Pedeset godina kasnije, ruski kosmonaut sa istim žarom i preciznošću opisuje trenutak u kome je "lebdio u potpunom mraku, sa posvuda rasutim zvijezdama i zasljepljujućim suncem".
Dinamičan i raspoložen, Leonov, koji je juče napunio 80 godina, rado govori o svom kosmičkom iskustvu čiji je cilj, prema Sergeju Koroljevu, mitskom ocu sovjetskog svemirskog programa, bio "plivanje u svemiru kao što mornari plivaju u okeanu".
Godine 1962, godinu dana nakon Gagarinovog podviga, SSSR i SAD vode bespoštednu trku za osvajanje svemira. Sovjeti imaju prednost i namjeravaju da je zadrže.
"Koroljev me je odabrao jer sam već pilotirao nekoliko letjelica, imao sam dobre ocjene i znao sam da slikam, što je rijetkost među kosmonatima", izjavio je Leonov koji tada još nije imao 30 godina.
Nakon 18 mjeseci intenzivne obuke, kosmonaut je bio spreman, što se ne može reći za letjelicu Voshod-2, za čijim će komandama biti Leonov prijatelj Pavel Beljajev.
"Raketa nije imala sistem za izbacivanje", kazao je Leonov.
"Trebalo je ili sačekati devet mjeseci da bude montiran, ili poletjeti sa postojećim modelom. Odlučili smo se za ovu drugu opciju", dodao je on, objasnivši da sovjetski svemirski program nije htio da rizikuje da ga Američka svemirska agencija pretekne.
"Nije bila u pitanju hrabrost. Jednostavno smo znali da tako mora da bude", naveo je on.
Deset sedmica prije američkih kolega, 18. marta 1965, Beljajev i Leonov (Almaz-1 i Almaz-2) ušli su u orbitu na 498 kilometara iznad Zemlje, tj. 180 kilometara više nego što je bilo predviđeno.
Sat i po vremena nakon postavljanja u orbitu, Leonov je ušao u komoru, a Beljajev je zatvario za njim unutrašnja vrata. Nakon dekompresije, Leonov je otvario spoljna vrata: "potpuni mrak, posvuda zvijezde i sunce zasljepljujućeg sjaja".
"Polako izlazim iz komore i konačno se odvajam od letjelice. Snimio sam Zemlju, savršeno okruglu, Kavkaz, Krim, Volgu. Bilo je predivno, kao na slikama Rokvela Kenta", ispričao je Leonov, prenosi AFP.
Kasnije će napraviti nekoliko crteža na brodskom dnevniku.
Povratak u letjelicu, ali i na Zemlju, pokazaće se prilično komplikovanim. Njegov skafander se naduvao i više nije mogao da uđe natrag u letjelicu. Bez čekanja dozvole kontrolnog centra, Leonov je odlučio da smanji pritisak u kombinezonu i uspio da brzo uleti u komoru. Bio je potpuno mokar, u samo nekoliko trenutaka izgubio je šest kilograma.
Prilikom povratka na Zemlju, sletjeli su na Ural, 400 kilometara od cilja.
"Morali smo da sačekamo tri dana u šumi, a zatim da pređemo devet kilometara na skijama do mjesta na kom nas je čekao helikopter. Za to vrijeme sovjetski radio je javljao kako smo na odmoru nakon leta", kazao je kroz smijeh Leonov.
Godine 1968, britanski reditelj Stenli Kjubrik odao je priznanje Leonovu, tako što je snimak njegovog otkucaja srca u svemiru integrisao u svoj čuveni film "Odiseja u svemiru 2001".
Leonov je jedan od začetnika svemirske saradnje između SSSR-a i SAD-a i prije kraja "hladnog rata".
Upitan za trenutnu krizu na relaciji Moskva-Vašington, Leonov je odgovorio: "Između astronauta nikada nije postojala granica. Onog dana kada taj koncept dopre do svijesti političara, naša planeta će izgledati drugačije".
Blic.rs
