Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Čitam tekst Bebe Kapičić na Analitici i njene izraze ljubavi prema “planinama i moru” u “zemlji njenih predaka”, Crnoj Gori. Nije prvi put da čujem slične emocije ljudi koji su, ko zna kada i iz kojih razloga, “savili gnijezdo” van Crne Gore. I to bi bilo posve razumljivo, voljeti zemlju “svojih predaka”, ne ulazeći u pripadnosti naciji, konfesiji ili u bilo što drugo...
Nažalost, postoji veliki broj onih koji ne dijele tu vrstu emocija, kojima je Crna Gora očigledni balast u životu, balast bez kojeg bi, misle, riješili sve probleme. Zemlju predaka svi doživljavaju kao svoju otadžbinu. Svuda! Sem kod nas. Nekima zemlja predaka nije potaman. Više im se sviđa neka druga “otadžbina” pa bi zemlju predaka nekako da uđenu u nju ne bi li im novi identitet dobio neki smisao.
Primijenjena istorija: Ośeća li bilo koji Srbin izvan Crne Gore Tuđemilsku bitku kao dio svoje istorije, kao dio svoga bića? Teško. A Martiniće, Kruse… sumnjam da mnogo njih zna uopšte za njih. Htjeli bi Njegoša, more; čak ih ni Nikola Petrović ne interesuje, iako je on uveo srpstvo na velika vrata u Crnu Goru, zbog čega Crna Gora i danas trpi posljedice . O Duklji? Duklja je za većinu rimska provincija. Onomad me jedan pitao: “Što vam je želja da budete potomci rimske provincije, a ne želite da budete Srbi?”
Ne zanima ih što je srpska istoriografija, književnost, do nazad dvjesta godina pisala o srpskom i crnogorskom narodu kao o potpuno dva različita naroda, o Nemanjićima kao prvoj srpskoj dinastiji, ne zanima ih što je tek u XIX stoljeću počela da se stvara ta mitska svijest o jednom narodu što je za posljedicu imalo bolno otrežnjenje i krvavi rasplet da se izađe iz tog kolopleta, ne samo Crnogoraca. Malo se zna da je makedonski narod imao svoju “Božićnu pobunu” koja je krvavo ugušena. Maločas sam gledao kviz Slagalicu na RTS 1, repriza polufinalne emisije u kojoj ni jedan niti drugi takmičar nijesu riješili dio asocijacije Lovćen – grad – manastir – prijestonica. Naravno, odgovor je - Cetinje. Bilo je odgovora Podgorica, Nikšić, ali ne i Cetinje, što govori više od bilo kakvih objašnjenja. Polufinale možda najrenomiranijeg kviza u Srbiji? To dodatno potvrđuje da se najsnažnije potencira mit o Crnogorcima kao etničkim Srbima upravo iz Crne Gore ili od onih koji imaju porijeklo iz Crne Gore. Kopaju po dokumentima neće li pronaći u njima pomen srpstva, ako nađu da je neko pomenuo srpstvo mašu time kao pobjedničkim zastavama. Bar da mjere, pa makar 55% - 45%, koje ime su više pomenuli pa da to pobjedi, no je dovoljno jedno pominjanje srpstva da potre na stotine pominjanja crnogorskog naroda. Nije važan ni kontekst, nije li to vjerska odrednica – važno je da je pomenuto.
Dokle to ide, prije neki dan “srpski istoričar i etnolog Božidar Kljajević”, “rođen na Badnji dan 1953. u Kosanici kod Pljevalja” ustvrdio je za Kurir, kao svoj “naučni” doprinos, da su svi igrači fudbalske reprezentacije Hrvatske porijeklom - Srbi. Pominjući nekakve “srpske pokrajine” u Crnoj Gori kao mjesto porijekla pojedinih fudbalera, “maestralno” je zaključio da su svi Hrvati “pokatoličeni Srbi”. “Srbi svi i svuda”. Još ga beogradske novine upoređuju sa Cvijićem, Erdeljanovićem…
Mitovi kao politička potreba: Politički mit o srpstvu u Crnoj Gori je izmaštana nadogradnja, neobjektivna i netačna opservacija stvarnosti, ali i prošlosti.
Parafraziraću F. Firea - mit je kontaminacija prošlosti potrebama naše stvarnosti. Dokazuju se besmislice da su u srednjem vijeku postojale nacionalne države srpskog naroda u kojima su živjeli najčistiji etnički Srbi, da su Crnogorci potomci etničkih Srba ili posrbljeni neki drugi narodi, iako to ko je naseljavao prostore Crne Gore od davnina nije apsolutno previše bitno za kasnije nacionalno konstituisanje današnjih naroda na tlu Crne Gore! A ni ostalih naroda u okruženju. Tibor Živković, poznati srpski istoričar, govori da prvobitno nijesu postojale ni srpske, ni hrvatske, ili neke druge države, već kneževine, i to mnogo njih, koje su tek kasnije, formiranjem država u razvijenom srednjem vijeku, ulazile u sastav pojedinih država i dobijale etnički predznak. Tibor Živković i Radivoj Radić (istoričar SANU - vizantolog), zapravo, smatraju da su Sloveni prodrli u malom broju na Balkan, ali da su postali politička vlast na ovom prostoru i da su današnji Srbi zapravo najvećim dijelom slovenizirani starośedioci.
Što se tiče srednjovjekovnih Srba i Dukljana teško da se može reći da su današnji Srbi i današnji Crnogorci potomci tih tadašnjih Srba i tadašnjih Dukljana? Ali, kada govorimo o njima, treba reći da je Konstantin Porfirogenit na dva mjesta u DAI (u glavama 32. i 35.) preskočio da kaže da su Dukljani porijeklom od nekrštenih Srba - što nam više nego jasno ukazuje da to nije uradio slučajno. Ni u vizantijskim izvorima XI stoljeća ne možemo zaključiti da su Dukljani Srbi. Tribali, Dalmati, Dačani, Mizi, Peonci, Skiti - sve su to nazivi kojima Vizantijci arhaiziraju razne njima suśedne narode.
Tokom XIX stoljeća kod Crnogoraca se paralelno razvijala šira srpska, zasnovana na panslavizmu i panreligioznim osnovama, i uža crnogorska nacionalna svijest. Izgledalo je da će od ove dvije prevagu odnijeti srpska nacionalna svijest, ali je uslijed budućih istorijskih dešavanja, kod dijela Crnogoraca koji su duže vremena bili sudbinski vezani za svoju slobodnu državu Crnu Goru, preovladala crnogorska nacionalna svijest. U onim krajevima đe crnogorska država nije uhvatila duboke korjene (oblasti preko Tare) tu ni i crnogorska nacionalna svijest nije uspjela postati dominantna u odnosu na srpsku nacionalnu svijest. Nadati se da će napredak nauke i civilizacijski pomak razbiti to mitsko poimanje svog porijekla i da će, poput svih država i nacija u svijetu, preovladiti pripadnost prostoru kojem generacijama i generacijama pripadaju. Zemlji predaka.
Poluistine kao sredstvo političke borbe: Baratanje istorijskim poluistinama, koje su zaodenute u formalnu disciplinu neke od društvenih nauka (istorija, politikologija, sociologija i sl.) nanosi veću štetu akademskoj i političkoj zajednici nego li govor zasnovan na potpuno lažnim iskazima. Laž se lako prepoznaje, raskrinkava i demantuje, od laži brzo odustaju i oni koji je tvore i oni koji je konzumiraju.
Sa poluistinama je mnogo teže. Vulgarizatori istorije imaju svoju publiku zahvaljujući potrebi ljudi da uzmu učešća u “kolektivnom pamćenju” naroda, onog kome su ubjeđeni da pripadaju. Srpstvo je kao politička ideja imalo svoju šansu u drugoj polovini XIX stoljeća i početkom XX stoljeća. Zašto nije uspjelo? Zato što nije bila ideja o zajedništvu već hegemonistička doktrina. Odgovori otkud u današnje vrijeme reciklirani ostaci tih političkih ideja nijesu u sferi istorije niti etničkog porijekla već u političkoj sferi. Naime, danas se pod srpskom kapom u Crnoj Gori okupljaju najreakcionarnije ideologije sa naših prostora, uključujući i sakralne. Ideje koje hoće Crnu Goru i prostor Balkana da vrate u predmoderna vremena i koje su direktno suprostavljene savremenim idejama države i društva.
Profesor Milenko Perović, znameniti crnogorski filozof, je u nekoliko briljatnih tekstova u Pobjedi probao publikumu da približi ideju nacije kroz percepciju mnogih eminentnih naučnih imena, izvodeći vrlo temeljito, danas očiglednu i naučno dokazanu činjenicu, da nacije nijesu ni rasne ni etničke kategorije. Perenijalizam, ideja da je nacija vječna, da je nastala u praskozorje povijesti i da nema previše razlike od etnije je odavno odbačena u nauci. U tvrdnji da je neka nacija tog i tog etničkog porijekla ne stoji ništa drugo nego najtribalniji nacionalistički rakurs i aspiracije na tuđe. Naime, aksiom je da ne postoje etničke nacije i da su sve nacije proizvod istorijskog miješanja etnija i kultura. Danas je to lako provjerljivo genetskim analizama, tako da je svakom ko je siguran u svoje srpske etničke korijene, moguće to i provjeriti.
Genetika i politika: Zašto ne i Crnogorcima? Pa valjda zato što Crnogorci imaju svijest o svojem višeslojnom etničkom porijeklu i da to nema nikakvu konsekvencu u nacionalnoj pripadnosti crnogorskoj naciji. Tako je kod svih, tako je i kod Crnogoraca još od vremena prve države na ovim prostorima i spajanja slovenskih plemena sa starośediocima. Da li iko ima ośećaj da je 30 odsto njemačke nacije slovenskog porijekla? I što ih to danas izdvaja u njemačkoj naciji?
Pojmovi nacija, nacionalni identitet, nacionalna država, nacionalizam su sastavni dijelovi jedne ideje koja od početka devetnaestog stoljeća do danas određuje način na koji je cio svijet uređen. Težnje da se u današnje vrijeme pitanje prava svog naroda rješava osvajanjem tuđih prostora je retogradan pristup rješavanju nacionalnog pitanja i pripada neki prošlim vremenima. Zaboravlja se (svjesno) elementarna činjenica da „teritorije ne mogu biti slobodne, nego samo ljudi” (Sundhaussen). Nesposobnost srpskih elita (ili kvazielita) da sagledaju savremeni svijet na pravi način i poštuju pravila po kojima današnja civilizacija funkcioniše, mitska svijest, odvela je srpski narod u “ispravljanje istorijskih nepravdi”. Avantura je prouzrokovala zločine, patnje, ekonomsko propadanje, čega ni Srbija ni srpski narod nijesu bili pošteđeni. Nažalost, ni danas nemam ośećaj da je srpski narod iz svega toga izvukao neku pouku. Kao da svaki pokušaj racionalne demistifikacije aktuelne stvarnosti i političke prošlosti, budi još žešće otpore i neke nove mitotvoračke procese. Na svaki takav pokušaj obrušava se lavina novih mitova, i kao da tome nikada neće doći kraj.
Rat svjetova: Ne mogu, a da ne pomenem neke primjedbe vezane za moj kulturni bekgraund i teme kojima se bavim. Jeste da mi te primjedbe izgledaju provincijalno, ali zaslužuju da im se posveti pažnja. Ako nekome nije poznato, pripadam generaciji koja je odrasla krajem 60-tih i nadalje na R’N’R u najširem mogućem smislu (uključujući i tada veoma živu džez i džez-rock scenu). Čak mogu reći da sam intenzivno živio tim pripadajućim načinom života. Ništa se ni danas nije promjenilo ni konzumno ni u sistemu vrijednosti. Moj nacionalni identitet je dio onoga čemu pripadam od rođenja, a moj stvoreni identitet su upravo te vrijednosti i način življenja. Djetinjasto mi djeluju primjedbe kako moje pominjanje N. Younga, B. Dylana, J. Mitchell, da ne nabrajam dalje, ne pristaje temama o naciji, o kojima često pišem.
Kao prvo, za mene je rješenje nacionalnog pitanja i crkvenog (kao neophodnog dijela rješavanja istog) vododjelnica između tribalne i moderne Crne Gore. Možda neko može da spoji N. Younga ili J. Morrisona sa Amfilohijem Radovićem, meni je to rat svjetova. Samo moderna Crna Gora, sa građanskim političkim subjektivitetom, sa kontinuitetom pravno-političke državnosti, ekonomski razvijena, sa civilnom političkom kulturom, sa demokratskim pluralizmom, vladavinom prava, individualnim perspektivama identiteta, religijsko-konfesionalne tolerancije, nacionalne i kulturne trpeljivosti, lingvističko-jezičke izgrađenosti - može biti država po mojoj mjeri. Siguran sam i svima onima koje svakodnevno slušam preko različitih nosača zvuka. Iako sam rastao i dijelio njihove kosmopolitske ideje, ne vjerujem da su se ikada odricali svoje pripadnosti određenoj državi, određenom narodu. Uostalom, mnogi su napravili karijere na svom nasljeđu. Od Jethro Tull, pa do East of Eden, Fairport Convention, Krokodil, Tir Na Nog, Pentangle, Marshall Tucker Band, Poco i bezbroj, bezbroj njih.
To je i jeste u korijenu kosmopolitizma – da voliš ono što jesi, a onda i cijeli svijet. Otimanje tuđeg nasljedstva, tuđe istorije, svojatanje tuđih prostora nije ništa drugo do oblik ispoljavanja nacizma, protiv kojeg se svako slobodouman mora boriti.
