnici prilagodili ijekavici, i dvije knjige domaćih autora, od kojih jedna nije imala propisnu dokumentaciju. Ergo, Uljarević grčevito pokušava zadržati monopol na sajam, jer neto zarada od ulaznica, prodaje knjiga, iznajmljivanja prostora izdavačima, kao i grantova od ministarstava kulture, obrazovanja, nauke, užeg kabineta Vlade, glavnog grada, za jednu godinu veća je nego što OKF može zaraditi za pedeset godina.
Na kraju, moram kazati da je OKF na Konkurs Ministarstva kulture ponudio knjige najprestižnijih savremenih autora iz Crne Gore i regiona. Od dvadeset pet naslova dobili smo potporu za jedanaest knjiga.
Prihvaćene su knjige, Mladena Lompara, Zuvdije Hodžića, Andreja Nikolaidisa, Bosiljke Pušić, Ljubete Labovića, Vladimira Vojinovića, Borisa Novaka…, a među odbijenim knjigama su vrijedna djela Vaska Raičevića, Josipa Ostija, Dušana Jovanovića, Terija Ingltona, Marka Pogačara… Komisija je, dakle, odbila šezdeset posto našeg projekta, vjerujem najviše zbog javnog i tajnog pritiska određenih centara kojima smeta referentnost OKF ili moja kulturno-nacionalna koncepcija.
U ovoj sramnoj populističkoj kampanji niko od kritičara nije se usudio kazati da pomenute knjige, ARS, i predstavljanje naše literature u Lajpcigu, ne doprinose crnogorskoj kulturi, već se propagandističkim trikovima vrši zamjena teza kako bi se uništio posljednji crnogorski izdavač koji kontinuirano publikuje i afirmiše našu savremenu književnost. Ipak, nijesam ja glavni cilj ove kampanje, nego je to dio projekta uništenja i marginalizovanja svih subjekata koji doprinose izgradnji crnogorske kulture. Ko u to ne vjeruje, može se na sajtu OKF, upoznati sa knjigama koje smo publikovali u potonjih desetak godina, i procijeniti kakva bi bila naša knjižena scena, da nijesmo, pomoću štapa i kanapa, uporno i znalački, stvorili, za naše uslove, impresivnu biblioteku od trista knjiga i stotinak svesaka časopisa ARS.
