Nakon dana i dana štrajka glađu, mnogo toga što je ličilo na nerješiv problem - riješeno je u jednom danu punom turblentnih preokreta: radnici nikšickog Metalca prekinuli su štrajk nakon obećanja da će im iz budžeta biti isplaćena 34 doprinosa i otpremnine. Plate koje im poslodavac nije isplatio 14 mjeseci dobiće nakon prodaje imovine fabrike.
Ako ne bude kupca, tu je uvijek paradržavni Investiciono razvojni fond, koji je već repodržavio FEP iz Plužina. Tom je fondu zapalo i dvije trećine vlasništva u Metalcu, jer je garantovao, a onda isplato 1,5 miliona eura kredita koji je odobren vlasniku fabrike da izmiri otpremnine za 28 radnika, likvidira postojeći kredit i pokrene proizvodnju. Kako se ništa od toga nije desilo, a million i po nestao, fond odbija da preuzme svoje vlasništvo, kako ne bi morao da isplati radnike.
Do pregovora sa Vladom je, na žalost, došlo tek nakon što je bivši sindikalac Željezare Janko Vučinić, sadašnji poslanik DF, preuzeo stvar u svoje ruke: najprije omasovio protest radnika Metalca, na koje se prethodno danima niko osim medija nije ni osvrnuo, a onda krenuo da sklanja barikade. Šteta što je Vučinić, rasni i ratoborni sindikalac, koji je željezarce doveo do otpremnina i penzija, organizujući proteste sa kojih su odjekivali Hasta siempre comandante Će Guevara i Internacionala, promijenio zanimanje. Ljudi bi trebalo da rade ono u čemu su najbolji.Opasni presedan: Kad je Vlada prvi put popustila pred zahtjevima i obavezala se da iz budžeta poveže staž radnicima privatizovanih preduzeća i finansira socijalni program, što je birokratsko ime za isplatu otpremnina znatno većih od zakonskog minimuma, stvorila je presedan koji bi sada morao da postane praksa. Praksa u odnosu na metalce, radnike Gornjeg Ibra, Vunka, Rudnika mrkog uglja… Praksa do koje moraju doći dostojanstveno, a ne ležeći na trotoarima pod ceradama na kiši danima.
Time je postala izlišna dvojba imaju li oni pravo da od Vlade traže povezivanje staža, otpremnine i plate koje im domaći biznismeni i strateški strani partneri nijesu isplatili.
Pitanje je samo – dokle? Do kad će se na taj naćin trošiti novac poreskih obveznika, namijenjen, po zakonu o budžetu koji je izglasao parlament i u kojem ni ministri ni poslanici nijesu ostavili ni centa prostora za isplatu duga radnicima u privatnim i privatizovanim kompanijama. Kad će ministri i poslanici vladajuće koalicije, a naročito u ovakvim slučajevima agilne opozicije, odlučiti da je vrijeme - da se stavi tačka!?
Šta je radnike Metalca natjeralo da - kao prethodno zeljezarci, boksitaši i KAP-ovci - uskaču u rudarska okna ili štrajkuju ispred Vlade?
To što im poslodavci, u svim ovim slučajevima privatni, nijesu davali plate. Naš zakon, kao i zakoni svih zemalja, ne prepoznaje mogućnost da neko nekome ne plaća za posao koji je uradio kao osoba koja ima ugovor o radu. Ne prepoznaje je jer je besplatna radna snaga, barem na papiru, stvar davno prošlih vjekova. I zato, po toj logici, radnici imaju pravo da zahtijevaju da ih obešteti izvršna vlast, koja ima institucije i mehanizme koji mogu i moraju natjerati poslodavca da izvrši ugovorenu obavezu.
Skakavci i suverenitet: Plate zaposlenih su uvijek jedna od najvećih, ako ne i najveća, stavka u troškovima proizvodnje, odnosno poslovanja kompanija. Zbog toga su plate i prve na meti redukovanja kad firma zapadne u poslovne teškoće.
Privatni poslodavci najprije posegnu za smanjenjem zarada, jer se ne plaše sindikata, pošto su ga uglavnom zabranili u svojim firmama pod prijetnjom otkaza. Potom neki od njih traže od Ministarstva finansija da im omogući odlaganje plaćanja doprinosa na zarade. Jednom data dozvola, iako je formalno oročena, postaje pravilo – do daljnjeg.
Drugi, oni koji podržavaju opoziciju, krenu sa tanjeg kraja. Uhvate vezu u Poreskoj, obračunavaju i prijavljuju, ali ne uplaćuju doprinose. Sva ova ekvilibristika rezultira drastičnim smanjenjem troškova proizvodnje. Kad se prestanku plaćanja poreza i doprinosa doda prestanak otplate kredita i reprogrami dugova, isplata poslovnih partnera u naturi ili nikako, dobija se sliku crnogorske privrede u kojoj egzistiraju firme koje su odavno propale, samo što njihovi vlasnici to kriju i nastavljaju da šminkaju mrtvace.
To šminkanje mrtvaca do neke ure odgovara I zvaničnoj statistici i državi, a onda lažna slika privrede postaje neizdrživi teret, jer prevareni i gladni radnici izlaze na ulice, banke više ne daju kredite jer svaki četvrti nije vraćen; kamate su ogromne, stranih investicija nema, kreditni rejting pada, pa se i država preskupo zadužuje i kriza u realnom sektoru dostiže kulminaciju.
Firme koje ne mogu platiti troškove proizvodnje akumuliraju gubitak i ugrožavaju zaposlene, druge kompanije, banke i javne finansije, pa bi trebalo da bude logično da ih ne treba spašavati po svaku cijenu. Naročito ne na uštrb zaposlenih, koji su i glašači i nosioci suvereniteta države i čije su zarade najveća stavka u troškovima poslovanja. Uostalom, privreda jedne države i postoji da bi od nje živjeli svi, a ne samo poslodavci. To je sistem na kojem počiva suverenost jedne države. Te i takve firme ne ugrožavaju samo svoje radnike, nego i sve penzionere, jer u Fond PIO ne uplaćuju doprinose, javnu zdravstvenu službu i kompletno javno zdravlje, jer nema para za liječenje građana, pa i onih za koje se uredno uplaćuju doprinosi, ugrožavaju siromašne, jer Vlada pare namijenjene za njih mora da transferiše u ova dva fonda kako bi im omogućila barem minimalno funkcionisanje, smanjuju obim djelovanaj javnih službi, broj besplatnih mjesta na univerzitetu, stepen besplatnog školovanja, kvalitet putevai kompletne infrastrukture, promet u trgovinama…. Ukratko: funkcionišu kao gubari, kao nalet skakavaca koji opustoši zemlju.
Uklanjanje truleži: Da bi se to spriječilo ne moramo izmišljati toplu vodu. Ostale zemlje su davno pronašle lijek za poresku disciplinu.
Ako su građani Crne Gore poreski obveznici, treba im omogućiti i da vrše tu svoju funkciju. Građanin je vlasnik svoje bruto plate, to priznaju i poslodavci. Njihovi advokati, kad se firme nađu suočene sa tužbama za neplaćanje doprinosa, tvrde da su oni samo posrednici, a ne i obveznici plaćanja doprinosa i poreza na zarade. I to im pali na sudu.
Poreska uprava, dakle, mora biti ososobljena da prima poreske prijave od svakog zaposlenog građanina, što znači da je došlo vrijeme da se ispune odredbe jednog od prvih kapitalističkih zakona koje je donijela Crna Gora u tranziciji početkom ovoga vijeka, a to je zakon o zaradama zaposlenih. Poslodavci treba da radnicima isplaćuju bruto zarade, a radnici da plaćaju poreze na kompletna mjesečna primanja. Stvar je organizacije Poreske uprave da li će to raditi svakog mjeseca, kvartalno, polugodišnje ili godišnje.
Nevoljni žiranti: To bi bio početak uklanjanja truleži iz crnogorske privrede. Jer veliki broj građana Crne Gore, glasača i poreskih obveznika doveden je u situaciju da tri puta bude nevoljni žirant svojim poslodavcima.
Prvi put kad poslodavac ne uplati poreze i doprinose na zarade, odnosno ukrade zaposelnim polovinu plate. Drugi put kad taj dug poslodavca mora da bude izmiren iz zajedničke kase svih građana, odnosno iz budžeta i konačno kad radniku penzija bude umanjena za sve godine za koje mu poslodavac nije uplatio doprinose. Neki od zaposlenih imaju rupu i do 15 godina u povezivanju staža. To je moguće zato što zaposleni - ako i otkrije da mu poslodavac ne uplaćuje doprinose - to samo može da prijavi poreskoj inspekciji, jer je u ovoj fazi to prihod Poreske uprave. Prihod radnika postaje tek kad mu Fond PIO odredi visinu penzije. Otud i zahtjev radnika Metalca sa početka ove priče.
Samo, pitanje je: da li će Vlada i uopšte vlast konačno se odvažiti da krene u sistemsko rješavanje problema prevarenih radnika ili će opet, od slučaja do slučaja i zavisno od siline radničkih protesta, zahvatanjem iz državne kase smirivati strasti i praviti nove lažne kompromise.
Jadranka RABRENOVIĆ
