Najviša zgrada na svijetu je u Dubaiju, najobimnija rafinerija nafte u Indiji, a najveća kompanija na berzi u Kini, nabrajao je prije izvjesnog vremena Farid Zakarija znake slabljenja američke imperije i dolaska novog, postameričkog međunarodnog poretka.
Danas bi u prilog tezi o kraju unipolarnog svijeta moglo da se doda i to da se, protivno željama SAD, proruski pobunjenici nalaze na istoku Ukrajine, džihadisti u Iraku a Bašar el Asad na vlasti u Damasku.
Od pada gvozdene zavjese i poraza komunizma i SSSR-a u hladnom ratu Amerika je jedina svjetska sila. Neometana rivalima koji bi izazvali njeno uređivanje svijeta, borila se u Persijskom zalivu, uključila u sukob u BiH, bombardovala Srbiju i započela ratove protiv Avganistana i Iraka.
Svijet u poslednjih 25 godina je američki svijet u kojem SAD ne moraju da se obaziru na to šta će reći drugi.
Ipak, poslednjih godina rast ekonomije Indije, Kine, Rusije i Brazila i političkih ambicija Moskve i Pekinga izgleda da su počeli da krune moć Amerike, koja ostaje najveća politička, ekonomska i posebno vojna sila, ali koja nalazi da joj je sve teže da igra ulogu svjetskog policajca.
U posthladnoratovskom međunarodnom poretku SAD su diktirale pravila igre putem institucija i organizacija kao što su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija (STO), NATO i G8.
Druge zemlje uglavnom su željele da postanu dio tog sistema, prihvatajući američku premoć i pobedu američkih vrijednosti, kao što su slobodno tržište i demokratija.
Moskva je zatražila prijem u STO, ušla u G8 i sarađivala s Atlantskom alijansom kao partnerska zemlja. Za to je dobijala mnogo pohvala, sve dok 2008. nije podržala nezavisnost gruzijskih oblasti Abhazije i Južne Osetije i tako sahranila nade za širenje NATO-a na Gruziju. Ronald Regan je tvrdio da je Moskva neprijatelj zbog njene opasne totalitarne ideologije.
Posle pada komunizma nestale su ideološke razmirice između Rusije i SAD, ali, kao što sada vidimo, nije iščezlo rivalstvo koje nema nikakve veze s kapitalizmom, demokratijom i komunizmom, već s geostrateškim nadmudrivanjem za što veće interesne sfere i dominaciju.
Frensis Fukujama je pretpostavljao da je posle pada Berlinskog zida i poraza SSSR i njegove komunističke ideologije došao „kraj istorije”, odnosno poslednji stupanj razvoja društava, u kojem gotovo sve tačke na planeti prihvataju demokratiju, slobodno tržište, kapitalizam i ljudska prava. Fridmanova teza o liberalnom svijetu bez ratova, koji su sada nemogući jer je svijet povezan slobodnim protokom ljudi, robe i kapitala, dugo je s Fukujaminim predviđanjima usmjeravala mislioce i političare.
Međutim, sad se manje govori o globalizaciji koja ujedinjuje planetu a više o novom hladnom ratu između Zapada i Rusije, a možda i drugih, novih sila, poput Kine, Irana i Indije.
Moskva, ojačana prihodima od nafte i gasa i ekonomskim vezama s Evropom, za SAD je ponovo postala problem kad je prošle godine, uz pomoć tadašnjeg proruskog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, riješila da odvoji Kijev od EU i još jače ga priveže za Rusiju. SAD i EU podržale su smjenu Janukoviča i dolazak nove prozapadne vlade koja je obećala Ukrajinu u EU i NATO.
Na istoku zemlje, s prevladavajućim proruskim stanovništvom dignuta je oružana pobuna, zbog koje je Ukrajina postala žarište, nestabilna zemlja i, kao takva, teško zamisliva članica zapadnih organizacija.
Rusija je podrškom pobunjenicima i aneksijom Krima željela da poruči NATO-u da ne može da se useli u njeno dvorište i sasvim je opkoli. Upravo je to najveći izazov za SAD i Severnoatlantski savez, koji dosad nije morao da brine kada se širio na bivše sovjetske republike i članice nekadašnjeg istočnog bloka, iako se i tada opasno približavao granicama Rusije.
Osim toga, Moskva je uspjela da održi svog saveznika Bašara el Asada na mjestu predsjednika Sirije i spriječi gotovo spremnu američku vojnu akciju protiv njega. Vjeruje se da je Moskva spriječila i napad Zapada na njoj blizak Iran, zalažući se za međunarodne pregovore s Teheranom o smanjivanju njegovog nuklearnog programa.
Šiitska teokratija veoma je uticajna u Iraku, zemlji gdje su do 2011. Amerikanci imali svoje trupe i gdje su se djelimično vratili ovog ljeta da pomognu centralnoj vladi u borbi protiv sunitskih džihadista. Da bi pobjedili ove borce koji prete da razbiju Irak, Amerikanci će možda morati da se udruže sa svojim arhineprijateljem Asadom.
S druge strane, jasno je da Kina, koja će, prema proračunima MMF-a, za pet godina od SAD preuzeti prvo mjesto na listi najsnažnijih ekonomija, neće da bude ono što je bio Japan posle Drugog svjetskog rata, odnosno da neće htjeti da prihvati potčinjenost SAD u zamjenu za vojnu zaštitu i pristup američkom tržištu.
Kina je najznačajniji vlasnik američkog duga, počinje da se spori oko teritorija azijskih zemalja koje su američki saveznici i uveliko vodi sajber rat protiv Vašingtona. Kada se govori o rastu u budućnosti, ne očekuje se mnogo od SAD ili EU, ali se predviđa dalje napredovanje Kine i drugih država BRIKS-a (Brazila, Rusije, Indije, Kine, Južne Afrike).
One bi mogle da čine novi blok, protivtežu EU i SAD. Posle zapadnih sankcija Moskvi, Rusija je s ovim zemljama dogovorila osnivanje posebne razvojne banke, koja bi umanjila uticaj zapadne Svjetske banke i MMF-a. S latinoameričkim zemljama je ugovorila povećanu trgovinsku razmjenu, a s Pekingom energetski sporazum vredan 400 milijardi dolara u narednih 30 godina.
Zbog toga se danas govori o multipolarnom svijetu, gdje će SAD, Kina, Indija, Brazil, Rusija, EU i još neke zemlje voditi glavnu riječ. Pri tom treba imati u vidu da je Amerika i dalje najjača sila, posebno vojno, da SAD i njeni saveznici troše 75 odsto svjetskog budžeta za vojsku i da je Vašington u vojnom savezu sa 60 država.
Rusija i dalje ima velikih ekonomskih problema, Indija se bori sa siromaštvom, a Kina ne poštuje ljudska prava i ne pokazuje težnju da se demokratizuje. To, međutim, ne umanjuje značaj tvrdnji da će 21. vek biti vijek Kine, Azije i Pacifika.
Ako će taj region ekonomski rasti, onda će sile, prije svega SAD i Kina, željeti da se nametnu i uzmu najveći dio kolača. Upravo bi Azija mogla da postane najopasnija tačka na planeti jer će tamo Kina probati da ospori višedecenijsku američku dominaciju, što isuviše podsjeća na Evropu pred izbijanje dva svjetska rata. Evropa godinama unazad izlazi iz fokusa Amerike, koja se usmjerava na regiju Tihog okeana, ali je kriza u Ukrajini ponovo skrenula pažnju SAD na hladnoratovske prijatelje i neprijatelje.
Stiven Koen, profesor ruske istorije na Univerzitetu Njujork, smatra da je ovo najopasniji trenutak od pada gvozdene zavjese i da se suočavamo s najvećim izgledima za rat u poslednjih dvadeset i pet godina. U tom svijetlu na velika vrata vraćaju se realisti, poput Henrija Kisindžera ili Džona Meršajmera, koji upozoravaju da podjela interesnih sfera nije relikt prošlosti već realnost o kojoj treba voditi računa ako Zapad baca oko na Ukrajinu ili Rusija, na primjer, na Kanadu.
Sve to govori u prilog tezi o novom multipolarnom svijetu u kojem će se nekoliko centara moći nadmetati za što veći pristup sirovinama, tržištima i geostrateškim teritorijama. U novoj eri, zemlje poput Kine i Rusije osporavaće američku globalnu prevlast makar u svom neposrednom okruženju. Kako će ta epoha izgledati, opet će u velikoj mjeri zavisiti od Amerike, odnosno od toga kako će ona riješiti da odgovori na izazove kojih je bila pošteđena četvrt vijeka.
Izvor: Politika
