Pisma je pronašla na tavanu, u prašnjavoj kutiji, u fascikli na kojoj je pisalo: "Kartoni pacijenata."
A unutra... stotine pisama, punih ljubavi, potpisanih imenom Valerija Šeftel. Sara je otkrila potpuno nepoznatu stranu života svog voljenog đeda. Pisma su joj dozvolila da zaviri u njegovu dušu.
Kada je upitala babu ko je Valerija Šeftel, dobila je kratak i iznenađujući odgovor: "To je prava ljubav tvog đeda."
Počela je da čita pismo po pismo. Na stotine njih. U svakom se nalazila po jedna, svaki put različita Valerijina fotografija. I tako čitave dvije godine. Nakon što je ih pročitala, riješila je da veliku ljubavnu priču pretoči u knjigu "Ljubav na papiru: Potraga za djevojkom koju je moj đed napustio."
Sa svakim pročitanim pismom saznavala je više, i shvatala koliko je njen đed zapravo patio što je svoju jedinu ljubav ostavio u paklu rata, i sa porodicom pobjegao u Sjedinjene Države.
Valerija je u Beč došla iz Čehoslovačke 1931. godine, na studije medicine gdje je i upoznala Karla i momentalno se zaljubila u njega.
Planirali su da zajedno pobjegnu iz Austrije u Sjedinjene Države, ali je Karl u posljednjem trenutku odlučio da ne ostavi majku i sestru, te se sa njima uputio preko Atlantika, ostavivši Valeriju u Beču.
Kada je tražila dokumentaciju o prezimenu Šeftel, Sara je došla do podatka da se Valerija udala 1943. godine, za Njemca po imenu Hans. U međuvremenu je i njen đed osnovao porodicu i oženio se. Međutim, pisma koja je Valerija slala, stizala si na adresu Karla Vildmana dugo nakon te 1943. godine. Pisma na koja je on odgovarao.
Sara je odlučila da napiše knjigu kako bi ostavila pisani trag o svom đedu i jednoj Valeriji. O jednoj ljubavi koja je plamtjela do samog kraja, iako su njeni akteri bili razdvojeni tragičnom sudbinom.
Izvor i foto: blic.rs
