Ljudima od vjere je lakše – kakvu god svinjariju počinili, od pelješenja nečijeg novčanika do ubojstva – Bog je tu da im oprosti grijehe. Vjernici zbacuju teško breme grijeha i rasterećeni kreću dalje. I, eto, posve validnog razloga za sreću! Ja nisam vjernica, pripadam zanemarivom postotku ljudi na svijetu. Pa ipak, ovo je, čini se, još uvijek najbolji od svih mogućih svjetova, koji se tek povremeno ukazuje kao “dolina suza”.
A kad sam već izustila ovu likvidnu trivijalnost, prisjećam se i trenutka apsolutne sreće. Pritom nisam profesionalni lovac na trenutke sreće, nemam nikakav hobi s visokim kvocijentom sreće, nisam ni alpinistica ni jodlerica. Ja sam mračno, urbano ljudsko biće i moji trenuci sreće doista su rijetki.
Elem, bilo je to u mojim kasnim tinejdžerskim godinama, mogla sam imati sedamnaest godina, ljetovali smo na Crnom moru. Nisam bila loša plivačica, iako se na Crnom moru baš svatko mogao osjetiti neustrašivim. Naime, tamo nema morskih pasa, a jake struje vuku plivače na pučinu. Zato su na crnomorskim plažama postojale spasilačke ekipe i osmatračnice, to jest postojale su za vrijeme komunizma (kada je, kao što je poznato, svaki ljudski život bio dragocjen!). Kako stvari sada stoje, ne bih znala reći. Toga dana bila sam s nekim društvom na divljoj plaži, gdje nije bilo osmatračnica i spasilačkih ekipa. I tako sam se, ni sama ne znajući kako mi se to dogodilo, našla nasred pučine, s blještavim suncem visoko iznad glave. Najprije me zahvatilo grozničavo veselje, a zatim sam se smirila, utihnula i tako plutala neko vrijeme. A onda je kroz mene (da, možda je to pravi izraz) prošlo nepregledno jato sitnih ribica. Osjećala sam se kao da kroz mene klizi tekuće srebro, bila sam “njihova”, bila sam velika riba, one su pripadale milijunskom jatu malih. Nisam se uplašila, uživala sam, u tome času bila sam tek puki primjerak životinjske vrste. Pogledala sam prema obali, negdje u daljini nazirala se figura plivača. Nakon nekog vremena, razaznala sam lice prijatelja koji je pritjecao u pomoć. Zajedno smo se vratili na obalu. More nas je izbacilo nekih dva ili tri kilometra dalje od mjesta s kojega smo krenuli.
I drugi trenutak sreće koji pamtim bio je “riblji”. Taj se dogodio prije nekih petnaestak godina. Ljetovala sam na Jadranskom moru, na otoku Lastovu. Turista nije bilo, rat tek što je bio završio i ja sam, posve sama, plivala u nekoj pustoj uvalici. U jednom trenutku, nekih desetak metara od mene, iz vode je iskočio dupin. Bio je to apsolutno veličanstven prizor: golem ljeskav stup iz kojega pršte kapljice vode obasjane suncem! Osjetila sam da se moje srce – da li od straha ili od sreće – stislo u grumenčić veličine vrtne jagode. Dupin je nestao, a ja sam zabrzala prema obali.
Da, znam, teško je osjetiti poštovanje prema osobi čiji su trenuci apsolutne sreće vezani uz – ribe?! Iskreno rečeno, ne znam kako to objasniti. Nemam ništa protiv riba, ali nemam ništa ni za njih. Susrećemo se u uobičajenoj krvnik-žrtva konstelaciji: one su na tanjuru, tek skinute sa žara, a ja pred tanjurom, s vilicom u ruci. Zato će prije biti da su trenuci apsolutne sreće zapravo povezani s vodom, s povratkom u neko prastanje kojega se ne sjećamo, niti ga se možemo sjećati, ali ga zato mutno pamte naši memi. Bilo je to prije tko zna koliko milijuna godina, to prastanje, kada smo svi zajedno, i postojeće i još nepostojeće vrste, provodili život u – besplatnim toplicama.
E sad, da ove retke objavljujem u nekim hrvatskim novinama netko bi me već optužio da sreću zamišljam kao komunizam, jer spominjem “besplatne toplice” i zagovaram “jednakost svih bića na zemaljskoj kugli”, te umjesto da se ribi obraćam kao gurman ili ribolovac, ja zagovaram “bratstvo i jedinstvo” svih živih vrsta, uključujući i ribe što plivaju u bugarskim vodama! A bugarskim, to je isto što i srpskim, nije li? I tu odmah postaje jasno zašto je riječ sreća nestala iz moga vokabulara. Jednostavno. Zbog gluposti!
Već godinama živim u carstvu gluposti. Glupost je s vremenom postala preteška, izdišem pod njezinom težinom, ničim se više ne da ukloniti. Nekada sam pokušavala sa smijehom, pomagalo je. Sada je glupost naprosto nalegla, osvojila sav prostor i potrošila sav kisik. Glupost je prije četvrt stoljeća samouvjereno uzela mikrofon u ruke i stala na pozornicu. I nema nade da će u neko dogledno vrijeme sići. Kriješti s tim mikrofonom u ruci bez prestanka, zahtijeva da je slušam i da joj se divim. Glupost je u tih četvrt stoljeća ušla na velika vrata u vrtiće, u osnovne škole, srednje škole, na fakultete. Glupost je u međuvremenu odgojila nove generacije svoje djece, koja danas hitro zaposjedaju mjesta. Glupost je ušla u novine, televiziju, druge medije, čak i u moje tako malo i nezanimljivo polje, u književnost. Glupost piše svoje autobiografije, glupost promovira i nagrađuje kritičare koji će je podržati. Glupost je meni i mnogim drugim ljudima uzela radno mjesto i istjerala nas na ulicu. Nekadašnji šoferi, električari, sitni lopovi, ubojice, vodoinstalateri, vozači kamiona, nekadašnji novinari i novinarčići, profesori i profesorčići, sitni žicari, šibicari i pokeraši – znali su kako da nas pokradu i zasjednu nam za vrat. Glupost danas nama vlada i ne dopušta nam da dišemo. Ako se netko i pobuni protiv gluposti, glupost se odmah razgalami, pusti svoj vrisak kroz tisuće i tisuće pravedničkih usta. Buka je nepodnošljiva.
Da, tužne su to zemljice: Hrvatska, Srbija, Bosna, Crna Gora, Makedonija… Nova demokratska svakidašnjica u njima napadno sliči na nekadašnju komunističku. Jugoslavensku komunističku!? Ne, jugoslavenska je bila puno bolja od ove “demokratske”! Na sovjetsku svakidašnjicu. Život je, tja, prepun paradoksa, glupost se poigrava s nama. Turisti koji žele vidjeti kako je izgledala sovjetska komunistička svakidašnjica trebali bi posjetiti zagrebačke pošte, na primjer. Uredske biljke – fikus, strelicija i puzavice – stoje na svojim mjestima već četrdesetak godina. Biljke su posivjele od prašine, izdajnički su se mimikrirale, čekaju svoj trenutak. Službenice s reptilskim pogledima ravnodušno pogledavaju na dugi red. Nije nimalo utješno, ali prije godinu dana bila su dva reda: red za račune i red za poštanske usluge. I ove godine našla sam se za Božić u Zagrebu, i u pošti me, gle, dočekao jedan red, dug kao redovi za banane u Moskvi 1976. Da ljudi ne bi posve skrenuli s uma, u pošti postoje vitrine i police: tu je izložena self-help literatura, katoličke knjižice, trice… A kada strpljivi čekač stigne do šaltera, tamo ga osim poštarice – reptilske ženke ravnodušna pogleda – čeka škrabica, gdje može ubaciti koji novčić za nekog sveca, za kakvu katoličku udrugu, za podizanje spomenika kakvom katoličkom mučeniku…
S glavnog zagrebačkog autobusnog kolodvora autobusi putuju samo u Međugorje, tako se barem čini nevinom putniku. Putnik sudi po plakatima koji oglašavaju samo jedno putovanje, putovanje u Međugorje. Posred kolodvorske sale nalazi se suvenirnica. Nema drugih suvenira do katoličkih: križići, brojanice, anđelčići… Nevinim turistima jedino klima govori da nisu stigli na Filipine nego u Zagreb, posljednji bastion katolicizma u Evropi, gdje katolička crkva posvuda nabija svoj strogi reket.
Putovala sam autobusom iz Zagreba u Rijeku. Autobus staje u Karlovcu. Iskoristila sam kratku pauzu i otišla u stanični zahod. Tamo je umjesto uobičajene klozet-frajle novčiće ubirao klozet-frajer. Bio je sitan, mršav, ispijen četrdesetogodišnjak, odjeven u crnu dolčevitu kakve su se nosile ranih sedamdesetih. Iza zatvorenih vrata kabine čula sam kako nekome ojađeno mantra: “Za ovu sam zemlju devedest i prve dao život. Četiri godine bio sam na frontu! A gdje sam sada?! Pitam te, gdje sam sada?!” Klozet-frajer tražio je odgovor na svoje pitanje, iako je odgovor bio više nego evidentan. “Vi ste sada u govnima”, odgovorila sam na njegovo pitanje tiho, više za sebe i šmugnula napolje.
Glupost se konstantno žali i žaljaka, glupost je dosadna kao zubobolja, glupost je lakoma, gluposti se uvijek čini da je zaslužila više. Glupost se busa u svoje rodoljublje i misli da za dobrovoljni posao voljenja domovine mora dobiti punu financijsku satisfakciju. Hrvatski dragovoljci, ratni veterani, dobili su od svoje domovine državne penzije. Mnoge premašuju prosječne hrvatske penzije za desetak puta. Militarizirana glupost već četiri mjeseca štrajka na ulicama Zagreba tražeći više. Ispada da su ti brojni dragovoljci – invalidi, pravi i lažni, ratnici, pravi i lažni, muške maškare odjevene u crne majice s velikim bijelim križevima na prsima (hrvatski križari!) – duboko u pravu! Jer tko bi normalan volio takve i slične zemljice besplatno?!
Glupost obožava sprovode. Pored talijanske mafije iz američkih filmova, i Balkanci su jaki u umjetnosti sahrane i sahranjivanja. Hrvati u posljednje vrijeme kao da jedva čekaju da netko umre, pa da se bace u naricanje i zapomaganje. Dramatične slike padanja u nesvijest, držanja posmrtnih slova i ronjenja javnih suza prava su poslastica za medije. Prva novinarska pera ispisuju plahte papira ovlaženog autentičnim suzama. Neke ljude – kao nedavno preminulog popularnog pjevača zabavne glazbe – marljivo sahranjuju po dva puta, jednom u mjestu stanovanja, drugi put u mjestu rođenja. Možda je žanr sahrane postao popularan zahvaljujući naporima onog kultnog hrvatskog intelektualca, filozofa, koji si je svijet podijelio na čisto inečisto (pa je čak na pitanje kakve žene voli odgovorio šeretski: ”Čiste!”), i koji je u jednom rječitom javnom govoru održanom prije dvadesetak godina, temperamentno gurnuo hrvatske momke da krenu u borbu, u smrt koja mora, rekao je, biti čista. Najviši dramaturški standard sahrana postavili su Titovi “grobari”, i nitko ih do sada nije dostigao, iako Franjo Tuđman ima ljepši nadgrobni spomenik od Tita. Hrvati od trenutka očeve smrti, smrti Tuđmana, doista vole sprovode. Gotovo kao zagrebački malograđani (da, ta kategorija ljudi nije komunistička izmišljotina, ona postoji i raste!) operu. Na tuđim sprovodima do mile volje žale i oplakuju sami sebe, tu “šaku jada” koja je od njih preostala.
I dok uz pomoć mjenjača listam televizijske kadrove sprovoda; kadrove simpatičnih momaka u crnim majicama s velikim bijelim križevima na prsima, koji u svijet šalju revolucionarno-emancipatorsku poruku da domovine, ma kakve bile, ne treba ljubiti besplatno; kadrove s novoizabranom hrvatskom predsjednicom, koju hrvatski birači nose u mislima kao katolički vjernici na proštenjima svoju Gospu – najednom mi se cijela ta “slavna” borba bivših jugoslavenskih naroda i narodnosti za nezavisnost, slobodu, državnost, nacionalni identitet i sl. otvara pred očima kao televizijski reality show; kao dinamična smjena opačina, ubojstava, pljačke i otimačine kuća i kućica, rodnih gruda i brda, dukata i novaca, penzija i stanova, bankovnih knjižica i ušteđevina, ćupova sa zlatom i bačvi s vinom, kesa s novcem i pršuta, tvornica i koncesija, benzinskih pumpi i hotela, vila i zemljišta, mjesta u sabornicama i ambasadorskih mjesta.
Što je s nama koji smo dobar dio života potratili tumačeći tuđu dobru zabavu – reality show – kao svoju duboko ponižavajuću stvarnost? Što je sa svima nama?! Jer svi smo mi, na ovaj ili onaj način, bili i ostali taoci gluposti, bilo da smo, poput komunističkih učitelja, vjerovali da unosimo prosvjetiteljsko svjetlo, bilo da smo živjeli u ilegali, bilo da smo čistili njezine cipele? U boljim vremenima policija bi naprosto isključila reality show program. U lošim vremenima najviše instance hrvatskoga suda oslobađaju od svake krivice Branimira Glavaša, notornog ratnog ubojicu i pljačkaša.
Eto prilike da ponovim nezaboravnu repliku djevojčice, koju sam već toliko puta citirala. Djevojčica je za vrijeme granatiranja Sarajeva završila u bolnici, na psihijatrijskom odjelu. “Čega se najviše bojiš?” pitali su je liječnici. “Ljudi”, odgovorila je djevojčica. Djevojčica bi danas morala biti mlada žena koja se bliži tridesetoj. Nadam se da je naučila živjeti sa svojim tjeskobama. Ljudi su velika nesreća – i to je prva pretpostavka života među njima. Ima li ikoga tko mi može dokazati suprotno?
Siječanj, 2015.
Peščanik.net
