Piše: Draško ĐURANOVIĆ
Slika ruskog golmana kako bespomoćan leži na travi obišla je istog časa svijet. U danima, mjesecima koji dolaze, gledaće to stotine hiljada ljudi na Jutjubu, vrtjeće se na brojnim televizijskim kanalima, cvjetaće polemike, osude, uvrede, posprdivanja... To će biti slika o Crnoj Gori. Ružna, ponižavajuća. Ništa tako brzo, kao viteštvo u sportu, ne uzdiže sliku drugih o jednom narodu, ništa kao primitivizam oko sporta ne ruši ugled jedne nacije. U petak veče fudbalski nijesmo izgubili, ali jesmo poraženi kao ljudi.
I malo ko će se ovih dana prisjetiti legendarne slike iz Podgorice 15. novembra 2011. godine, onog 88. minuta baraža Crna Gora – Češka kada se, u času kada je sve bilo izgubljeno i bilo jasno da smo poraženi i da ne idemo na evropsko prvenstvo, baš sa sjevera ultrasa, začula iz hiljada grla nesuđena crnogorska himna: „Ne tuguj noćas, gore glavu, sad kad smo jedno ja i ti, Crna Goro – ljubavi...“ U tom času, ma koliko bio utučen, osjetiš da si veliki. Baš kao što su crnogorski navijači bili gospodstveno veliki kada je sva Morača gromoglasno aplaudirala na intoniranje srpske himne iako su, samo koju sedmicu ranije, crnogorsku državnu pjesmu izviždali i ispljuvali u Areni...
Mnogi od nas su povjerovali da je baš to ona prava Crna Gora, a da se ona primitivna, huliganska Crna Gora tek incidentno pomalja, kao neka nepogoda koja nas povremeno zadesi.
Pokazalo se, međutim, da to nijesu bili tek incidenti, nego usađeni model življenja. Počev od licemjerne navijačke solidarnosti i transparenata Pravda za Uroša na crnogorskim stadionima, kada se glorifikovalo divljaštvo „kolege navijača“; preko onih sumanutih prekida košarkaške utakmice sa Grcima (Paok) ili fizičkog nasrtaja na košarkaše turskog košarkaškog tima (Banvit). Sve do onog odvratnog čina kada su pred noge Duška Vujoševića, ovdašnji „navijači“ bacali životinjske bubrege, izrugujući se bez trunke srama narušenom zdravlju prvog košarkaškog selektora nezavisne Crne Gore...
Sada bi, nakon (ne)prospavane noći, svima trebalo da bude jasno da su dva opisana navijačka ponašanja lica jedne medalje, vrjednosni antipodi jednog društva, jedne države. Ako je ona ponosna pjesma u porazu protiv Češke bila nalik Odi odanosti (nešto kao - You'll Never Walk Alone...), ovaj primitivizam od preksinoć djeluje kao oživotvorenje turbo folk pameti (recimo: Ruši, lomi i kosti polomi/gutaj, gutaj, očima kolutaj...)
Ništa se, naravno, u sportu, u društvu, u životu ne dešava slučajno. Baklja koja se unese na stadion uvijek se zapali, kao što ona, o zid okačena puška iz Čehovljevog prvog čina, uvijek opali na kraju drame. I moralo bi se, nakon crnogorske drame u petak, tražiti niz odgovora od onih koji odgovore moraju dati. Kako je bilo moguće da se unese toliko pirotehničkih sredstava na utakmicu visokog rizika; čemu služe stotine redara na stadionu i hiljade policajaca na ulicama grada ako se, čak i u ograđenom prostoru - kakav jeste stadion - ne mogu od varvarstva i nasilja zaštititi ni domaći navijači ni strani gosti?
Iluzorno je, međutim, očekivati da se samo snagom države ili prinudom policije mogu mijenjati modeli ponašanja. Crnogorsko društvo je pred drugačijom vrstom izazova. Ovdje je riječ o borbi za promovisanje moralnih načela koje Crna Gora hoće i želi da baštini. Još važnije - o spremnosti i snazi društva da osudi, marginalizuje i kažnjava one koji promovišu mržnju ili čine zlo.
Kažu da se onaj mladi huligan sa sjeverne tribine - ime mu je Luka - predao crnogorskoj policiji juče popodne, nakon što se čitave prethodne noći skrivao negdje u Podgorici. Biće predat tužiocu i biće mu određena kazna. Onog drugog tipa - što je bacio upaljač na Kokorina i izdejstvovao prekid u času kada je Poleksić odbranio penal i kada smo se uzdizali kao tim – niko ne pominje i niko ne traži. A trebalo bi: taj bezimeni tip, jednako kao i ovaj identifikovani bacač baklje, učinili su nas glupljima i ružnijima.
I oni ne smiju biti većina. Jer, ako se ne bude vodila bitka za normalnost onda će se nenormalna prošlost ponavljati. A rezultati utakmica voljenog kluba ili reprezentacije i neće mnogo biti važni. Opet ćemo biti poraženi, čak i da ne izgubimo utakmicu.
