Ministar spoljnih poslova i evropskih integracija postala je februara 2005. u vladi Iva Sanadera, i na tom mjestu ostala je do januara 2008.
Prethodno, od decembra 2003. do februara 2005. bila je ministar za evropske integracije.
Polumandat, do 2007. godine, kada ju je Sanader smijenio, protekao je u znaku otvaranja pregovora o članstvu Hrvatske u EU.
Tada je imenovana za ambasadora u SAD. Bilo je spekulacija da ju je Sanader smijenio plašeći se jakih političkih ličnosti u okruženju, ali i kako bi je udaljio što više od vlasti i partijske centrale.
Od januara 2005. godine, rukovodila je pregovaračkim timom Hrvatske za pregovore o pristupanju Evropskoj uniji.
Za period dok je bila ambasador u SAD, vezana je jedna afera, pošto je nepoznata osoba poslala na adrese ministarstva i nekih novinskih redakcija video zapise na kojima njen suprug Jakov Kitarović koristi službeni automobil tog ministarstva vozeći djecu u školu.
Prema istom izvoru, na službenom vozilu (tojota) smanjio je pređenu kilometražu. Rezultat je bila smjena osobe koja je informaciju proslijedila službenim organima.
Kitarović je godinu dana pošto je imenovana za ambasadora u SAD postala i pomoćnik glavnog sekretara NATO-a Andersa Foga Rasmusena, za javnu diplomatiju, odnosno, po njenim riječima - komunikacijsku strategiju i približavanje NATO-a običnim ljudima, kao prva žena na takvoj funkciji.
Grabar Kitarović je počela politički da napreduje 1993, kada se i zaposlila u Ministarstvu spoljnih poslova, a prethodno je radila u Ministarstvu nauke i tehnologije.
Početkom februara 2014. mediji u Hrvatskoj pisali su da je postala članica uticajne Trilateralne komisije, odnosno Rokfelerovog komiteta, te da je, navodno, na tom spisku najuticajnijih 180 ljudi na svijetu, 69. po redu. Tim povodom, portali u Hrvatskoj pisali su da je cijelom njenom karijerom rukovodila neka jako moćna - nevidljiva ruka.
Rođena je u Rijeci aprila 1968. a djelimično se školovala u SAD.
Završila je engleski i španski jezik, da bi 2000. godine magistrirala, s postdiplomskom tezom iz međunarodnih odnosa na temu "Relacija SAD i Sovjetskog Saveza u vrijeme okončavanja Hladnog rata, odnosno Ronalda Regana".
Nesumnjivo ima podršku i radikalne desnice u Hrvatskoj. Tako je nedavno čelnik Hrvatske stranke prava Ruža Tomašić izjavila da je sigurna u njenu pobjedu.
Ukoliko pobijedi, kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) je najavila da će prvo nazvati premijera i inicirati vladinu sednicu na kojoj bi se raspravljalo o privrednom stanju:
"Na toj sjednici bih volela da izlože koji su im planovi za put napred, za izlazak iz krize. Ako te planove nemaju, bilo bi korektno da odstupe".
Kao glavni razlog kandidature naglašavala je teško privredno, socijalno i sveukupno stanje u Hrvatskoj.
Za razliku od Josipovića, smatra da Hrvatskoj nisu potrebni novi temelji, ni novi Ustav, ni takozvana Druga Republika, pošto su kako tvrdi, temelji Hrvatske čvrsti i neuništivi, ukorijenjeni u Domovinskom ratu. (B92)
