Društvo

Kada infrastruktura pamti: Rusija, Balkan i politika sjećanja

Između sjećanja i veličanja

Izazov nije u tome da zaboravimo istoriju, već da obezbijedimo da ljudi, događaji i vrijednosti kojima odajemo počast u javnom prostoru odražavaju društvo kakvo jedna država teži da postane

Google

Dodaj Analitiku među omiljene izvore na Google-u

Između sjećanja i veličanja Foto: CGO
Sydney Gdanski
Sydney GdanskiAutor
Portal AnalitikaIzvor

Petog septembra 2026. godine, na Dan grada Moskve, u glavnom gradu Rusije otvoreno je pet novih stanica metroa, u okviru proširenja gradske mreže javnog prevoza. Nove stanice povezuju poslovnu četvrt Moskve sa sjeverozapadnim djelovima grada, kao dio kontinuiranih nastojanja da se poslovne zone bolje povežu sa stambenim naseljima. Naredne godine planirano je otvaranje dodatnih stanica.

Svaka od novih stanica ima drugačije arhitektonsko i dizajnersko rješenje. Prve dvije, prvobitno otvorene 2018. godine kao dio Velike kružne linije, odlikuju se relativno minimalističkom dekoracijom i arhitekturom, uz poneko umjetničko djelo, ali bez naročito upečatljivih elemenata koji bi ih izdvajali. Treća stanica, „Zvenigorodskaja“, posvećena je ruskom gradu Zvenigorodu, istorijskom mjestu smještenom zapadno od Moskve. U unutrašnjosti stanice putnici mogu vidjeti različite panele sa prikazima znamenitosti Zvenigoroda, među kojima je i istorijski Savino-Storoževski manastir, koji je 1398. godine osnovao pravoslavni Sveti Sava Storoževski.

Dolaskom na četvrtu stanicu, tematika se donekle mijenja. Pretposljednja stanica na liniji, „Narodnoje opolčenije“, odnosno „Narodna milicija“, posvećena je različitim civilnim dobrovoljačkim jedinicama koje su branile Rusiju tokom „Velikog otadžbinskog rata“, kako se u Rusiji naziva Drugi svjetski rat. Zidove stanice krase vojni motivi i komemorativni natpisi kojima se odaje počast civilnim dobrovoljcima koji su uzeli oružje u ruke kako bi branili svoju domovinu, uz siluete ruske prijestonice u pozadini. Vojna tematika nastavlja se i na posljednjoj stanici ove linije, „Bulvar generala Karbiševa“, smještenoj u sjeverozapadnoj moskovskoj četvrti Horošovo-Mnjovniki. Stanica je posvećena vojnim inženjerima, među kojima je i general Dmitrij Karbišev, po kojem je dobila ime. Karbišev je bio profesionalni vojnik, poznat po učešću u Rusko-japanskom ratu, Prvom svjetskom ratu i Drugom svjetskom ratu. Ubijen je 1945. godine u koncentracionom logoru Mauthauzen. Međutim, ono što putnici mogu primijetiti na ovoj posljednjoj stanici jesu i zidni paneli sa prikazima vojnih uniformi, naoružanja i dronova. Ovi paneli, koji nastavljaju temu „odavanja počasti“ vojnim inženjerima, posvećeni su „zaslužnim stručnjacima inženjerijskih jedinica“ koji učestvuju u ruskoj „specijalnoj vojnoj operaciji“. Izvan Rusije, taj izraz se najčešće odnosi na rusku invaziju na Ukrajinu. Otvaranje ove stanice predstavljalo je prekretnicu, ne zato što je označilo značajno proširenje moskovskog metroa, već zato što je donijelo nešto mnogo važnije: rijedak primjer zvaničnog obilježavanja „specijalne vojne operacije“ u jednom velikom ruskom gradu - i to prvi put u samoj prijestonici.

Do sada je većina spomenika, spomen-ploča i drugih obilježja posvećenih invaziji na Ukrajinu podizana u regionima koji su najviše pogođeni ratom - hiljadama kilometara udaljenim od Moskve i Sankt Peterburga, u najsiromašnijim djelovima zemlje, gdje etnički Rusi ne čine većinu stanovništva. Ovi udaljeni regioni bili su izloženi nesrazmjerno visokim stopama mobilizacije u poređenju sa bogatijim oblastima u kojima pretežno živi etnički rusko stanovništvo, poput Moskovske ili Lenjingradske oblasti, koja okružuje Sankt Peterburg.

Od početka invazije, Rusija uporno nastoji da svoju agresiju na Ukrajinu predstavi kao neophodnu i ograničenu „specijalnu vojnu operaciju“, a ne kao agresorski rat. U velikim ruskim gradovima rat je često držan na distanci od svakodnevnog života građana. Uporedo, ruske vlasti sprovode oštre mjere protiv nezavisnog izvještavanja i izražavanja neslaganja, uz uvođenje značajnih oblika državne cenzure, čime se ruskoj javnosti ograničava uvid u ljudske i materijalne posljedice rata. Istovremeno, Kremlj pažljivo kontroliše jezik kojim se opisuje invazija, dosljedno je nazivajući „specijalnom vojnom operacijom“ i predstavljajući je kao odbrambeni i neophodan poduhvat. Nakon početka rata usvojeno je zakonodavstvo kojim se posebno kriminalizuje „javno širenje svjesno lažnih informacija“ o ruskim oružanim snagama. Nazivanje „specijalne vojne operacije“ ratom, invazijom ili činom agresije može predstavljati kršenje tog zakonodavstva i dovesti do kazne zatvora u trajanju do petnaest godina. U petoj godini rata, dok ekonomski pritisci i problemi u funkcionisanju infrastrukture sve više remete živote građana širom Ruske Federacije, Kremlju postaje sve teže da ovu „specijalnu vojnu operaciju“ drži izvan vidokruga javnosti.

Uključivanje panela posvećenih ruskoj invaziji na Ukrajinu, koja je i dalje u toku, označava prekretnicu u načinu na koji se ovaj rat predstavlja i prihvata u ruskom društvu. Time se invazija premješta iz sfere nečega što je izvan svakodnevnog javnog života u nešto sa čim će se ljudi susretati svakog dana. Takva ponovljena izloženost može doprinijeti tome da se rat, umjesto kao brutalan i udaljen događaj, počne doživljavati kao normalizovan dio svakodnevice. U tom smislu, ovi paneli čine mnogo više od pukog obilježavanja sukoba: oni učestvuju u oblikovanju načina na koji će rat biti zapamćen i shvaćen među onima koji ga proživljavaju. Značaj njihovog prisustva, stoga, nije samo u tome što rat čine vidljivim, već i u tome što oblikuju značenje te vidljivosti – odnosno, da li će invazija biti percipirana kao čin nasilja koji i dalje traje ili će postepeno postati sastavni dio svakodnevnog ambijenta ruskog društva.

Beograd, Banja Luka i Knin: selektivno sjećanje u prostoru svakodnevnog života

Uključivanje kontroverznih događaja ili ličnosti u svakodnevnu javnu infrastrukturu nije pojava svojstvena samo Rusiji - prisutna je širom svijeta. Na Balkanu je ovaj fenomen već godinama veoma rasprostranjen. U Hrvatskoj je, na primjer, preimenovanje ulica korišćeno kao sredstvo jačanja nacionalističkih osjećanja nakon proglašenja nezavisnosti od Jugoslavije 1991. godine. Tokom tog perioda, brojne ulice širom zemlje preimenovane su u čast istaknutih pripadnika ustaškog pokreta i njihovih saradnika, poput Mile Budaka, Julija Makanca, Ivana Oršanića i Franja Nevistića. Ustaše su bile hrvatska fašistička i ultranacionalistička organizacija, široko poznata po saradnji sa nacističkim režimom tokom Drugog svjetskog rata.

I Srbija je koristila javnu infrastrukturu kao sredstvo odavanja počasti kontroverznim ličnostima. Tokom 90-ih godina i u periodu koji je uslijedio bilo je brojnih pokušaja da se ulice nazovu po ozloglašenim ličnostima iz Drugog svjetskog rata i ratova 90-ih. Možda najpoznatiji primjer predstavljaju ponovljeni pokušaji da se ulice nazovu po Slobodanu Miloševiću, bivšem predsjedniku Srbije, koji je preminuo tokom suđenja za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom jugoslovenskih ratova. Na kraju, nijedan od tih predloga nije usvojen. Međutim, neki drugi, poput Branislava Crnčevića, srpskog književnika i nacionaliste koji je otvoreno podržavao ličnosti poput Miloševića i Radovana Karadžića, dobile su ulicu sa svojim imenom.

I u Bosni i Hercegovini prisustvo kontroverznih ličnosti, organizacija i događaja u javnoj infrastrukturi veoma je rasprostranjeno, prvenstveno zbog nepostojanja pravnog okvira na državnom nivou koji bi regulisao ovakve oblike obilježavanja prošlosti. Jedan od primjera dolazi iz Bijeljine, grada na sjeveroistoku zemlje, smještenog u entitetu Republika Srpska (RS), u kojem većinu stanovništva čine Srbi. U blizini centra grada nalazi se ulica posvećena „Srpskoj dobrovoljačkoj gardi“ (SDG), ozloglašenoj srpskoj paravojnoj jedinici koju je osnovao Željko Ražnatović Arkan, srpski paravojni vođa i međunarodno osuđivani kriminalac. SDG je ostala upamćena po brutalnosti tokom ratova u Hrvatskoj i BiH, a upravo je u Bijeljini imala ključnu ulogu u kampanji etničkog čišćenja nesrpskog civilnog stanovništva.

Ni Crna Gora nije imuna na ovaj fenomen uključivanja kontroverznih događaja i ličnosti u arhitekturu svakodnevnog života. Od građanskih predloga do zvaničnih inicijativa vlasti, pokušaji preimenovanja ulica u Crnoj Gori predstavljaju problem koji se iznova pojavljuje. Godine 2021. pripadnici srpskog monarhističkog pokreta u Beranama predložili su da jedna ulica ponese ime osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Prijedlog je brzo odbijen, ali, prema riječima lokalnog imama Rahima Muratovića, ne zbog osude takve inicijative, već iz formalno-tehničkih razloga.

Dvije godine kasnije, 2023. godine, odbornici Demokratske partije Mitar Vuković i Vladimir Čađenović podnijeli su predlog da se jedna ulica u Podgorici nazove po Pavlu Bulatoviću, crnogorskom političaru koji je bio neposredno odgovoran za deportaciju najmanje 66 bosanskih izbjeglica iz Herceg Novog 1992. godine, od kojih je 12 preživjelo nakon što su predate vlastima bosanskih Srba. Bulatović nikada nije osuđen, jer je ubijen 2000. godine, ali je u sudskim postupcima utvrđeno da su ove optužbe činjenično utemeljene. Predlog da se ulica nazove po Bulatoviću i dalje je, zaključno sa 2026. godinom, bez konačne odluke. Ukoliko bi bio usvojen, to ne bi bila prva, već druga ulica u Crnoj Gori koja nosi njegovo ime. Prije više od 25 godina, u Pljevljima, jedna ulica je nezakonito nazvana u njegovu čast. Uprkos kontinuiranim zahtjevima da se njeno ime promijeni, ono ostaje. Zapravo, aktuelni predsjednik Vlade Crne Gore, Milojko Spajić, odrastao je upravo u toj ulici.

Pljevlja predstavljaju posebno zanimljiv primjer ovog fenomena. Ulica nazvana po Bulatoviću nije jedina u gradu koja nosi ime kontroverzne vojne ličnosti iz devedesetih godina, niti je jedina koja je imenovana na nezakonit način. Godine 2024, nakon odobrenja lokalnog parlamenta, nekoliko ulica u Pljevljima preimenovano je po pripadnicima Jugoslovenske narodne armije (JNA), što je predstavljalo direktno kršenje važećeg pravnog okvira kojim se uređuju takvi postupci. Ova odluka bila je nezakonita iz više razloga. Za preimenovanje nije pribavljena saglasnost Ministarstva kulture i medija, čime su zanemarene zakonske odredbe koje izričito propisuju takvu obavezu. Osim toga, ličnosti kojima su ulice posvećene - Branko Krvavac, Vukoman Tešić, Đurko Bojović i Eldin Hrapović - ne ispunjavaju kriterijume da se, prema crnogorskom pravnom okviru, smatraju „istaknutim ličnostima“. Krvavac, Tešić, Bojović i Hrapović služili su u JNA tokom jugoslovenskih ratova.

Pored naziva ulica, javni prostor Pljevalja pruža još jedan primjer načina na koji svakodnevna infrastruktura može odražavati šira pitanja istorijskog pamćenja i regionalne pripadnosti. U centru grada 2025. godine postavljen je putokaz koji pokazuje pravce prema četiri grada: Beogradu, Banjoj Luci, Kninu i Prizrenu. Izbor ovih gradova bio je namjeran. Svaki od njih ima posebnu, ali međusobno povezanu istoriju oblikovanu raspadom Jugoslavije i sukobima 90-ih, uključujući događaje koji su imali značajan uticaj na srpske zajednice. U tom kontekstu, putokaz u Pljevljima može se razumjeti ne samo kao sredstvo orijentacije u prostoru, već i kao simbolička i politička poruka.

Nezakonito preimenovanje ulica u Pljevljima, zajedno sa simboličkom upotrebom javne infrastrukture, odražava šire tenzije povezane sa istorijskim pamćenjem u crnogorskom kontekstu. Ovo otvara pitanja o tome kako Crna Gora razumije i predstavlja sopstvenu ulogu u raspadu Jugoslavije i ratovima 90-ih godina. Iako Crna Gora nije bila glavno poprište sukoba, kao Hrvatska, BiH i Kosovo, nije bila ni izvan domašaja nasilja. Ratni zločini počinjeni su na njenoj teritoriji, a država je ostala politički i institucionalno povezana sa Srbijom i Saveznom Republikom Jugoslavijom. Pojedinci i institucije u Crnoj Gori, takođe, su bili povezani sa događajima koji su pratili ratove. To nasljeđe i danas oblikuje rasprave o javnom obilježavanju prošlosti, uključujući pitanja kome država odaje počast, čija iskustva priznaje i na koji način svoju uključenost u sukobe predstavlja u javnom prostoru.

Kako pamtimo, kako zaboravljamo

Primjeri Moskve i Balkana pokazuju da javna infrastruktura može biti mnogo više od odraza kolektivnog pamćenja - ona može aktivno oblikovati način na koji se to pamćenje razumije. Nazivi ulica, spomenici i komemorativni paneli unose određene istorijske narative u prostore u kojima ljudi svakodnevno borave, postepeno ih ugrađujući u ambijent običnog života.

Putnici moskovskog metroa koji nailaze na prikaz povezan sa ruskom invazijom na Ukrajinu, koja je i dalje u toku, ili stanovnik Crne Gore koji prolazi ulicom nazvanom po ličnosti povezanoj sa jugoslovenskim ratovima, možda takva obilježja ne doživljavaju kao eksplicitne političke poruke. Ipak, istorijski narativ koji ona prenose postaje utisnut u samo okruženje. Iako se istorijski i savremeni politički konteksti Rusije i bivše Jugoslavije značajno razlikuju, načini na koje se njihova prošlost pamti i obilježava pokazuju sličnosti: sporne istorijske interpretacije dobijaju vidljivo, fizičko prisustvo u svakodnevnom prostoru.

Sjećanje samo po sebi nije problematično. Naprotiv, suočavanje sa prošlošću predstavlja neophodan proces za razumijevanje istorijskog nasilja, priznavanje žrtava i sprečavanje ponavljanja zločina. Međutim, ključna razlika postoji između očuvanja istorijskog pamćenja i javnog odavanja počasti. Ličnosti povezane sa nasilnom prošlošću, kao i događaji poput ruske invazije na Ukrajinu, ne treba da budu izbrisani iz javnog razumijevanja istorije. Ali to ne znači da ih treba slaviti kroz nazive ulica, spomenike ili komemorativne prikaze. Takvo postupanje predstavlja nasilje kao izvor nacionalnog ponosa. Umjesto toga, takve ličnosti i događaje treba proučavati kroz istorijske knjige, muzeje, arhive i prostore namijenjene kritičkom sjećanju, gdje se njihova djela mogu razumjeti u punom istorijskom i ljudskom kontekstu.

Ova razlika otvara i jedno šire pitanje: čiji životi i doprinosi zaslužuju trajno mjesto u prostoru kolektivnog pamćenja? Širom Balkana, kao i Centralne i Istočne Evrope, prosvjetni radnici, umjetnici, intelektualci, lideri lokalnih zajednica i brojni drugi pojedinci doprinijeli su oblikovanju svojih društava, a da za to nijesu dobili uporedivo priznanje. Proširivanje javnog odavanja počasti i na takve ličnosti ne zahtijeva od društava da zaborave prošlost. Naprotiv, kada je praćeno kritičkim pristupom obilježavanju istorijskih događaja, ono doprinosi uravnoteženijem razumijevanju prošlosti - razumijevanju koje priznaje patnju i počinjene nepravde, ali istovremeno prepoznaje i pojedince koji su pozitivno oblikovali društva u regionu.

Dati sjećanju novo ime

Posljednjih godina na Balkanu postepeno jačaju nastojanja da se u ovoj oblasti naprave pozitivni pomaci. Zagreb i Mostar predstavljaju primjere takvog pristupa, budući da su oba grada 2023. godine započela značajne aktivnosti na preimenovanju ulica koje su prethodno nosile imena pripadnika ustaškog pokreta. I u Crnoj Gori počinju da se uočavaju pozitivniji trendovi u tom pogledu. Godine 2026. nekoliko organizacija civilnog društva i aktivista pokrenulo je inicijativu da jedna ulica u Rožajama ponese ime Hedije Fetahović, prve žene iz tog grada koja je stekla univerzitetsku diplomu. Ovom inicijativom odalo bi se priznanje njenim dostignućima i njihovom značaju za lokalnu zajednicu, a Crnoj Gori bi se pružila prilika da na djelu pokaže svoju posvećenost evropskim vrijednostima. Način na koji nadležne vlasti odgovore na ovu inicijativu može, samim tim, pokazati i stepen njihove privrženosti pravnim i proceduralnim standardima koji uređuju javni prostor i kolektivno pamćenje, kao i pomirenju i priznavanju zajednica koje nijesu dovoljno zastupljene u javnom životu.

Javni prostori ne mogu obuhvatiti svaki aspekt istorije jedne države, niti jedna ulica ili spomenik mogu predstaviti cjelokupnu složenost njene prošlosti. Međutim, odluke javnih funkcionera imaju veliki značaj: one određuju koje će ličnosti i događaji postati prepoznatljivi simboli u javnom prostoru i koje će se vrijednosti prenositi budućim generacijama. Odavanjem priznanja ličnostima ili događajima koji su imali pozitivan uticaj, društva mogu očuvati istorijsko pamćenje, istovremeno obezbjeđujući da javni prostori odražavaju inkluzivniji skup vrijednosti, umjesto da promovišu istorijske ličnosti koje produbljuju podjele i romantizuju nasilje. U slučaju Crne Gore, odluka da se oda počast Hediji Fetahović predstavljala bi potvrdu posvećenosti evropskim vrijednostima, uključujući jednakost, poštovanje ljudskog dostojanstva i uvažavanje različitosti, uz dodatno naglašavanje značaja transparentnosti, vladavine prava i poštovanja zakonskih procedura. Ovi principi nijesu ključni samo za proces pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji, već i za izgradnju povjerenja građana u njene institucije.

Izazov nije u tome da zaboravimo istoriju, već da obezbijedimo da ljudi, događaji i vrijednosti kojima odajemo počast u javnom prostoru odražavaju društvo kakvo jedna država teži da postane.

Autorka je studentkinja iz Kanade koja pohađa master studije iz oblasti međunarodnog humanitarnog djelovanja u okviru zajedničkog master programa NOHA na Univerzitetu u Varšavi i Univerzitetu u Upsali i međunarodna stažistkinja u Centru za građansko obrazovanje (CGO)

Zapratite nas
Najnovije vijesti, svakog dana, na vašim omiljenim aplikacijama.
Portal Analitika