Piše: Andrej Nikolaidis
Klasična cenzura podrazumijevala je fizičko uklanjanje neželjene informacije. O onome što je moć željela skriti mediji, prosto, nisu izvještavali. Danas, ako nešto želite sakriti, to nećete učiniti tako što nećete objaviti. Ne: ono što želite sakriti oglasit ćete na sva zvona, a onda zatrpati hrpom drugih informacija, od čega će najveći dio otpasti na medijsko smeće. Taj je postupak daleko pouzdaniji od klasične cenzure koja je imala ozbiljnu manjakavost: iako se o tome nije govorilo, svi su znali. Daleko učinkovitije je ono što imamo danas: da svi o tome govore, a niko ne zna o čemu govori.
Cenzurisana informacija ostavljala je prazno mjesto, koje je bilo moguće popuniti primjenom zdrave logike: na osnovu onoga što je nedostajalo u zvaničnoj verziji priče bilo je moguće zaključiti što je skriveno, što je, dakle, prešućena istina. Istina koja je zatrpana gomilom "istina", izgovorenog i napisanog u slobodi i savršenom ekspertskom nezananju i pluralizmu nekompetenetnih mišljenja - tek ta je istina savršeno skrivena. Čak i ako bi je neko iskopao, što da radi s njom? Već je saopštena, samo što niko nije obratio pažnju na nju. Čim je objavljena, postala je stara vijest.
Postoje priče koje su suviše istinite da bi bile ispričane.
Evo vam lijep primjer: vrlo zanimljivi film Kill the Messenger (Ubiti glasnika) Michaela Cuestae. Film govori o novinaru Gary Webbu, koji otkrije da je američka Centralna obavještajna agencija novcem od prodaje droge finansirala "kontraše" u Nikaragvi. Da je, dakle, zvanična američka agencija novcem od prodaje droge (ispostavilo se da je upravo CIA na ulice američkih gradova pustila krek, koji je masakrirao crnačko stanovništvo te zemlje) američkim građanima finansirala nezvanične operacije zvanične američke politike u Južnoj i Centralnoj Americi.
Jedan od sagovornika - Gary Webb će tek dockan shvatiti koliko je bio u pravu - kaže mu: "Postoje priče koje su suviše istinite da bi bile ispričane." Šta biva kada takve priče ipak budu ispričane, kao što je učinio Gary Webb? Tada ga slobodni i profesionalni američki mediji, na čelu sa najuglednijima, razapnu kao lažova sklonog preljubi i prevari. Tada Gery Webb više ne može raditi kao novinar. Tada osramoćeni Gary Webb izvrši samoubistvo.
Dokazi 'istorijskog prava'
Nakon njegove smrti, CIA je objavila nekoliko stotina stranica dokumenata koji su potvrdili Webbovu priču. Ali, slobodni, nezavisni i, da ne zaboravim, profesionalni američki mediji o tome nisu izvijestili. Bili su zauzeti Clintonovom vezom sa Monicom Lewinsky. Tako je istina o sramnoj epizodi američke spoljne politike prikrivena hrpom bizarnih, besmislenih trač-informacija o predsjedničkoj preljubi. Jer, preljuba je, čak i kad je, ili naročito kad je predsjednička - prihvatljiva. A vlada koja prodaje drogu vlastitim građanima ipak nije.
Zašto vam ovo pričam? Jer je to, po mom skromnom sudu, bit medijskog spina o "povratu Sutorine Bosni i Hercegovini". To je, prosto, priča koja nam je ponuđena da se ne biste bavili nekim drugim pričama. Da li bi bilo lijepo da Bosna i Hercegovina ima još jedan izlaz na more? Naravno da bi. Još bi ljepše bilo da ima 500 kilometara obale. Problem je samo u tome što ih ne može imati.
Ma 'ta će AVNOJ, sadašnja, AVNOJ-evska granica treba biti promijenjena...
Prisjetite se kako je tekla priča o Sutorini... Najprije su patriotski istoričari "upozorili" na "istorijsko pravo Bosne i Hercegovine na Sutorinu". Čujte, svi koji pamtimo devedesete i agresiju na Bosnu i Hercegovinu naježimo se kada se istoričari počnu baviti granicama. Jer, patriotski beogradski istoričari godinama nisu radili ništa drugo nego izmišljali nove i nove dokaze "istorijskog prava" Srba na, ako ne cijelu, a ono poveći dio Bosne i Hercegovine.
Pritom je AVNOJ proglašavan za ništavan, AVNOJ-evske granice za nepravedne, a komunistički rukovodioci kao oni koji su radili protiv interesa Srba, jer su istorijski srpske teritorije zarobili u granicama Bosne i Hercegovine. Nismo li isto, samo ovoga puta sa bosanskohercegovačke strane, čuli vezano za Sutorinu? Ma 'ta će AVNOJ, sadašnja, AVNOJ-evska granica treba biti promijenjena, jer su komunisti, sumnjivim i pravno ništavnim dogovorom, bosansku zemlju zarobili u granicama Crne Gore.
'Ko jamio - jamio'
Onda je u dugi marš krenula pješadija - ne po šumama i gorama, nego po sekcijama "komentari" na portalima. Počelo je prvenstvo u patriotizmu - a tu je, po pravilu, prvak onaj ko gaji najveći prezir prema racionalnom. Zakotrljale su se i teorije zavjere. Iz crnogorske opozicije čulo se kako je crnogorska vlast čitavu stvar dogovorila sa bosanskohercegovačkim "partnerima u zločinu": kao, biće spor oko Sutorine, Crna Gora će ga dobiti, pa će vlast u Podgorici narodu lakše saopštiti da je država izgubila spor oko Prevlake sa Hrvatskom. Čuli su se i vicevi: evo će Bošnjaci, preko Sutorine, bh. entitetu Republici Srpskoj i Srbiji obezbijediti izlaz na more. Pa Crna Gora ne da ambasadoru u Bosni i Hercegovini. Pa Bosna i Hercegovina, što je demantovano, ali svejedno medijski odrađeno, navodno povlači ambasadora iz Crne Gore...
A onda je iz visina odjeknuo takozvani glas razuma: "čitavu priču treba vratiti na teren prava". Ispostavilo se, međutim, da je tek ono što je saopštio glas razuma bilo nerazumno. Jer se utakmica Bosna i Hercegovina - Crna Gora ne terenu prava neće igrati. Crnogorci rekli da neće da se igraju. I da važi princip "ko jamio - jamio". Crna Gora se pozvala na AVNOJ-evske granice i nalaz Badinterove komisije. I dodala kako je za bilo kakvu međunarodnu arbitražu o Sutorini nužna saglasnost obje strane. A da Crna Gora, kako je potcrtao predsjednik Filip Vujanović, "nikada" neće pristati na arbitražu.
Sasvim je moguće da je u pitanju klasični balkanski javašluk.
Kada je stvar vraćena na "teren prava", ispostavilo se da nema "stvari". Jer, ne postoji način da Bosna i Hercegovina u pravnoj proceduri dobije Sutorinu. Prema tome, čime se imaju baviti državni organi Bosne i Hercegovine? Idejom koja ne može biti realizovana? O čemu Parlament i drugi organi vlasti Bosne i Hercegovine treba da zauzmu stav? O nečemu što je nemoguće? Naravno, sasvim je moguće da u čitavoj stvari nema nikakvog plana, ničega što buka oko Sutorine treba zaglušiti. Sasvim je moguće da je u pitanju klasični balkanski javašluk.
Pitanje je: koja je od tih opcija gora i poraznija za Bosnu i Hercegovinu?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeere
