“Podmornica Heroj duga je 50 metara i sastavljena je od tri cjeline. Ovu središnju, zvali smo - ‘centrala’ i u njoj su bili kormilari. U površinskoj vožnji za tim pultom sjede dvije osobe, a u podvodnoj dvije. Jedan kormilari po dubini, a drugi po pravcu. Ovdje je sjedio radio telegrafista, tamo električari i motoristi… Ovo je glavna razvodna ploča i odavde se vršilo napajanje električnom energijom. A ovo, to je kabina komandanta. Pogledajte kakav je to ‘komfor’ bio! Toliki, da je komandant najveći dio dana sjedio pred vratima, na rezervnom torpedu, pokrivenim ćebetom.”
Rajko Bulatović, 55-godišnji vojni penzioner, koji je cijelu svoju vojnu karijeru, osim posljednjeg dijela, u kojem je zauzeo svoje istorijsko mjesto kao prvi komandant Mornarice Crne Gore nakon obnavljanja nezavisnosti, posvetio podmorničarstvu, pokazuje neobični eksponat izložen na platou Zbirke pomorskog nasleđa u marini Porto Montenegro. Predstavnik mornaričkog roda od kojeg je u Crnoj Gori ostalo samo udruženje od 70-tak članova, čiji je predsjednik, pokazuje podmornicu Heroj koja, ovako na suvom, izgleda kao ogromni nasukani kit, a zapravo je struktura komplikovanija od aviona.
U fiokama pored kreveta, veli sagovornik Portala Analitika, komandant je držao navigacijske karte i ostalu dokumentaciju koja je pripadala podmornici.
Taj “relikt drugog vremena”, bio je kompletno, kako kaže Rajko, proizvod “naše”, odnosno, nekadašnje jugoslovenske pameti. A svo lično znanje, stečeno kroz dugogodišnje školovanje i praksu, Rajko Bulatović iskoristio je da sa svojim prijateljima iz udruženja, u javu pretoči ideju – da podmornica Heroj, koja će 2017. napuniti 50 godina, ne završi u starom gvožđu. Zamisao nimalo naivna, za koju je trebalo tri mjeseca neprekidnog rada i do 12 ljudi istovremeno, kao i oko 100 hiljada eura ulaganja.
Unutrašnjost Heroja blista i Rajko Bulatović ima tu satisfakciju da podmornicu može obići barem povremeno, na suvom, tog čudnog mastodonta u kojem sve izgleda kao naučna fantastika, a već je nepovratna prošlost. Prvi komandant crnogorske mornarice od 2006. do prošle godine, sada je, igrom sudbine, samo “povremeni kustos”, kao nedavno ekipi Portala Analitika, a stvarni kustos na Heroju je jedan od njenih bivših mornara, Dražen Jovanović.
Njih dvojica, zapravo, govore o svojoj prošlosti, o sebi u nekom “bivšem životu”, kakav se nikom drugom sa ovih prostora, barem kako stvari sada stoje, neće skoro desiti.
Kontinentalac sa strašću za podmorjem: Bulatović je rođen u Plavu, a maturirao je u ivangradskoj gimnaziji ’76 godine. Završio je Mornaričku vojnu akademiju u Splitu gdje je bio sve do ’90-te.
“Odmah sam se opredijelio za podmorničarstvo i, da budem iskren, nikada se nijesam pokajao”, priča Bulatović, nabrajajući sve svoje vojne funkcije, uključujući i onu komandanta podmornice. Penzionisao se, jer Zakon o vojsci ne dozvoljava da se radi poslije 55. godine života.
Spolja gledano, ta metalna crna grdosija, podmornica Heroj, sastoji se od čvrstog trupa, čija je čelična konstrukcija debela 28 mm, a oko nje je obavijen laki trup, koji može i da pukne, a da to ne predstavlja veći problem. “Pritisak se na svakih 10 metara dubine povećava za jednu atmosferu. Na 100 metara ispod vode pritisak je 10 atmosfera, dovoljno da savije čelik”, objašnjava sagovornik Portala Analitika.
A zašto je podmornica tamna? “Zato što je uvijek bila u tami dubine, u svojoj tišini. Uvijek je ronila ispod trideset metara, mada je stizala i do stosedamdeset metara dubine,” objašnjava Rajko.
Blizu ulaza u podmornicu je otvor na podu kroz koji se silazilo u malu kuhinju, od četiri kvadrata, u kojoj su se podgrijavali specijalni podmorničarski obroci u konzervama. U kuhinji su bili šporet, frižider, sudopera. Na podmornici su bile kompletne zalihe hrane i vode za ono vrijeme koliko je podmornica bila na zadatku.
Unutrašnjost podmornice pravo je otkrovenje. Nevjerovatan kontrast ekstremnoj jednostavnosti njene spošljašnosti.
U prostoru, za kretanje skučenom, mnoštvo je isprepletanih metalnih cijevi ofarbanih u svjetložutu boju i na stotine ventila. Kažu da ih ima oko 800, svih mogućih veličina. “Ne znam da li ih je toliko, niti znam da li su svi vraćeni”, veli komandant Rajko. Uz to, svuda okolo cijeli niz sprava i uređaja kojima je za laika teško zapamtiti i ime i namjenu.
“Ovdje je bio oficir službe, tu električar, tamo telegrafista, pa motorist…Ovdje je podvodni električni lokator – PEL, oči i uši podmornice. Registruje i velike ribe, kitove i delfine. Dubinomjer, radar, koji smo rijetko koristili, antene za radio-telegrafiju... Ovo je glavna razvodna ploča odakle se vršilo napajanje električnom energijom”, nastavlja Rajko.
U drugoj cjelini, a one se sve vide jedna iz druge, smješteni su uski kreveti na sprat. “Zvali smo ih ‘topli kreveti’, jer se na njima uvijek neko odmarao. Bila su tu još dva kreveta za oficire, ali smo ih uklonili zbog novog otvora koji smo morali da napravimo.”
Proizvodi domaće pameti: Bulatović objašnjava da je Jugoslavija u momentu izbijanja rata, imala tri velike podmornice; jednu tipa 821 Heroj, kao i šest malih, diverzantskih i da su sve bile proizvod ondašnje pameti jugoslovenske, ljudi koji su radili u Brodarskom institutu u Zagrebu.
Građene su u Brodoprojektu Rijeka i u splitskom brodogradilištu. U Splitu je postojao poseban dio u kome su se radile podmornice. SFRJ je bila među samo 11 država svijeta koje su bile u stanju da samostano konstruišu i naprave podmornice, kao tehnološki najkomplikovanije ratne brodove uopšte. Inače, tokom 77 godina postojanja jugoslovenskog podmorničarstva, kroz operativnu upotrebu u jedinicama kraljevine i socijalističke Jugoslavije, odnosno SRJ-SCG, prošlo je ukupno 12 velikih i sedam malih, tzv. džepnih podmornica. Sudbina Heroja ispala je najsrećnija.
“Velike podmornice su izrezane, osim Heroja. Kurioziteta radi, diverzantske podmornice nosile su imena rijeka: Zeta, Sana, Vardar...Una sada odmara, nepomična pored Heroja. Druga diverzantska završila je u Sloveniji, kao poklon naše Vlade, muzejski je eksponat u vojnom muzeju u Pivki. Treća je donirana Srbiji, eno je u Pristanu, očekujemo da je preuzmu. Četvrta je donirana Hrvatskoj, ali oni imaju rezervu prema toj donaciji iz meni nepoznatih razloga, a peta je - za rashod. Šesta je u Splitu i nije u funkciji. Znači, samo su dvije diverzantske izložene kao eksponati, ovdje i u Sloveniji ”, objašnjava Bulatović. Heroj je najveća podmornica izložena sa ove strane Jadrana i svakako je jedinstven eksponat koji svakodnevno posjeti mnoštvo ljudi. “U cijelom svijetu ima svega 10-12 izloženih ovako velikih podmornica, a nama najbliža je u Milanu”, priča sagovornik Portala Analitika.
Heroj je imao 28 članova posade - sedam oficira, isto toliko mornara i – ostalo podoficiri.
Sve zbog četiri torpeda: Ali, sve što na ovoj podmornici postoji, pa i sama posada, u službi je one četiri velike, široke cijevi u koja se smještaju torpeda, mada je postojala i minska varijanta, sa jednim torpedom i šest mina, koje su se stavljale po dvije u cijev.
“Ovaj ogroman broj cijevi oko torpeda, to vam je put vazduha. Torpedo se lansira pritiskom vazduha. Kad padne u vodu još je trom i pravi krivulju. Onda počnu da rade njegova dva propelera, aktivira se njegov pogon, nakon čega ide na tražeću dubinu, na 25 metara, plus ili minus jedan metar i čim bojeva glava dobije signal, šum od broda, usmjerava se prema cilju. Domet torpeda je 6 km i u njemu je oko 400 kg eksploziva za protivbrodsko gađanje, nešto manje za protivpodmorničko. U bojevoj glavi bilo je sve; i eksploziv i uređaji za navođenje torpeda.”
Heroj jeste izbacivao projektile, ali samo na ciljnu metu, i samo za potrebe školske obuke. “Svake godine su vršena školska gađanja sa protivpodmorničkim i protiv-brodskim torpedima. To je bila obaveza svake posade, kao i barem 10 dana neprekidnog boravka na moru”.
Ali, kako podvlači sagovornik Portala Analitika, nijedna podmornica nije učestvovala u posljednjem ratu.
“Nikada nisu izašle iz naših teritorijalnih voda. Ali, imali smo ‘bliske susrete’ sa brodovima koji su bili u blokadi Jadranskog mora, odnosno NATO brodovima.”
A kakav je morao biti podmorničar? Podrazumijeva se - zdrav, fizički i psihički jak, istrajan i uporan. “Podmorničarstvo iziskuje cijelog čovjeka. Pilot, u slučaju opasnosti, ima barem katapult. Naravno, imali smo posebnu obuku za spašavanje ali, kako bi to u nekoj situaciji zaista izgledalo - teško je predvidjeti. Prirodnu svjetlost ne vidite danima, radne smjene mijenjaju se na četiri sata, a ako je neki vanredni zadatak, onda su svi na nogama. Za deset dana vožnje na raspolaganju je 700 litara vode i za piće i za higijenu, što je 70 litara dnevno na 28 ljudi…Ne treba mnogo mašte da se zamisli kakvi smo iz nje izlazili nakon takvih zadataka. Pa hlorisanje vode, stalna kontrola i pročišćavanje vazduha, što zahtijeva posebnu i preciznu proceduru za koju su neophodna hemijska znanja.”
Spora grdosija: Bulatović podsjeća na sve ono što se moralo proći kroz podmorničarsku obuku, o stepenicama napredovanja, kojim se lagano i postepeno pelo, od obuka u Puli i u Splitu, uz stalna učenja i polaganja, o onima koji su na njega najviše uticali...
Podmornica je svake godine imala po jedan mali remont koji je trajao četiri mjeseca, dok je veliki trajao i po godinu dana, kada bi joj se bukvalno svaki dio mijenjao.
Podmornica je spora grdosija. Njena ekonomska brzina, pri kojoj je trošila najmanje električne energije je 4 čvora, odnosno ni 8 km na sat.
“Imali smo akumulatorske baterije za napajanje. Ova podmornica ima 2 dizel motora, od 600 i nešto konjskih snaga, dva generatora i to je nešto što je korišteno za rad u podvodnoj i površinskoj vožnji, kao i kada smo u režimu punjenja baterija, specifičnoj vožnji podmornice koja se obavlja na dubini od 12 metara. Dešavalo se da nam otkažu svi sistemi u toku neke vježbe. Ali, sve se završilo na opšte zadovoljstvo. Mi smo svake godine imali trenažnu obuku za spasavanje, koje bi se obavljalo, da je trebalo, ili kroz torpednu cijev, ili kroz neki drugi od izlaza. Centri za obuku su nam bili u Lori, u Splitu”, priča Rajko.
Rajko Bulatović veli da je na podmornicama JNA najviše ljudi bilo iz Hrvatske, Slovenije i nešto iz Bosne, te da je on jedno vrijeme bio jedini Crnogorac - oficir među podmorničarima. “Zanimljivo je i da je u mornarici najmanje bilo primoraca. Oni su se opredjeljivali za civilno pomorstvo. A mi kontinentalci, po tradiciji, birali smo vojsku”.
Naknadna saznanja: Upravo, kako dodaje, čita knjigu admirala Branka Mamule, u kojoj autor piše o periodu nestanka ondašnje države. “Došao sam do poglavlja kad počinje nacionalno brojanje generala i oficira.” Kaže, ta mu knjiga razotkrila neke stvari koje nije znao.
“Ja sam tada bio mladi oficir koji je službovao u podmornici. Slušali smo ono što se servira preko medija, malo smo dobijali vojnih informacija. Bili smo ovdje, zaštićeni, jer podmirnice nijesu učestvovale u borbenim zadacima. Jesmo isplovljavali, ali nijesmo imali borbene zadatke i nijesmo napuštali naše teritorijalne vode, a one su do 24 kilometra od obale, mada širina toga pojasa nije jednaka za svaku državu. Postoji i ekonomska zona, epikontinentalna zona koja je, recimo, kod Španije oko 200 milja, dok mi nemamo proglašenu ekonomsku zonu. Taj epi-kontinentalni pojas dostiže negdje do pola Jadrana”, objašnjava sagovornik Portala Analitika.
Vraćajući se temi jedne u nas - ali i u Sloveniji, Hrvatskoj, Albaniji - već nepostojeće profesije, Bulatović objašnjava da podmorničarstvo ima dugu tradiciju i svoje značajno mjesto u vojnoj doktrini.
Prošle godine proslavljeno je 85 godina podmorničarstva na istočnoj obali Jadrana, od kada su prve dvije podmornice Nebojša i Hrabri stigle iz Velike Britanije baš u Boku, u tivatsko pristanište. “Imam članak iz Politike o tom veličanstvenom događaju – kako su izašli brodovi, hidroavioni, narod... Podmornice su stigle u pratnji pomoćnog broda Hvar, 8. aprila 1928, izrađene po narudžbi tadašnje Kraljevske mornarice Jugoslavije. Tada je zvanično počela istorija jugoslovenskog podmorničarstva koja je trajala do 2005, kada su posljednje podmornice odlukom vojnog vrha tadašnje države Srbija i Crna Gora, povučene iz operativne upotrebe.”
Poslije Drugog svjetskog rata domaće podmornice su građene u Jugoslaviji, prvo u Uljaniku, u Puli, a onda u u brodogradilištu Split. “Ne, nije se izgubio značaj podmornica. Štaviše, u svijetu se sve više usavršavaju, a njihov je istorijat zanimljiv. Njemci su ih tokom Drugog svjetskog rata napravili veliki broj, a na Atlantiku je vođen pravi podmorničarski rat između Njemačke i Engleske”, kaže Bulatović, kojem je podmorničarstvo neprolazna strast.
Naravno, strast je ostala. “Kada sam, kao komandant crnogorske mornarice, išao u obilaske drugim mornaricama, uvijek sam volio da u dijelu protokola bude obilazak podmornice iz sastava te države.
No, brojke su bile neumoljive. “Remont podmornica veoma je skup, to nije za male i siromašne države. Još dok je bila država Srbija i Crna Gora, zaključeno je da je podmorničarstvo luksuz. “Bila je to ispravna doluka. Podmornica je skupa, održavanje je skupo, podmorničar je skuplji od pilota. Nije to za male države”, veli Rajko, koji smatra i da je crnogorska mornarica sada na nekom optimumu.
I eto, nakon niza decenija u kojima su podmornice bio dio ponosa Jugoslovenske ratne mornarice, desilo se da Crna Gora, zahvaljujući jednoj privatnoj stranoj kompaniji, koja je imala sluha da finansira skupu ideju, uspije da sačuva dva zanimljiva eksponata, Unu i Heroja. A Rajko Bulatović, kao i Dražen Jovanović, da čuvaju tradiciju, preko udruženja, kao što to rade i u Beogradu, Ljubljani i Puli.
Za Heroja se saznalo i van granica naše zemlje, pa u nju svrate i neki zanimljivi ljudi “iz branše”, kao što je jedan Rus, komandant nuklearne podmornice, iz Vladivostoka. Ili, jedan 97-godišnji bivši podmorničar iz Amerike, koji je služio u Američkoj pacifičkoj floti, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dobrovoljno se prijavio kao dječak od 17 godina. Od pet podmornica koje su izašle iz San Franciska, kraj rata dočekala je samo njegova.
Kroz periskop Heroja, mogli su vidjeti samo dio pučine i bazen Lido Mar, nekadašnji Puro Beach.
Gordana BOROVIĆ
(foto: Ivana BOŽOVIĆ)
