Postavljena je u prvoj deceniji Dvadesetog vijeka, da bi početkom Prvog svjetskog rata bila iščupana sa postamenta i bačena u dubinu. Više od pedeset godina kasnije, uzburkano more je bistu vratilo na obalu, tačno na mjesto odakle je otrgnuta.
Dakle, početkom prošlog vijeka Sutomore je bilo malo pogranično mjesto sa oko dvadesetak domova. Tokom 1905. godine u ovaj su gradić pristigla dva Italijana iz majstorske radionice "Vitorio e Đakomino". Imali su težak zadatak – ukrotiti najizdašniji od tri lokalna izvora i napraviti javnu česmu. Na zemljištu koje je pripadalo mještanima, podigli su zid od crvenkastog mermera. "Velja voda" je ubrzo potekla iz dva otvora u kamenu, a načinjena je i prostrana ustava da bi žene prale veš. Iznad vrela bilo je malo postolje, a ispod njega lijepo obrađena pravougaona ploča. Zapisano je da je to bio tada najljepše uređen izvor na Jadranskom primorju.
Nedugo zatim, uz drveni portić pristao je vojni brod, iz koga su mornari iznijeli oveći teški sanduk. Već izjutra, na malom postolju osvanulo je poprsje austrougarskog monarha, a na ploču je uklesano: "U slavu njegovog carskog i kraljevskog veličanstva cara Franje Josifa, koji Vam darova ovaj izvor".
Crna Gora je zaratila sa Austro-Ugarskom avgusta 1914. godine i ubrzo su se iz Budve, Petrovca i Sutomora vojne formacije povukle u Kotor, a u gradove sišli Crnogorci. U euforičnom antiaustrijskom raspoloženju, Stijepo Milov Zec iz Mišića je odlučio da skine sa česme simbol mrske carske vladavine.
"Moj đed Stijepo je još početkom rata 1914. godine odlučio da baci bistu i sproveo svoju namjeru u djelo" - počinje Zoran Zec priču koju u njegovoj familiji svi znaju. "Bila su smutna vremena, nije se znalo da li će se Austrijanci vratiti, pa nije prihvatio pomoć mještana, da ostali ne bi stradali. Kažu da je sam otkinuo gvožđe koje je držalo bistu, skinuo je s postolja, i stavio u čamac. Odvezao se na pučinu, i bacio je u more. Poslije je otišao u borbu", veli Stijepov unuk.
Austrijska vojska se, nakon crnogorske kapitulacije, vratila u Spič 1916. godine. Jedan od prvih zadataka nove-stare vlasti bio je da sazna ko je otkinuo carevu bistu i da kazni vinovnika ovog čina. Stijepo Zec je, usred rata, i pored opasnosti koja je prijetila, sišao sa obližnjih planina da obiđe ženu i djecu, no, mreža doušnika učinila je svoje. Austrijske vlasti su ga uhvatile u kući i sprovele u zloglasni zatvor Španjola kod Herceg Novog. Skupa sa još 17 rodoljuba, tamo je strijeljan nakon nekoliko dana, a šest godina kasnije njihove kosti su prenešene u zajedničku grobnicu ispred manastira Savina. Tada je podignut i obelisk od bijelog mermera posvećen "strijeljanima za vrijeme svjetskog rata u Boki Kotorskoj 1914-1915-1916)".
Sljedeće poglavlje ove storije smješteno je 56 godina docnije, u novembar 1970. Jugo kakav samo u Sutomoru zna da bude, podizao je danima višemetarske talase koji su tukli po plaži, ali i po parapetu koji je rivu štitio od navale pomahnitale stihije. U zoru, 25. novembra, more se povuklo, ostavljajući za sobom brda morske trave, kamenja i najrazličitijih otpadaka. Mlađi ljudi su, po ustaljenoj praksi, izašli na obalu da vide što je voda izbacila, a dvadesetogodišnji Đoko Vukčević je bio među njima.
"Bili smo skupa, moj polubrat Radovan Stančić, Duško Papan i ja. Primijetili smo nešto vrlo čudno - veliki grumen bio je obložen pijeskom i šljunkom, tako da se nije razaznavalo što to može biti" - sjeća se Vukčević, dodajući da se "dešavalo da more izbaci kakvu staru minu", pa je odnio predmet u Spičansko polje i pokušao da ga alatom očisti od naslaga.
"Kad se pojavilo oko, odahnuo sam, znao sam da je u pitanju neki spomenik", veli on, dok objašnjava da do tada nije znao da je bilo kakva bista ikada postojala u Sutomoru. "Raspitao sam se kod babe Kićine Đinđinović koja mi je ispričala priču o poprsju Franje Josifa. Bio sam fasciniran činjenicom da je bista austrijskog cara ponovo isplivala na obalu na samo desetak metara od mjesta gdje je i skinuta. Otišao sam u barski Muzej, prijavio nalaz i predao ga tamo gdje i treba da bude" - kaže Đoko Vukčević.
"Pobjeda" je zabilježila nesvakidašnji događaj u obimnoj reportaži koju je potpisao Jovan Dujović, a svoju verziju objavili su i drugi pisani mediji SFRJ. Crnogorskom dnevnom listu tada je govorio i Gojko Vukmanović, tada upravnik barskog Muzeja. "Pošao sam sa Vukčevićem", kazivao je, "sem glave koja se tek nazirala, ništa se drugo nije vidjelo. Više od pola vijeka taložio se pijesak, popunjavao šupljine i neravnine, teško je bilo razaznati o čemu se radi".
A radilo se o lijepo izvajanoj i odlivenoj figuri. Niz lice se spuštaju dva mlaza brade, na grudima se razaznaju medalje, a oko vrata i grudi je vijenac zastava, svezan u čvor u visini pojasa. Očigledno, bista je rađena kad je car bio mlad i ne podsjeća na oronulog despota koji je godinama vladao Austro-Ugarskom. Nije unikat, već je rađena po kalupu, serijski, kao simbol vladavine moćne Austro-Ugarske imperije.
Još od toga pera, bista cara Franje Josifa nalazi se u depou Zavičajnog muzeja, smještenog u Dvorcu kralja Nikole. Leži na podu, ispod dugačkog stola, umotana u papir. "Nikada nije konzervirana", potvrđuje Draginja Radonjić, kustos-istoričar barskog Muzeja. "Bista se od ranih sedamdesetih nalazi u prostorijama depoa Muzeja u Baru. Pod rednim brojem 605 uvedena je u inventarsku knjigu. Bronzana je, dimenzija 70x60, i u prilično lošem stanju zbog djelovanja mora na metal" - objašnjava stanje eksponata Radonjić, precizirajući da "konzervacija nije nemoguća, ali je za nju potrebno jako puno materijalnih sredstava".
Božidar Stijepov Zec pokretao je desetak godina niz inicijativa za postavljanje obilježja u spomen na svog oca i njegov čin, ali do smrti nije od meritornih organa dobio potvrdan odgovor. Njegov sin razmišlja slično ocu. "Zanimljivo, ali ja nikad nisam vidio bistu. Znam gdje se nalazi, i mišljenja sam da bi je trebalo postaviti tamo gdje je nekad bila, uz spomen ploču koja bi objašnjavala njeno putešestvije. Ne vjerujem da bi to moglo ikoga da pogodi, iako je u pitanju austrijski car. Spomenici nikom zlo ne čine, oni su civilizacijske tekovine" - kategoričan je Zoran Zec.
Nalazač carevog poprsja Đoko Vukčević ne izlazi više često na more. O sudbini biste misli isto što i Zoran Zec. Volio bi, ističe, da se ona barem izvadi iz depoa, koliko može restaurira i nađe svoje mjesto u postavci, uz cjelokupnu priču o njenom stogodišnjem putu. No, bez značajnijih finansijskih upliva u kasu barskog Zavičajnog muzeja, koji je i sam u nezavidnom stanju, mogućnost da bista bude dostupna očima javnosti ostaje samo pusta želja. Da li se putovanje bronzanog poprsja Franje Josifa završilo ispod stola pod rednim brojem 605, ili joj predstoji još jedna avantura koja bi obezbijedila novi život, pokazaće godine koje su pred nama.
Gest Stijepa Zeca nije zaboravljen, pa je njegovo ime dobila ulica u Čanju duga 1014 metara, u kojoj se nalazi najveći dio privatnih hotela u ovom naselju.
Željko MILOVIĆ
