Ako riješimo da odemo nekoliko koraka unazad, logično je da se zapitamo koliko dugo možemo ostati budni i kakve bi to posljedice ostavilo po nas.
“Potreba za snom je jača od potrebe za hranom” priča Erin Henlon, asistenkinja na univerzitetu u Čikagu.
“Kada ste umorni, vaš mozak će samo zaspati, bez obzira na to koliko želite da ostanete budni”, tvrdi Henlon.
Zašto je potreba za snom toliko jaka, još uvijek je misterija.
“Iako nam je svima jasno da je san neophodan u resetovanju organizma, konkretnu funkciju spavanja nauka još mora da istraži“, kaže Henlon.
Dosadašnje studije su pokazale da adekvatna količina sna pozitivno utiče na imuni sistem, metabolizam i da nam pomaže da ostanemo zdravi.
S druge strane, nedovoljno sna povećava rizik od dijabetesa, srčanih oboljenja i depresije. Ako smo danima budni, možemo postati paranoični, razdražljivi a nekad čak možemo vidjeti stvari koje ne postoje.
Nije rijedak slučaj da kada čovjek dugo ne spava, počinje da halucinira i gotovo da gubi razum. Tako na primjer vozači kamiona imaju termin “vidio sam crnog psa”, koji se javlja kada su za volanom pretjerano dugo i da su počele da im se priviđaju slike, slike koje ne postoje. Kada “vide crnog psa” znaju da je krajnje vrijeme da parkiraju kamion i odspavaju.
Pored običnih muka sa nespavanjem, kod manjeg broja ljudi se javlja i jedna ekstremna nesanica. Naime, postoji rijetko oboljenje koje se naziva fatalna porodična nesanica.
Od ove bolesti pati samo četrdesetak porodica na svijetu. Ona se javlja kada defektni gen u mozgu prouzrokuje da se proteini u nervnom sistemu se tranformišu u njihove “zatvorenike” čime gube svoju normalnu funkciju.
Ovi proteini smiješnog oblika nanose ogromnu štetu organizmu. Oni dospijevaju u nervno tkivo, prvo ga deformišu a onda i postepeno ubijaju, praveći rupe u mozgu koje liče na švajcarski sir. Ovo posebno pogađa dio mozga koji se naziva talamus koji kontroliše san. Odatle potiče nesanica.
Osoba koja pati od ove bolesti može provesti dane u nespavanju, da se preznojava i da drhti. Poslije nekoliko nedjelja, osoba upada u takozvani “sumrak prije sna”. To znači da hoda praktično nesvjesno, poput mjesečara, a pošto nije u stanju da kontroliše neke mišiće, pojavljuju se tikovi. Nakon ovoga, nastupa demencija i na kraju smrt.
Mora se reći da ljudi koji boluju od fatalne porodične bolesti u suštini ne umiru zbog nesanice, već zbog rasprostranjenog oštećenja u mozgu, ali nespavanje svakako može biti okidač.
Iako se od obične nesanice ne može umrijeti, eksperimenti na životinjama pokazuju da i ona u određenim slučajevima može imati smrtonosan ishod.
Osamdesetih godina, na univerzitetu u Čikagu, pacovi su postavljeni na disk iznad posude sa vodom. Eksperiment je tako izveden da je mozak pacova bio povezan sa diskom, tako da kada god on utone u san, disk se zarotira čime dovodi pacova u opasnost da upadne u vodu. Zbog toga su se pacovi, svaki put kada ih uhvati lak san i disk počne da se okreće, momentalno budili.
Mjesec dana kasnije, svi pacovi koji su učestvovali u eksperimentu su umrli. Razlog smrti nije sasvim jasan, ali se pretpostavlja da ima veze sa stresom, tj. sa tim da su se svaki dan po nekoliko stotina puta budili iz prvog sna.
Sve nas ovo vraća na ključno pitanje – koliko dugo možemo da ostanemo budni. Vjerovatno najpoznatiji rekorder je Rendi Gardner iz San Dijega. On je 1964. imao 17 godina i tada je učestvovao u naučnom projektu kada je u budnom stanju izdržao cijelih 11 dana, tj. preko 264 sata. Kako su ga sve vrijeme pratili naučnici, njegov rekord se uzima kao zvaničan. Međutim, postoje priče da je u Engleskoj 1977. jedna žena bila budna čak 18 dana bez prestanka.
Drugim riječima, nauka nije u stanju da nam pruži konačan odgovor na pitanje koliko dugo možemo ostati budni, a to je možda i dobra stvar.
Koliko je štetno da pokušavamo na silu da ne spavamo, govori i podatak da je Ginisova knjiga rekorda u protekloj deceniji ukinula takmičenje za rekord u nespavanju.
Izvor i foto: b92.net
