„Generacije crnogorskih dječaka sanjaće tvoj život na nebu“. „Ako se zaista na nebu nastanjujemo, tebi će uveliko biti poznato“...
Ove tople i nadahnute riječi posvećene su prije nekoliko dana preminulom pilotu crnogorskog MUP-a Slavku Iliću.
Riječi od prijatelja i kolega, na novinskim stranama namijenjenim – umrlicama.
Napokon, došli smo do tačke kada se ljudske, tople riječi, riječi hvale koje ne odzvanjaju prazno mogu pročitati gotovo jedino u – umrlicama.
I tako, umre neko čiji život na nebu vrijedi toliko da je za sanjanje generacijama crnogorskih dječaka, neko ko je malim, a bezgraničnim ljudskim snagama spasio toliko života da ni sam, da je živ, ne bi znao koliko. U crnogorskim medijima, osim policijskih saopštenja – ništa. Vrhunac medijske tuposti - i intelektualne i emotivne - nastaje tek sa besprizornim lešinarenjem anonimnih komentatora, koji i takvog čovjeka, još uprljaju ogavnim besmislicama!
Ima, naravno, još zanimanja od kojih zavisi ljudski život. Ali, malo je i profesija i takvih ljudi koji rizikuju svoj da bi spasili tuđi život. No, za takvu požrtvovanost, za takve moralne, etičke i profesionalne vrijednosti, nema medijske pažnje, nema ni najmanjeg novinarskog napora da se nekoliko rečenica posveti jednom životu i ljudskosti, vrijednim uzora generacijama.
Zasuti smo svakodnevno raznovrsnim „vrijednim“ saznanjima - ko se sve polio lednom vodom na kugli zemaljskoj, ko ima seksi uratke pohranjene u memoriji mobilnog telefona, ko je gdje ljetovao, koju je livadu nedavno prodao Filip Vujanović, čija je jahta uplovila u Porto, kako se ženski masovni ubica iz Britanije "zagrijava za pohod”, što je bilo isctrano na Anđelininoj vjenčanici, ko je pao na ovom ili onom crvenom tepihu, kome je bljesnula butka, a kome guza na kakvom bjeslosvjetskom „eventu“. A čitaoci, ostaju ravnodušni, razapeti između esktremne nesreće, koja nikoga više ne uznemirava i ekstremne sreće raznih „selebritija“, koja nikog više ne interesuje.
Naši, crnogorski mediji prenesu, sa bombastom najavom na naslovoj strani svaku glupost koju na svom fejsbuk profilu napišu zagorički bosovi, razne obnažene starlete, koje je ko zna koja bujica iznijela... O političarima da ne govorimo... Što banalnija bila „misao“ plasirana na nekoj od društevnih mreža, to joj je bolje kotiranje na ljestvici medijske promocije.
Ko su oni koje današnji mediji promovišu, koji tako postaju uzori? Trebao bi značajan intelektualni napor sjetiti se barem jednog imena istinski vrijednog pažnje. A heroji? Najveći „heroji“ u medijima oni koji su u posljednjih par decenija uništili stotine, pa i hiljade života. Nema među njima, ni umjetnika, ni naučnika, ni posvećenih i vrijednih ljudi iz bilo koje branše.
Slavko Ilić je imao kratak, ali ispunjen život. Jedan od onih koji nadahnjuju, poput Malog princa Sent Egziperija, njegovog svjetski poznatog kolege.
Na takvim ljudima, tihim i posvećenim, počivaju i društvo i država, dok njihova priča, sa nama ovakvima ostaje, na žalost, neispričana.
U današnjoj Crnoj Gori, da bi postali heroj ili heroina, dovoljno je da javno kritikujete „režim“, pa makar neka je od toga napravljen dobar i unosan biznis, pa makar se zahvaljujući tome uživao status zaštićenih i nedodirljivih nacionalnih veličina, sa svim što uz to ide, uključujući i podršku međunarodnih krugova.
Kakva smijurija, kakvo omalovažavanje pravih boraca za bolje društvo! Čudna neka vremena! Baš nimalo herojska. A takva vremena prilično su tužna.
(G. BOROVIČ)
(Fotografija uz tekst napravljena je iz Ilićevog helikoptera, u akciji tokom koje su pripadnici Gorske službe spašavanja spasili ljetos jednog mađarskog državljanina “zatočenog” na jednom od durmitorskih vrhova, preuzeto sa dan.co.me)
