Katarina KREK: Poetika lutke

Jedan od najpoznatijih umjetnika za djecu Starog kontinenta, reditelj i lutkar Evgenij Ibragimov bio je prošle sedmice gost podgoričkog Gradskog pozorišta. Rođen na Kavkazu, ovaj vrijedni stvaralac u Rusiji je zavrijedio najznačajnije pozorišne nagrade. Radio je još u Estoniji, a zatim Češkoj, gdje danas i živi. Nakon angažmana širom Evrope, Ibragimov je stigao u Crnu Goru, nastavljajući niz najpoznatijih reditelja za djecu i mlade koji sarađuju sa podgoričkim teatrom.

Ove sezone u Gradskom pozorištu će režirati "Bajku o ribaru i ribici", a tim povodom je priredio višednevno druženje sa glumačkim ansamblom buduće predstave. U njemu je bila i Katarina Krek koju pamtimo upravo po raznolikim likovima koje je tumačila u predstavama za djecu. Zato čitaocima Portala Analitika ovog puta prenosimo tekst koji je namijenjen upravo - najmlađim gledaocima. Kako nastaje jedna pozorišna predstava, i to kroz posebne probe koje i profesionalne glumce "tjeraju" da postanu djeca sa pregrštom maštovitih ideja, pročitajte u tekstu mlade glumice.

Od 16. do 19. januara u Gradskom pozorištu organizovan je kasting za rad na novoj lutkarskoj predstavi po motivima Puškinove "Bajke o ribaru i ribici". Kasting je nadmašio svoju početnu svrhu - da reditelj upozna glumce, popriča sa njima, provjeri vještine potrebne za animaciju lutke i, uz eventualno čitanje tekstualnog predloška, napravi podjelu uloga. Bio je to svojevrstan masterklas, rad na sebi, još jedno podsjećanje da "ako odlučiš da stvaraš, moraš imati dokaza da svaku stvar još jednom dotičeš prvi put". Gradsko pozorište Podgorica do nedavno je bilo jedino pozorište u Crnoj Gori koje je u "novom vremenu" njegovalo lutkarstvo kao važan vid komunikacije s publikom. Imala sam priliku da mi jedna od prvih predstava bude baš lutkarska i moglo bi se reći da sam jedna od prvih školovanih glumica koja je prihvatila da radi s lutkom i prisustvovala širenju ljubavi prema lutkarstvu mojih, što starijih, što mlađih kolega. Školovanje glumaca i za lutkarstvo na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, na žalost, nije zaživjelo - samo dvije generacije odsjeka Gluma imale su priliku da paralelno studiraju i lutkarstvo. No, jednako kao što se ovom prilikom neću baviti činjenicom da smo i dalje podstanari, neću se zadržavati ni na prethodno navedenom. Vjerujem u veliki rad, potrebu za stalnim usavršavanjem, vjerujem u Glumu samu, i da dobar glumac koji dovoljno želi i istinski je motivisan, može iskustvom postati i dobar lutkar. A dobar lutkar vlada svim scenskim vještinama kao i glumac na dramskoj sceni, s tim da posjeduje jednu vještinu više - animaciju. Ova vještina zaista izdvaja glumca-lutkara i nju je neophodno neprestano usavršavati. Ali, moramo da se usavršavamo kao glumci i na dramskoj sceni, stalno bruseći svoju tehniku i psihotehniku, maštu i promišljanje, osposobljavajući se stalno za nove i nove vještine koje će nam omogućiti da budemo što prikladniji liku. Iako sam ponekad podsvjesno bila sklona da osuđujem "režiranje svakog pokreta lutke", smatram sa ove distance, naročito nakon iskustva kroz radionicu Jevgenija Ibragimova, da je sve imalo svoju svrhu. Takođe, kao ansambl smo u dobroj mjeri osvojili vještinu animacije - uz svijest da usavršavanju i kretanju ispočetka nikad nema kraja i da nam je to "slatki usud" profesije. Samim tim, dostigli smo nivo kada možemo biti odgovorni, uz precizno vođstvo reditelja i njegovu jasnu viziju, za stvaranje, koristeći animaciju kao sredstvo izražavanja.

Osjećam potrebu da se u ime glumaca zahvalim još jednom Jevgeniju Ibragimovu na svemu što nam je u četvorodnevnoj radionici pružio, na iskustvu koje je s nama podijelio i na ukazanom povjerenju, a sve s lakoćom i u zaletu igre. Glumce doživljavam kao porodicu, a pozorište kao prostor za radost, igru, rad, kreativnost, posvećenost, prijateljstvo. Jevgenij je, vjerujem da bi se sve moje kolege složile, postao još jedan član naše velike porodice. Kad u takvoj atmosferi počne kreativan rad, vjerujem da ni konačni rezultat ne može izostati. Na nama je da istražujemo i stvaramo, a o utiscima će naša vijerna publika govoriti. Do premijere ima još koji mjesec da proleti, ali inspirisana radom sa Jevgenijem, odlučih da utisak o masterklasu pretočim u jedan dnevnički zapis Zavojanka Pozorištanka - tek da vam maštu zagolica, dok se "Bajka o ribaru i ribici" krčka u Gradskom pozorištu...

DNEVNIK ZAVOJANKA POZORIŠTANKA

Dragi prijatelji,

Ja sam Zavoj. Obični zavoj koji svi vi upotrebljavate, u razne svrhe (iako, uglavnom kada vas nešto zaboli, da previjete ranu, da vam pomognem da ruku u gipsu ne pridržavate sami...). U Podgoricu me donio Jevgeni Ibragimov - reditelj, lutkar, glumac. Putovao sam u njegovom koferu, udobno smješten između kese za krečenje, par krpenih lutaka, kanapa, nekih interesantnih mi glava napravljenih od pur pjene, nekoliko naizgled običnih tkanina različitih dezena. Nisam mogao ni da pretpostavim šta me čeka.

DAN PRVI: Upoznavanje

U mraku ovog sasvim neobičnog kofera čuo sam da glumci ispunjavaju upitnik - pričao mi je prijatelj Zavojče da je jednom prilikom prisustvovao razgovoru za posao kada je njegov vlasnik ispunjavao upitnik, nabrajajući šta je sve ranije radio, kod koga, od kada do kada, pa nekakav "biro rada"... prilično dosadno, sve u svemu. Čak se i Zavojčetov prijatelj zamorio i, kaže, imao je tremu. Ovaj upitnik bio je sasvim drugačiji, praćen kikotom. Bilo je tu različitih pitanja: od omiljene boje, omiljenog drveta, stila u arhitekturi, muzike koju s radošću slušaju, najdražeg pisca, pa sve do osobine zbog koje su u djetinjstvu bili hvaljeni i zbog čega su im se rugali. Dobili su čak i domaće zadatke i otišli kući s osmjehom. To mi je bilo čudno, jer mi je drugi prijatelj Zavojčanko pričao kako je njegov prijatelj, dječak po imenu Petruška, stalno bio neraspoložen kad bi ga majka poslala u sobu da prije crtaća napiše domaće zadatke.

DAN DRUGI: Kolektivna igra

Moram vam priznati da sam jedva čekao da upoznam glumce, a nikako da dočekam red da me izvuku iz kofera. Otkriću vam tajnu: malo sam virio. Ipak, iskoristio sam priliku kada je Jevgenij izvadio kanap. Bila je to urnebesna zabava. Nešto poput skoka u vis preko prečke -gledao sam to jednom prilikom na TV-u u apoteci, al' sada je bilo daleko zabavnije. Glumci su preskakali kanap koji je svaki sljedeći put bivao postavljen na veću visinu. Igra je imala još jedno zanimljivo pravilo. Ukoliko neko od glumaca nije mogao da preskoči prepreku a da ne dodirne kanap, svi glumci su morali istu visinu prepreke preskakati još jednom. Petrušku su, pričao mi je Zavojčanko, u sličnoj igri ismijali drugari s igrališta i nazvali ga nesposobnjakovićem, iako je u nekim drugim igrama bio za koplje sposobniji. Ovi glumci su velika djeca i dosjetljivi su: prenosili su jedni druge preko kanapa kako bi ispunili zadatak, ne iznevjeravajući pravila igre. I - beskrajno su se zabavljali. Danas sam saznao da se to zove kolektivna igra i da je ova grupa glumaca ansambl Gradskog pozorišta iz Podgorice. Sve su radili skupa, plesali, pjevali, učili nove korake, pomagali jedni drugima da kao prava ekipa savladaju svaku prepreku zajedno i svakom kreativnom trenutku su se gotovo bezrazložno radovali. Pokušavao sam da se proguram u prvi red ne bi li me Jevgenij primijetio, ali ni danas nisam uspio da izađem iz kofera. Ipak, vjerujem da ovaj "čarobnjak" i za mene ima neki plan, pa sam miran otišao na spavanjac, radujući se novom danu.

P.S. Ovaj kofer je čaroban.

Zaboravih da podijelim s vama utiske o domaćim zadacima... Glumci su pisali na zadatu temu: od predloška za priču, preko poezije brojeva, do recenzije knjige "Oskar i gospođa u ružičastom mantilu" Erika Emanuela Šmita, koju su kolektivno i posvećeno čitali na jednoj od proba. Bilo je urnebesno, potresno, poučno, šaljivo. Zanimljivo je koliko su različiti, a opet tako dobro funkcionišu kao grupa. Jevgenij kaže da je svaki glumac istovremeno i pisac. Uživao sam u samim pričama, ali i u opipljivosti svakog od njih, njihovih senzibiliteta. Podržavali su jedni druge aplauzom i radovali se svakoj spoznaji o kreativnim mogućnostima svog kolege, zapažanjima svog prijatelja. Nije tu bilo uopštene mašte bez cilja i smisla. Bilo je, u najmanju ruku, uzbudljivo, i to - promišljeno uzbudljivo. Iz čarobnog kofera na spavanje je u drugi, privremeni dom otišlo onih par zanimljivih glava od pur-pjene i poneka krpica. Ja sam ostao u koferu. Pričali su mi kako su im spretne ruke Jelene, Smiljane, Branke, Anđelije udahnule život, isprva ih pažljivo promatrajući, a zatim im od ešarpe ili komada žice pravile haljine, dajući im formu i tijelo, izraz i poetiku. Dosjetile su se da jedna drugoj priskoče u pomoć pa su scene organizovali animirajući lutku udvoje. Bile su to improvizacije, kratke etide. Uz pokoji višak, manjkavost poneku tek, koja se radom i brušenjem da dovesti do poezije (koju, čini mi se, jedino lutka svojim izrazom može da ponese) one simpatične glave od pur-pjene bile su, u određenim trenutcima, toliko žive i vjerne da su prevazilazile podražavanje i postajale metafora. Jedva čekam da sve što sam doživio podijelim sa Zavojčem i Zavojčankom. Sutra je novi dan i radujem mu se, s nadom da će me "razmotati".

DAN POSLEDNJI: Animacija i ja

Jevgenij me izvadio iz kofera! Bio sam drvo! I buket lala! Automobil! Zvijezda! Reket i mrežica, u isti mah! Razmahao sam se kompletan čak. Bio sam u centru pažnje, transformisao se u sve i svašta. Kako? Lako! Uz dogovor, maštu i saradnju, milovale su me glumačke ruke i obasjavala me svjetlost radosti njihove što su skupa uspjeli da me raspletu, zapletu u duetu, tripletu - ko nikad prije u mom skromnom, zamotanom svijetu. Ja sam zavoj Zavojanko, od sada i Pozorištanko. Iako se u kofer čarobni posljednjeg dana vratih, dosta o glumi samoj shvatih i igrom uzvratih. Stoga neću reći doviđenja - šapnuću vam samo... do skorog viđenja.

P.S. Načuh da se neka bajka sprema, krčka se još od ovog januarskog viđenja, pa se vidimo opet u maju - kad ribari neki ribice zlatne pecaju.