Možda će zvučati čudno, ali izgleda da je gospođa Mila Đinđić, upravo zato što pišem za „sarajevske novine“, ovoga puta odlučila da baš meni da intervju. „Zoran je, dušo, Bosanac, kao i ja. Tamo se rodio...“ – objasnila mi je. “Hajde, dođite ujutro u devet“.
A nekoliko dana ranije, kada sam je prvi put pozvala, odbila me je bez razmišljanja. Valjda je bio pogrešan momenat. Upravo se, rekla mi je, vratila sa groblja. Potresena, objasnila je da nema ni snage ni volje da u tom momentu sa bilo kim razgovara. „Zvali su me mnogi», pravdala se, ipak. «Ovi iz Špigla najavljuju veliki tekst o mom sinu. Ne mogu, dušo... Drago mi je da ste ga poznavali, da ste ga se sjetili, ali - šta ja imam od toga?! Ništa više ne može vratiti moga Zorana... Evo, ako hoćete, javite mi se za dan, dva...“
Tako sam se, nakon tih «dan, dva», tačno u devet sati ujutro našla ispred ulaza jedne u nizu onih groznih zgrada–spavaonica na Novom Beogradu. Vrata mi je otvorila suva, niska žena bistrih, živih očiju; žustrih pokreta i, uprkos godinama, energična. „Evo, dušo, ovdje možete da se izujete...» Nudi mi papuče, nijesam ni ušla.
«Kod mene vam je tako: morate se izuti», izgovara gotovo šapatom, sve vrijeme se osvrćući. «Ne mogu da čistim. Uz to, mi Bosanke smo vam veoma uredne žene. Nećete zamjeriti?“ Nijesam.
Uvodi me u mali, uredan i skromno namješten stan. Stare, ali očuvane stvari. Ovdje je dio svoje mladosti proveo budući doktor filozofije i prvi demokratski izabrani predsjednik Vlade Srbije, dr Zoran Đinđic. Na zidovima, svuda po stanu, samo njegovi portreti. Posmatram ih, prisjećajući se intervjua iz 1997, tokom koga sam Zorana Đinđića, tadašnjeg gradonačelnika Beograda, tri sata mučila ne bih li od njega dobila odgovor na pitanje da li se i zašto, »dok smo mi šetali», u vrijeme građanskog protesta 1996/1997 tajno sastajao sa Slobodanom Miloševićem. Đinđić je pokušavao da se izvuče, da izbjegne direktan odgovor, da me zavara jednom od onih svojih inteligentnih šala po kojima je bio čuven. Nijesam odustajala! Shvativši konačno da bez tog odgovora neću izaći iz njegovog kabineta, očima istim kao što su ove koje su me upravo posmatrale, sijevao je, očigledno se nervirajući zbog toga što sam – kako mi je to često govorio veliki Bogdan Tirnanić - „uporna kao Jaser Arafat“.
Sjetila se i večere sa Lidijom i Milom Đukanović i Borom Krivokapićem u podgoričkom Hotelu Crna Gora, tokom koje je tadašnjem crnogorskom predsjedniku bjesomučno zvonio telefon. Bilo je to nedugo nakon revolucije od 5. oktobra 2000. „Đinđić“ – kratko bi nas, s vremena na vrijeme, obavijestio namrgođeni predsjednik Đukanović. Bilo je jasno da ne želi da odgovori na taj poziv, ljut zbog intervjua, tih dana objavljenog u NIN –u, u kome je Zoran Đinđić rekao da njegova Demokratska stranka «ima više glasača nego Crna Gora stanovnika».
„Ista ona Crna Gora koja ga je primila kao najbližega kada je 1999. bježao od goniča i ubica koje je na njega slao Slobodan Milošević!“ – gunđali smo povrijeđeno. «A pozivanje na broj stanovnika, pa, zar to nijesu «argumenti» Vojislava Koštunice?!“ Shvativši da mu se ovoga puta upornost neće isplatiti, Zoran Đinđić se na kraju ipak dosjetio: iako je već odavno bila prošla ponoć, svoju suprugu, gospođu Ružicu Đinđić, nagovorio je da sa svog telefona pozove predsjednika Đukanovića. Znao je da će, kao učtiv čovjek, Milo Đukanović na taj poziv sigurno odgovoriti. Nakon nekoliko ljubaznih rečenica, gospođa Đinđić je, „izvršivši zadatak“, slušalicu prepustila suprugu. «'Ej, čovječe, nemoj da se ljutiš! Ne možeš ni da zamisliš sa kim imam posla: Milošević je za ove majka Tereza!“ – pravdao se Zoran Đinđić predsjedniku Đukanoviću. „Znaš da ne mislim tako, ali bio je to jedini način da makar na kratku ućutkam ovdašnje nacionaliste. I onako mi ništa ne vjeruju“.
„Ko bi mogao na njega da se naljutiti?!“ – smijao se kasnije Milo Đukanović.
Sjetila sam se i intervjua u kome mi je Zoran Đinđić ispričao kako je sa kartom u jednom pravcu i dvadeset maraka u džepu jedne zime otišao u Njemačku sa namjerom da se iz nje vrati kao doktor filozofije; kako se, tražeći čuvenog njemačkog filozofa i svog budućeg prijatelja Jirgena Habermasa, našao u Štandbergu, ispred ogromne kuće sa vratima od četiri metra visine, bez zvona.
„Bilo je hladno, padao je snijeg – pričao mi je Zoran Đinđić. Noć, nigdje žive duše. Lupao sam bespomoćno na vrata, lupao, svjestan da me niko ne čuje i da, ako nešto hitno ne preduzmem, Habermasa nikada neću vidjeti. Nekoliko puta obišao sam kuću, a onda ugledao čkijavo svijetlo u sobi na drugom spratu na kojoj je, primijetio sam, bio otškrinut prozor. Uzverao sam se...
Habermas je sjedio za radnim stolom, nešto pisao. Kako ste ušli?! – trgao se zaprepašćen. Rekao sam da sam ušao kroz prozor. Zaista?! – nasmijao se. Prije hiljadu godina, Sloveni su tako došli na Balkan... Vi ćete, siguran sam, daleko dogurati. Znam – odgovorio sam samuovjereno“. Daleko?!.. Sjetila sam se i Kritičkih članaka V.G. Bjelinskog, koje mi je, u sjedištu Demokratske stranke - Krunska 69 – jednog ranog proljeća poklonio Zoran Đinđić.
„Pročitajte pismo Bjelinskog Gogolju i umjesto Rusi, čitajte – Srbi!... Pravoslavlje... Sve je to isto! Nakon ove knjige, mnoge stvari biće vam jasnije...“ – rekao je pozdravljajući se. Sjetila sam se i onog 12. marta 2003. i Željka Mitrovića koji mi javlja: „Pucali su na Zorana Đinđića!“
«Hoće li se izvući», pitala sam. Sjetila sam se i Mila Đukanovića koji je, na vijest o atentatu, uprkos upozorenjima da je opasno, istog trenutka odjurio u Beograd. „Kada smo ga vidjeli, svima nam je bilo lakše“ – sjećao se kasnije Čedomir Jovanović. Sjetila sam se i opela u Hramu Svetog Save. I skarednog govora mitropolita crnogorsko–primorskog Amfilohija. I Vojislava Koštunice koji sa svojom mračnom svitom prilazi da porodici Đinđić izjavi saučešće. I Vladimira Popovića koji im to ne dozvoljava. I šestorice „nosača kovčega“, od kojih je kasnije samo jedan od njih taj „greh“ pošteno okajao. I povorke. I zastave. I himne. I sahrane. I djece. I žene. I majke. I sestre. I prijatelja. I Beograda. I Srbije...
Užas!
„Užas, dijete, nego šta je nego užas!“ – kaže Mila Đinđić. „ Moj život je gorak... Gorak... Svi dani su mi teški, a 12. mart uvek najteži... Ovdje sam sama...“
Živite u Beogradu?
Dio godine povodim ovdje u Beogradu, a dio u selu kod Prokuplja. Tamo imam kuću, baštu. Zasadila sam cvijeće. Nosim ga Zoranu na grob i kukam: e, moj sine, nijesam ga tebi namijenila... Ne daj, Bože, da ikada saznate kako je.
Suprug nije živ?
Drago je umro u Prokuplju 2002, godinu dana prije Zoranovog ubistva. Ipak sam ga ovdje sahranila. Leži na Bežanijskom, a naš sin Zoran na Novom groblju. Nikada jednome nijesam otišla na grob, a da istoga dana nisam otišla i drugome. Drago je umro, ubila ga je kap dan poslije nekog od Zoranovih povrataka iz inostranstva. DOS je već odavno bio napravljen... Šta je mom sinu to trebalo, hajde, recite mi?!
Mislite zašto se uopšte bavio politikom?
Zašto?! Ali, kada bi nešto naumio, Zoran je naprosto bio nezaustavljiv; ma koliko da ste se trudili, nijeste ga mogli spriječiti. Šta mu je trebalo da na silu sastavlja šesnaest, sedamnaest stranaka i da od njih pravi... nešto... Vidite kakvi su naši ljudi: danas govore – 2000. godine pobijedio je Vojislav Koštunica, a svi znaju da bez Zorana ne bi bilo ništa. Bio je rođeni vođa, lider. Iako praktično nije imao nikoga oko sebe. Bio je sam!... Kako to da, kada je tog 12. marta izašao iz auta, u Vladi nije bilo nikoga; zašto su vrata bila zaključana? Milan Veruović mu je, kažu, pomogao da izađe iz kola, a onda se vratio po tašnu. Zašto ga je ostavio? Pa, Zoran je hodao pomoću štaka!... Jadan moj sin: najprije su ga obogaljili, a onda su mi ga ubili! Onakvog čovjeka! Bio je čudo, duša! Takav se rijetko rađa. Nije što je moj... Pametan, načitan... Doktorirao je u Njemačkoj, ali se ipak vratio u ovu kuću. Ja sam ga odgajila.
Zoran Đinđić rođen je u Bosanskom Šamcu. Odakle tamo?
Đinđići su, dušo, porijeklom sa Kosova; ja - Bosanka iz Šamca. Moj suprug Drago bio je vojno lice, penzionisan u činu pukovnika Jugoslovenske narodne armije. U Šamcu smo se upoznali i vjenčali. Tamo su rođeni Gordana i Zoran.
Koliko dugo ste živjeli u Bosni?
Zoran je osnovnu školu završio u Šamcu, a dva razreda gimnazije u Travniku. Lijepo smo živjeli, složno: Srbi, Hrvati, Muslimani... Svi! Nikada se nijesmo dijelili. Taj prokleti rat!... Gordana je maturirala u Travniku, a onda je, kada smo se doselili u Beograd, upisala medicinu, pa specijalizirala. Često smo se selili.
Koje godine ste se doselili u Beograd?
Negdje 1967, čini mi se... Zoran je uvijek bio najbolji đak i nijesu mu smetale česte selidbe i očeve prekomande. Brzo se uklapao. Posljednja dva razreda gimnazije završio je u Beogradu. Sjećam se da je jednom napisao sastav povodom 22. decembra, Dana JNA, koji je proglašen kao najbolji. Profesor i Zoran dobili su nagradu od pedeset hiljada dinara. Onda su to bile pare, eh...
Zoran Đinđić je bio i odličan student?
Izuzetan! Moj je Drago silno želio da naš sin bude inženjer, pa je, kako bi njemu udovoljio, Zoran najpre otišao na Građevinski fakultet da polaže prijemni. „Mogu da završim građevinu, to nije problem“ – govorio nam je Zoran. „Postaću inženjer, imaću stan, auto, novac, ali, morate da znate da neću biti srećan... Najviše bih volio da studiram filozofiju.“ Na kraju smo ga pustili da studira ono što želi. Učio je, sjećam se, do kasno u noć, nikada ga niko na to nije tjerao. Spavao je sa knjigom. Uvijek nam je govorio tek kada položi ispit, nikada prije.
Znali ste da se još kao student uključio u politički život?
Rekla sam vam da njega nikada nijeste mogli odvratiti od onoga što je naumio... Početkom sedamdesetih, ovdje su došla dvojica policajaca u civilu s namjerom da uhapse Zorana. Bila je napravljena neka gužva, valjda kod njih na fakultetu, ne sjećam se već...
Nakon čuvenog izbacivanja sedmorice profesora sa Filozofskog fakulteta, Zoran Đinđić je, zajedno sa Linom Veljakom iz Zagreba, Darkom Štajnom iz Ljubljane i Mišom Stojanovićem pokušao da napravi studentsku stranku.
Eto, moguće. Znam da su ga kasnije i uhapsili. Ali, zašto vam ovo govorim?... Zoran je, sjećam se, tog dana sjedio u svojoj sobi i učio. Otvorila sam vrata i, kada su mi policajci objasnili zašto su došli, nekoliko sekundi razmišljala sam da li da ih uopšte pustim unutra. «Morate se najprije izuti», rekla sam strogo. Baš kao ovo vama... «Šta hoćete?! Moj sin nije ništa kriv!»
«Pošteno si ih isprašila», smijao se kasnije Zoran, prepričavajući društvu kako su policajci prošli «rampu» koju je postavila njegova mama. Za razliku od policajaca, Zorana su veoma voljeli i profesori i njegove kolege studenti. Bio je brz, temperamentan, pun energije. Ličio je na mene. A zdrav kao dren!... Srce me boli za njim. Da je bio bolestan, ni po’ jada! Polomili su mu noge da bi ga lakše ubili... Dušo, niko ne može razumjeti moj bol. Ne znam kako ću opet preživjeti taj dan... Kada sam čula...
Kako ste čuli, ko vam je rekao?
Tog 12. marta bila sam u opštini, plaćala račune, neki porez. Iako su svi šalteri bili zatvoreni, vidjela sam da zaposleni sjede i piju kafu... Zoran nije podnosio lijene ljude. Uživao je u radu, baš kao i ja... Ne uspjevši da platim račun, na kraju sam otišla kod šefice službe da se požalim. Provjerivši nešto u kompjuteru, prekorila me je zbog toga što, rekla je, šest godina nisam platila porez.
„Ni slučajno!“ – planula sam. „Gospođo, znate li da bi moj muž prije umro od gladi nego dozvolio da ne plati bilo koji račun. Bio je čestit, uredan čovjek“. Cijelo jutro sam se time bavila. Dan lijep, pravi proljećni... Sjećam se da sam na kraju svratila u stari Merkator da nešto kupim, a onda krenula... Bila sam na vratima kada sam čula telefon. Sjećam se da sam se stresla...
„Crna Mila, jesi li vidjela šta ti je sa Zoranom?!“
Ko vam je javio?
Susjed iz Prokuplja kome sam nekoliko dana ranije pričala koliko se bojim za Zorana. «Uključi televizor!» - vikao je. Imala sam šta da vidim!
Kako to da ste saznali od prijatelja iz Prokuplja, a da neko iz Vlade nije došao da vam javi šta se dogodilo?
Možda su i dolazili, ko zna. Bila sam vani, ne znam... Odmah sam pozvala momke iz Zoranovog obezbjeđenja i odjurila u Urgentni centar. Dvorište je bilo prepuno policajaca. Sada mu ne trebate, ponavljala sam u sebi; kada je trebalo da ga čuvate, nije vas bilo... Ušla sam. Doktor je odmah rekao sestri da mi da tabletu za smirenje. „Neću nikakvu tabletu. Ne treba mi!“ – odbila sam.
Ušla sam u onu ledenu salu u kojoj je ležao Zoran. Njegova lijepa glava... Oči zatvorene... Lijep, a dolje... Grudi raspukle... Srce mu je bilo prosuto na sve strane... Stajala sam pored njega, grlila ga, kukala... Ponovo su pokušali da mi daju nešto za smirenje. Nijesam htjela...
Zašto nijeste?
Nijesam htjela da dozvolim da mi umanjuju bol. «Neka boli!», vikala sam. «Pobogu, ubili su mi sina!» Ležao je tako... Miran, čistog lica. Bio mi je sav život... Imam ja i Gordanu, tačno je, ali je Zoran bio moj život. Ne pitajte me kako sam podnijela...
Ružica je već bila kod Zorana, prije mene. Kada sam izašla iz sale, vidjela sam da razgovara sa Mijatom, doktorom, tastom Čedomira Jovanovića. Poslije je otišla do prozora, gledala dolje kako se ljudi okupljaju. Kako može, pomislila sam. Odozdo su vrebali fotoreporteri. Onda sam otišla...
Kuda ste otišli?
Kod Ružice, u njihov stan. Plakala sam. Vidjela sam da su nekima zasmetale moje suze.
Kome?
Nekima, dušo, ne mogu to da kažem. Znaju oni dobro... Željela sam da vrištim, jer sam znala koga sam izgubila. Kada sam juče bila na groblju... «Sine moj», kukala sam. «Šta ćeš tu?! Više bih voljela da si u onoj „mišijoj rupi“, samo da si živ».
Kakvoj „mišijoj rupi“?
Milorad Dodik je Zorana upozoravao na to da mu spremaju atentat, ali... „Šta hoćete?!», rugao se Zoran. «Da se sakrijem u mišiju rupu, da pobjegnem, to želite?! Ne pada mi na pamet. Neka me ubiju!“ Eto, bio je takav. I – ubili su ga.
Znam da su Zorana Đinđića i drugi upozoravali na opasnost.
Bio je tvrdoglav i... Bio je naivan, lakomislen, vjerovao ljudima. Bo je hrabar. Veoma hrabar čovjek.
Zašto ste ga vi upozoravali? Nešto ste predosjećali?
Sjećam se,bila je nedjelja... Pošla sam u kupatilo... Zvonio je telefon... Vratila sam se, podigla slušalicu, ali nijesam prepoznala glas.„Izvinite, sa kim razgovaram?“ - pitala sam. „Mama, ja sam, Zoran!“ – smijao mi se. «Kako to da mi ne prepoznaješ glas?» Počela sam da plačem. „Šta je, Zorane, sa tobom? Kako to zvučiš? Kaži mi, sine, šta se događa, šta ti je?“ Osjetila sam da se sprema nešto strašno, ali nijesam mogla ni da pretpostavim da će ga... Molila sam ga da se pazi, podsjetila ga na to šta su pokušali onomad, kod hale Limes...
A on?
Ništa. Slušao je, ali me nije čuo. Kao što ni ja više nijesam mogla da čujem njega. Nikada! Uvek je nekuda žurio. «Zorane, čuvaj se!», bilo je posljednje što sam mu tog dana rekla. «Gordana neće preživjeti ako ti se nešto dogodi». Nije me poslušao. Vjerovatno nije ni mogao. Odavno su već bili odlučili da ga ubiju. Taj prosti, bijedni naš svijet koji ne voli pametne, one što su iznad... Pogledajte mu samo biblioteku! E, moj Zorane...
Ogovarali su ga, izmišljali o njemu svašta... Vojislav Koštunica je u tome debelo učestvovao. On i njegovi Zoranu nikada nijesu oprostili što je Miloševića poslao u Hag. „Na koga sumnjate?“ - pitali su me jednom policajci u Prokuplju. „Na vašeg šefa“ – odgovorla sam. „Na Koštunicu!“ Zoran je vjerovao da će uspjeti da ih nadmudri, da je pametniji od njih. I bio je... A onda ta sahrana...
I govor mitropolita Amfilohija. Šta mislite...
Šta mislim?! Nikada poslije toga Ružica na pomen nije pozvala ni jednog popa. Uostalom, vidite li šta ti ljudi danas rade?! Amfilohije je mog sina proglasio izdajnikom, a Zoran je pravio donatorske večere kako bi završili gradnju Hrama Svetog Save! Nijesu ga voljeli, to je! Iako mu je Zoran pomagao, i patrijarh Pavle je toliko puta pokazao koliko mu je bliži Vojislav Koštunica. Gordana i ja svake godine zajedno odemo na groblje. Uvijek prije ostalih, kada nema gužve.
Šta se dogodilo sa vašom ćerkom? Da li ste ikada dobili izvještaj o tome šta se zapravo dogodilo - ko ju je napao, ko joj je dao injekciju?
Nikada, dušo moja, nikada. Ko da nas obavijesti?! Pa, mene i danas slušaju. Ovdje, u kući u Prokuplju, svuda. I da vam kažem: čuvajte se! Ako se nešto dogodi, nećete, vjerujte mi, imati kome da se obratite; nikoga neće biti da vas zaštiti! Zapamtite: ovo je zemlja u kojoj su ubili premijera!
A to zašto su napali Gordanu?... Bilo se pročulo da ima nekakav spisak kod sebe, da nešto zna.
Kakav spisak?
Pričalo se o spisku sa imenima ljudi koji su bili opasni, koji su lopovi, koji su Zoranu radili o glavi, koji su bili umiješani u ubistvo. Lično sam novinarima rekla kako sam čula da takav spisak postoji. Kada se ta vijest proširila, otišli su kod Gordane u Valjevo, upali joj u kuću, uhvatili je za vrat, vukli je za kosu do kreveta... Na kraju su joj dali neku injekciju. Ne znam šta je. Spavala je dok su oni tražili.
Nikada nijesmo saznali ko su bili ti ljudi. Kasnije smo Gordanu prebacili na VMA. Doktori su rekli da to nije bila nikakva opasna supstanca, da je zdrava...
Nakon toga je i vaša ćerka dobila obezbjeđenje?
Jeste, ali kakvo?! Ti momci iz obezbjeđenja bi, kada bi završili smjenu, kao slučajno na stolu ostavljali otvorenu Legijinu knigu. Čitali su, tobože, pa zaboravili. Ustvari su Gordanu namjerno provocirali. Srbija je čudna zemlja, znate; ovo je čudan narod! Kao da još uvijek ne shvataju šta su Zoranovom smrću izgubili.
Ovih dana čitam kako Legijini prijatelji pripremaju bjekstvo tog monstruma iz zatvora. Možete li zamisliti da čovjek na čovjeka prospe živi kreč?! Može li se uopšte takav stvor nazvati čovjekom? Ili je riječ o čudovištu?!... Kada je to čudovište koje mi je ubilo sina prvi put ušlo u sudnicu, sjećam se... Gledao me je pravo u oči. Nije skidao pogled. Svi su to primijetili. Gledala sam i ja njega.
Kada se Milorad Ulemek Legija predao...
Sjećate li se ko ga je sve dočekao? U tri sata noću skupila se elita kako bi pozdravila onoga koji je ubio predsjednika Vlade Srbije! Rade Bulatović, Dragan Jočić, ona debela nakaza sa RTS-a... Svi! Sastali su se i vijećali, sigurno su mu nešto obećali. Kakvi su to ljudi? Kako su mogli? Imaju li porodice, djecu?... A vidite sada Jočića...
Kakav je takav je, Ivica Dačić je ispao bolji od njih, drugačiji. Sa njim se može razgovarati. Tačno je, nekada je bio čovjek Slobodana Miloševića, ali sada shvata da ne može nazad. Nema povratka na staro, moj je sin uvijek to govorio. Iako ga danas nema, iako su ga ubili, Srbija se, zapamtite, više nikada neće vratiti na ono gdje je nekada bila. Ne može... Zoran je to platio životom. A oni ga i mrtvog i dalje vrijeđaju.
Ko ga vrijeđa?
Radikali – Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić... Oni su bijeda bijedna i od takvih me ljudi ništa ne iznenađuje i ne pogađa. Dobro znam ko je bio moj sin. A ti nesrećnici... Neka samo prave cirkus od države, od parlamenta, od Srbije, od svega. Neka ih!
Tomislav Nikolić tvrdi da se Ružici Đinđić izvinio zbog one strašne izjave o tome da je «i Tito pred smrt imao probleme sa nogom“. Nikolić se izvinio i vama?
Nije! Da je pokušao, to izvinjenje nikada ne bih prihvatila. Kasno je, znate... Boli! Ne možete jednog dana čestite ljude vrijeđati i klevetati, a drugoga se zbog toga izvinjavati; i ponašati se kao da ništa nije bilo. Pa, bilo je! To kod mene ne može. Takav sam karakter. Dosta je!... Ružica je možda to mogla da prihvati, ja neću.
Sjećate li se svog posljednjeg susreta sa Zoranom Đinđićem?
Ne, ne, ne mogu da se sjetim... Znam samo da sam ga, kada je postao premijer, rijetko viđala. Nije imao vremena, stalno je nekuda jurio. Ostali smo ga željni. Dobro, viđam ga na televiziji, tešila sam se. Umio je ponekad da dođe kod mene na ručak, da dovede djecu...
Posjećuju li vas unučad?
Ponekad. Luka trenira košarku, Jovana uči... Dođu na ručak uvijek kada nađu vremena.
A neko iz Demokratske stranke?
Nikada! Sa njima nemam ništa.
Zašto?
Oni najbolje znaju. Jadni, vjeruju da je to što su na vlasti samo njihova zasluga, da je moj Zoran tu bio tek tako.. U Prokuplju sam mu nedavno sama podigla spomenik. Gdje su ti njegovi veliki prijatelji, gdje su „saborci“?! Neki su, eto, i došli... Boris Tadić, Dragan Šutanovac... Gašu Kneževića, Gordanu Matković i Rasima Ljajića lično sam pozvala da dođu. Došlo je i mnogo običnog svijeta. Vidim plaču, žale... Iako Zorana nijesu voljeli dok je bio živ. Poznavali ste, dušo, mog Zorana; je l da da je bio izuzetan čovjek? Žao mi je samo što je sebe ponizio, što je dozvolio da tako ode, da ga ubiju... Neka mu je laka crna zemlja...
To kako su ga ubili, to je najgori zločin! Bijedni, mali, nepismeni ljudi! Ubiti takvo čudo! Srce me boli za ovom mojom Gordanom, crći će od tuge. Ja sam jača, majka sam, sve izdržim... Idem na groblje i... Svakoga dana na njegovom grobu nađem cvijeće. Neko je juče ostavio kale. Četiri bijele kale...
Kao da je znao da ih je Zoran najviše volio.
Tamara Nikčević
Izvor: Newsweek, Rtcg.me
