On dalje potcrtava da je u samoj izložbi najmanje bitna upravo njena forma.
- Valja se zapitati što su centralne teme, da ih tako nazovem, ove izložbe. I, ako pažljivo posmatrate, vidjećete da se sve vrti oko onoga što zovemo „ja“: jedan rad se zove „Ego“, drugi rad se zove „Gdje je moje mjesto u ničemu?“, treći rad se zove „Ko sam ja?“...
Prema njegovim riječima, izložba instalacija i video-radova je izuzetno zanimljiva, iako umjetnik „ne dolazi iz akademske umjetničke forme“, ali je završio pejzažnu arhitekturu u Beogradu i „ima itekako oslonca za što čini“.
- Kada pogledate video-rad koji se zove „Biography“ ili „Biografija“, to je predivna poetska slika o našem postojanju na ovom svijetu. Što je naša biografija? Najprije vidite kako roj pčela ispisuje ta slova. A taj roj pčela mogao bi da se tumači kao jedna prelijepa poetska metafora. Kako mi postojimo? Tako što se beskrajno more ideja sliva u naše biće, a onda mi postojimo - kroz te ideje. Na kraju, taj roj pčela nestaje... To kao da je priča o vječnosti: kako mi postojimo i odjednom nestajemo – opisuje Ćuković za Portal Analitika jednu od instalacija u podgoričkoj galeriji.
Naš sagovornik kaže kako Vujičić sve opservira „kao što svako od nas postavlja neka suštinska pitanja u vezi sa svojim mjestom u svijetu“.
- Imate poruku: „Nije važno pobijediti, važno je ne učestvovati“. To je nešto ozbiljnija socijalna poruka zbivanja u našem prostoru – kulturnom, javnom, političkom. A kada govorim „našem“, mislim na svjetske procese, ne na ovo „lokalno“. Umjetnik nalazi za shodno da nam poruči snažnim izrazom da je važno ne učestvovati u nekim glavnim tokovima, koje mi prepoznajemo u globalnim stremljenjima kao negativne. Lako je domisliti koji su to sve tokovi... A forma te izjave je izlivena u perfektnim slovima na pečatu. Pečat je stigma, znak koji je izuzetno važan: od znaka države, do znaka kompanije ili nekog ličnog vlasništva. To je javna, ozbiljna poruka, a opet je u skladu sa „egom“ i „mojim mjestom“ umjetnika u svijetu – zaključuje Ćuković.
Za Vujičića, u centru izložbe u Podgorici je - problem opažanja, refleksije, samorefleksije, njegovog odnosa prema svijetu.- Uglavnom je to centralna tema: ja i vi. Mislim da se svi ovi radovi lako iščitavaju u tom smislu, jer prikazujem dislociranost u odnosu na društvo. Sve je rađeno ne da kažem da sam egocentričan ili budem u centru pažnje, već zato što imam jaku želju da pokažem poziciju umjetnika koji posmatra sa strane, koji nema „frontalni“ pogled nas svijet – pojašnjava on i dodaje:
- Prirodno sam obdaren da stvari posmatram iz ugla iz kojeg ljudi to obično ne vide. Pokušavam da mijenjam jednu konzervativnu optiku: sve ono što je vidljivo na prvi pogled, ja ne vidim. Za mene, sve ono što je periferno – postaje važno. Dajem značaj onom sekundarnom, uzdižem ga na nivo čitljivosti. A, u stvari, to je moja pozicija u društvu.
No, to nije pozicija svih savremenih umjetnika, već je više ličan stav. Za Portal Analitika kaže kako je na zapadu upoznao mnoge umjetnike koji su heroji u tamošnjem društvu, „oni napadaju sa frontalne pozicije“.
- Imate drugu vrstu umjetnika – manirističkih - i ja mislim da pripadam tom tipu koji sve to rade u tišini, koji se bore sami sa sobom, kojima je, možda, ogledalo najvažnija stvar u životu. Ali, ne u smislu narcisoidnosti, već kao metaforično polje za ispitivanje. Sebe doživljavam jedan dan na jedan način, drugi dan na drugi način. Borim se sa samim sobom non-stop. Nije to slika koja je uokvirena, statična i definitivna... Ali, u ovim stvarima uvijek postoji kontradikcija. Ipak smo mi ljudi koji živimo običan život i ponekad smo umjetnici. To je vječita borba – zaključuje Vujičić za naš portal.
Izložba njegovih instalacija i video-radova biće otvorena narednih deset dana.
K.J.
