-Uticaj se najefikasnije ostvaruje kadrovskim rješenjima. O tim rješenjima, direktno ili indirektno, može odlučivati samo partija na državnoj vlasti. Dakle, RTCG je i dalje državno preduzeće, a ne javni servis. Kod nas transformacija RTCG još uvijek nije završena, tako je „javni servis“ ostao samo još jedno od neispunjenih obećanja dvoipodecenijske vlasti. A sama priča o "javnom servisu" postaje, u tom smislu, paravan za plasiranje partikularističkih interesa. Tu ne možemo ništa, bar ne u ovom trenutku-ističe Milić.
On navodi da RTCG ima veći budžet nego što je kompletan marketinški kolač, budžet, za čiju parčad ili mrvice mogu da se nadmeću komercijalni ili nezavisni emiteri u Crnoj Gori. Mada je progres u kvalitetu programa ono sa čime se naročito ponose u RTCG, više je nego očigledno, kaže Milić, da programska šema ne sadrži elemente onoga što bi javni servis morao da ima.
-Tako, na primjer, odavno nemamo dječjeg programa, ako tu ne računamo crtane filmove sa prenaglašeno agresivnim sadržajem, kulturno-obrazovni program se može vidjeti samo u tragovima, a i emisije posvećene manjinama predstavljaju samo dekor, a nikako suštinsku potrebu da se promovišu njihova prava i zaštite njihovi interesi-rekao je Milić.
On napominje da uz priču o najgledanijem televizijskom programu, ovih dana prenaglašeno imamo i priču o opremi koja je u stanju muzejskih eksponata.
Milić kaže da je ono što očekujemo, dodatno zaduživanje građana i ulaganje u RTCG, kako bi ova kuća opstala u tehnološkom smislu.
-Da je uprava posljednjih godina manje ulagala u najskuplji serijski program, prestižne fudbalske turnire, a više u promociju crnogorskog sporta, kulture, umjetnosti, dječji program, pa i tehniku, danas bi imali posve drugačiju sliku. Pitanje o budžetiranju RTCG, nameće pitanje: zašto bi građani Crne Gore morali da "izdržavaju" partijsku televiziju. Takve televizije su, uostalom, zakonom zabranjene-zaključio je Milić.
