Jedan gram DNK ima potencijal da skladišti nevjerovatnih 455 egzabajta podataka (1 egzabajt = 1 milijarda gigabajta).
Kako prema poslednjim procjenama na svijetu postiji 1,8 zetabajta podataka (1 zetabajt = 1.000 egzabajta), četiri grama DNK, odnosno količina koja staje u običnu kašičicu šećera, mogli bi da sadrže sve znanje svijeta - od sumerskih spisa, preko dijela Platona, Šekspira i Tolstoja, do svih selfija ikada okačenih na Instagram.
Koncept kodiranja DNK u svrhu skladištenja podataka nije nov, jer je tim sa Harvarda prije tri godine uspješno upisao knjigu od 53.000 riječi u molekul DNK.
Princip je relativno jednostavan - postoje četiri baze koje čine osnovu svakog molekula DNK - dvije se tretiraju kao "nule", a preostale dvije kao "jedinice", tako se u genetski kod sastavljen od početnih imena baza A, C, G, T preslikava računarski, binarni kod.
"Disk" tima sa Harvarda nije potrajao, ali novi rad naučnika iz Ciriha otvara vrata za dalja istraživanja, koja ne samo da bi mogla da trajno riješe pitanje prostora za skladištenje, već bi mogla i da podatke sačuvaju hiljadama godina.
Tim iz Ciriha vjeruje je pronašao rješenje, nakon što je počeo da DNK disk tretira kao fosil.
Kodirani DNK molekul sa dva teksta od 83 kilobajta (Švajcarska federalna povelja iz 1291. i Arhimedov palimpsest) smešten je u oklop od silicijum-dioksida i održavan je na temperaturi od 60 stepeni nedelju dana - nakon vađenja svi podaci su ostali netaknuti.
Rezultati ukazuju na to da bi podaci na DNK molekulima mogli da se čuvaju i do 2.000 godina na temperaturi od 10 stepeni, dok bi Globalno skladište sjemena na Arktiku na svojih -18C moglo da održi podatke potpuno netaknute i dva miliona godina.
Trenutni problem jeste cijena izrade i kodiranja molekula - kako kaže šef projekta Robert Gras, kodiranje 83 kilobajta je koštalo oko 1.000 funti, pa bi smještanje jedne Vikipedije na DNK koštalo više milijardi.
Ipak, ukoliko neki drugi tim dođe do proboja na polju kodiranja DNK, diskovi budućnosti bi mogli biti još korak bliži.
B92
