Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Kada tok civilizacije krene neočekivanim smjerom, kada umjesto stalnog napretka koji smo se navikli da očekujemo, odjednom shvatimo da nas ugrožava zlo što ga obično dovodimo u vezu samo s prošlim razdobljima varvarstva, spremni smo za to okriviti bilo što drugo osim sebe same. Nijesmo li svi mi uvijek djelovali u skladu s našim najboljim umnim sposobnostima, i nijesu li mnogi od naših najvećih umova neprestano radili na tome da svijet učine boljim? Nijesu li svi naši napori i sve naše nade bile usmjerene većoj slobodi, pravdi i blagostanju? … Spremni smo prihvatiti gotovo svako objašnjenje sadašnje krize naše civilizacije, osim jednog: to jest da sadašnje stanje svijeta može biti rezultat istinske pogreške na našoj strani, te da je težnja za ostvarenjem nekih naših najdragocjenijih ideala očito donijela rezultate što su posve drukčiji od onih kakve smo očekivali. (Francis Fukuyama: Kraj istorije)
Alan Grinspan, predśednik američkih Federalnih rezervi od avgusta 1987. do januara 2006. godine, čovjek duboke vjere u moć tržišta, svjedočio je 23. oktobra 2008. godine pred komitetom američkog Kongresa.
Kada je ekonomski sistem u pitanju, teško je naći boljeg i informisanijeg učesnika od Grinspana. Svedočeći o uzrocima krize taj nekadašnji posvećeni zastupnik liberalnog tržišta izrazio je sumnju u samoregulišujuću moć tržišta i njegovu superiornost, nazivajući greškom pretjeranu vjeru u njegovu moć. U tom svom svjedočenju ukazao je na ogromno neregulisano polje finansijskih derivata i njihov veliki doprinos razbuktavanju krize.
Virus iz SAD: Iako su republikanci u američkom Kongresu pokušali optužiti državu SAD, kroz optužbe upućene agencijama Fannie Mae i Freddie Mac, Grinspan je glavnim krivcima za krizu proglasio - finansijere sa Vol strita.
Finansijski moćnici su uporno zahtijevali snižavanje kreditnih standarda u dodjeljivanju hipotekarnih kredita, kako bi time dobili što više vrijednosnih papira za kreiranje derivata. Tome je doprinjela ogromna tražnja za finansijskim sredstvima. Mogućnost da se povećani rizik prevali na ostatak svijeta učinjela je da se niko nije previše uzbuđivao zbog ovakvog snižavanja standarda u finsijskom poslovanju, pa ni Federalne rezerve.
Sve ovo dovelo je do posljedica koje su nam poznate i koje su ekonomiste navele na preispitivanje teorije neoliberalnih škola zbog očiglednog raskoraka između onoga što su one zastupale i avanturizma finansijskih krugova. Očito je bilo da se on mora obuzdati i staviti na određen način pod kontrolu. Bez državne intervencije, svima je bilo jasno, posljedice bi bile katastrofalne. Došlo bi do potpunog kolapsa finansijskog sistema sa nesagledivim posljedicama po ukupnu privrednu aktivnost i produbljavanjem krize do razmjera kakve su bile u trećoj deceniji prošlog stoljeća. Činjenica da do takvih razmjera nije došlo ne govori o dubini krize samo zato što su države intervenisale i spriječile takav scenario.
Prelivanje krize na Evropu: Ubzo se kriza prenijela na Evropu. Najveću cijenu su platile južnoevropske države kao najčešće destinacije za izgradnju investicionih objekata, bilo da se radi o turističkim objektima ili privatnim.
Kolaps finansijskog sistema izazvao je pad nekretnina, njihova opadajuća vrijednost je obezvrijedila hipoteke na osnovu kojih su podizani krediti, a to je dalje ugrozilo samu likvidnost banaka koje su kreditno podržavale te investicije. Pad investicija je dodatno doveo zemlje poznate po proizvodnji građevinskih materijala u nezavidnu situaciju, poput Španije i Italije, zatvaranjem te vrste pogona i ostajanjem velikog broja radnika bez posla. Naravno, to je dovodilo do pada tražnje, a pad tražnje do daljeg pada privredne aktivnosti. Ušlo se u spiralu recesije.
Bez obzira na to što je u Evropskoj uniji uvedeno jedinstveno monetarno tržište, stvarno tržište radne snage nikada nije uspostavljeno. Slaba pokretljivost radne snage, kao posljedica više faktora, nije dovela do uravnoteženja i preraspodjele, pa su pojedine zemlje bile izuzetno pogođene nezaposlenošću koja se kretala preko četvrtine ukupne radne snage u tim zemljama. Jedinstveno monetarno tržište, bez centralne monetarne institucije, dovelo je do izostanka kontrole zaduživanja pojedinih zemalja i njihovog stanovništva jeftinim kreditima. Poznat je primjer Grčke koja je u vrijeme drahme kao nacionalne valute konstantno pokrivala budžetske manjkove kreiranjem inflacije i dodatnim emitovanjem novca. Vrlo dobro se sjećam da sam 1991. godine za 100 DEM dobijao oko 9.000 drahmi, da bi početkom trećeg milenijuma za 100 DEM dobijao nepunih 16.000 drahmi.
Grčki „crni scenario“: Inflacija je prouzrokovala visoke kamatne stope pa je stanovništvo Grčke ulaskom u eursku monetarnu uniju došlo u priliku da koristi potrošačke kredite po niskim kamatama koje su ranije bile za njih nedostupne. Tako da je ogromno zaduženje Grčke otpadalo skoro u odnosu fifti–fifti na državu i potrošačke kredite stanovništva. Vrlo iznenađuje ponašanje stanovnika Grčke i njihovo odsustvo svijesti da su trošili tuđu akumulaciju, odnosno - ono što nijesu zaradili. Naravno, ne treba zanemariti činjenicu da velike unije najviše pogoduju najrazvijenijim zemljama i da to dovodi do novog raslojavanja između razvijenih i manje razvijenih zemalja.
Bilo kako bilo, da ne bi došlo do bankrota pojedinih država, na nivou EU se moralo pristupiti izradi kriznog programa za te zemlje, poduprtog kreditnim aranžmanima u funkciji održanja tekuće likvidnosti tih zemalja.
Mnogi su skloni stavu da su intervencije države u finansijskom sektoru proizvod kenzijanske škole mišljenja. Ipak, prije se može reći da je saniranje ove ekonomske krize urađeno prvenstveno monetarnom ekspanzijom, po modelu koji se bazira na Fridmanovoj analizi krize iz 1929. godine („Monetarna istorija SAD, 1867–1960“).
Fridman zagovara oslobođanje neefikasnih i slabih u realnom sektoru, a spašavanju bankarskog sistema na teret svih ostalih sektora. Ekspanzivna monetarna politika kao spasonosno i jedino rešenje vrlo je rizična i njeni efekti se ne mogu sagledati do kraja. Obaranje kamatne stope i njeno svođenje gotovo na nulu je politika na ivici noža. Efekti obaranja kamatne stope u recesiji mogu se činiti kao dobra stvar, kao dodatno podizanje tražnje, ali to može i tjerati finansijski sektor na rizične plasmane kako bi ostvarili zaradu u uslovima niskih kamatnih stopa.
Državna intervencija vs neoliberalizam: Krize prizivaju državne intervencije. Prestankom kriza svi se opet vraćaju neoliberalnim ekonomskim konceptima, ignorišući iskustva koja su dovela do krize.
Međutim, sve više se razmišlja o razdvajanju komercijalnog i investicionog bankarstva kako bi se zaštitili depoziti bankarskih komitenata. Države koje su u stanju da svoj javni dug finansiraju viškovima i štednjom domaćeg privatnog sektora, mnogo su manje izložene riziku finansijskih kriza. I obratno, države koje se zadužuju na finansijskom tržištu ranjivije su, pa se može reći da je mnogo važniji kvalitet zaduživanja nego li odnos između nivoa zaduženja i BDP-a. Japan, recimo, nije u finansijskoj krizi, iako se njegov javni dug kreće oko 240 odsto BDP-a, dok su Italija i Grčka u krizi sa stopom državnog zaduženja, prva sa 103,6 BDP, druga 105,4 odsto BDP-a. Zanimljiv je odnos državnog duga u odnosu na BDP kad je Španija u pitanju: on je na nivou nešto višem od 30 odsto, što jasno pokazuje na odsustvo korelacije između visine državnog duga i finansijske krize. Da je tačan stereotip o javnom dugu kao faktoru stabilnosti Njemačka bi bila u krizi kao Portugalija, obzirom na to da je 2007. godine stepen zaduženosti Njemačke bio nešto manji nego Portugalije ( 65% naprema 68,3%).
Sindrom deficita tekućeg bilansa: Sve države koje su kroz krizu prošle ili koje kroz nju prolaze, imale su kontinuirane, višegodišnje deficite tekućeg bilansa.
Deficit tekućeg bilansa podrazumjeva da on mora biti finansiran iz inostranstva. Tekući bilans obuhvata trgovinski bilans, faktorske prihode (kamate, dividende i sl. ) i transferna plaćanja (doznake emigranata, donacije, itd.). Deficit platnog bilansa u dugom periodu dovodi do zaduživanja države i taj dug je mnogo bolji indikator krize nego što je to javni dug. Sve zemlje sa platnim deficitom i ogromnim spoljnim dugom nalaze se u krizi. Smatra se da je država prezadužena kada njen spoljni dug pređe granicu od 80 % u odnosu na BDP.
Kad je u pitanju Crna Gora, deficit na tekućem računu platnog bilansa dostizao je brojku od 40 odsto BDP-a, a deficit u bilansu robe čak 65 odsto BDP (BDP za prošlu godinu cca 3,2 milijarde eura). Taj veliki deficit je djelimično pokrivan stranim investicijama, najčešće u sektoru usluga, rijetko u proizvodne sektore. Spoljno trgovinski deficit Crne Gore za period januar–maj iznosio je 538 miliona eura, a uvoz od 657 miliona eura pokriven je sa svega 18 odsto izvozom od 118 miliona. Pokrivenost uvoza izvozom roba daleko je niža nego u drugim zemljama bivše Jugoslavije – dok je u Crnoj Gori bila 21,2%, u Srbiji je iznosila 71,1%, Hrvatskoj 56,0%, BiH 56,4%, Makedoniji 64,6%.
Kada se uključi sektor usluga slika je mnogo povoljnija. Tada pokrivenost uvoza izvozom robe i usluga prelazi 65 odsto. Državni dug Crne Gore na dan 31.12.2013. godine iznosio je 1.933 milona eura i sastojao se od unutrašnjeg duga koji iznosi 500 miliona eura i spoljnjeg duga koji iznosi 1.433 mil. eura. Značaj visine javnog duga i deficita države za ekonomiju istaknut je Mastrihtskim kriterijumima čije ispunjenje je bitno za pristupanje zemlje Evropskoj uniji. Prema ovim kriterijumima, javni dug treba da je niži od 60 odsto BDP-a, a deficit opšte države od 3 odsto BDP-a. Državni dug se prikazuje u apsolutnom iznosu, per capita ili kao procenat BDP-a. Održivost državnog duga odnosi se na sposobnost vlade da upravlja javnim finansijama servisirajući dugove.
Crnogorski strukturalni problem: Ukupna spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore za period januar-decembar 2013. godine iznosila je 2 148,9 miliona eura. Izvezeno je robe u vrijednosti od 375,6 miliona, a uvezeno za 1 773,4 miliona eura.
U strukturi izvoza Crne Gore od 108,1 miliona eura najviše su zastupljeni električna energija u iznosu od 95,6 mil.eura. U strukturi uvoza prednjače hrana i žive životinje u iznosu od 368,1 mil.eura (koji čine meso i prerade od mesa u iznosu od 91,8 mil.eura i žitarice i preparati žitarica u iznosu od 55,3 mil. eura). Iako je od januara do aprila ove godine došlo da pada uvoza hrane u maju je došlo do ponovnog rasta pa je na uvoznu hranu potrošeno isto kao i lani u ovom periodu – 131 milion eura. U izvozu glavni spoljnotrgovinski partneri bili su: Srbija (133,5 mil.€), Hrvatska (59,5 mil.€), Slovenija (36 mil.€). U uvozu glavni spoljnotrgovinski partneri bili su: Srbija (505,9 mil.€), Grčka (149,8 mil.€) i Kina (142,9 mil.€). Pojedini podaci govore o neiskorišćenosti potencijala, naročito kad je u pitanju proizvodnja hrane. Gotovo neshvatljivo zvuči podatak da je ukupan izvoz Crne Gore približan sumi koju Crna Gora izdvaja za uvoz hrane.
Strukturalni problem crnogorske ekonomije, osim velikog platnog deficita, je malo učešće realnog sektora u ukupnoj zaposlenosti, veliki broj penzionera i zaposlenih u javnom sektoru. Problematična putna mreža i profesionalna struktura ne čini Crnu Goru atraktivnom za ulaganje u proizvodne djelatnosti za strane investitore. U regionu postoje mnogo infrastrukturno povezanije destinacije sa povoljnijom cijenom radne snage i profesionalno prilagodljivijom radnom snagom, pa se ne treba zanositi sa privlačenjem investitora u visokotehnološke industrijske kapacitete.
Takvu situaciju ne mogu popraviti ni megalomanske ambicije o izgradnji autoputa ka Srbiji. Potpuno je jasno da je cijena izgradnje kilometra autoputa kroz Crnu Goru od juga ka śeveru u samom vrhu po troškovima, pa je teško očekivati komercijalnu isplativost takvog projekta. U situaciji relativno velike spoljne zaduženosti Crne Gore, bez naznaka da će u skorije vrijeme doći do njegovog smanjivanja, dodatno zaduživanje samo bi dodatno pogoršalo ekonomsku situaciju u Crnoj Gori.
Naše predrasude: Zanimljivo je da se u Crnoj Gori skoro ne razmatra eventualno ulaganje u tzv jadransko jonski autoput koji povezuje zapadnu Evropu sa Bliskim istokom, kao mnogo jeftiniju varijantu, sa mogućnošću naplate tranzita i otvaranja zapadnoevropskog turističkog tržišta. Nesumnjivo je da se radi o komercijalno isplativijoj investiciji sa benefitima za turističku privredu. Čini se da je autoput ka Srbiji više proizvod emotivnih nego ekonomskih razloga. Lično, volio bih da do Podgorice putujem tri sata, ali mi je preča ekonomska stabilnost Crne Gore. Crna Gora ima svoje razvojne potencijale najvećim dijelom u proizvodnji organske hrane, malim prerađivačkim kapacitetima i sektoru usluga.
Očigledno je da se o tome priča na nivou floskula jer se ništa ne radi na promjeni obrazovnog sistema Crne Gore i njegovom prilagođavanju ekonomskim potencijalima Crne Gore. Na pijedestal su podignuta službeničke profesije, pa je ideal prosječnog mladog Crnogorca da završi pravni ili ekonomski fakultet i dobije svoju kancelariju. Bez korelacije školstva i potreba privrede teško da može doći do razvijanja pojedinih djelatnosti.
Obespokojavajuće djeluje činjenica da Crna Gora, kao pretežno turistička zemlja, nema potrebnu visokoprofesionalnu strukturu radne snage i odgovarajuće školstvo, pa se vrlo često dešava da visokoplaćene poslove u turizmu obavljaju lica izvan Crne Gore. Nema dvojbe (to smo učili kao elementanu činjenicu) da je turizam izuzetna šansa za svaku zemlju da plasira svoje proizvode. Nešto kao izvoz bez konkurencije na svjetskoj pijaci. Sudeći po crnogorskom iskustvu, crnogorski turizam je veća šansa za okolne zemlje da prodaju svoju robu nego što je to šansa za crnogorsku privredu.
Vrijeme kritike i odsustvo samospoznaje: Zlobnici kažu da se Crna Gora više voli kad ne živiš u njoj. Skoro sam se vratio iz Crne Gore i moj utisak je uglavnom pomiješan.
Ono što najviše zabrinjava to je osjećaj opšteg nezadovoljstva sa jedne strane i anarhičnog ponašanja većine građana Crne Gore. Čini se da su Crnoj Gori najneophodnije drakonske kazne za nepoštovanje propisa i neselektivnu primjenu zakona. Dok god u Crnoj Gori ne važe zakoni za sve, pojedini će davati sebi za pravo kršenje zakona. Od ponašanja u saobraćaju do (ne)isticanja zastave, pljačke duštvenog bogatstva ili bilo čega drugog...
Prije nekoliko dana, glavnom ulicom Podgorice, prošlo je nekoliko svatova sa trobojkama trubeći i očigledno pokazujući kolika je nemoć države i njihova samouvjerenost. Bolje je ne donositi zakone ako se ne poštuju. Bar Crna Gora ima pravnika koji mogu podučiti nadležne da je bolje poštovanje i loših zakona nego bezakonje. Ono što zavarava svakog gosta u Crnoj Gori da je ekonomska kriza pogodila Crnu Goru jeste popunjenost kafana. Već od 10 – 11 sati prijepodne kafane su prepune gostiju. Mnogi od njih provode u njima svoje radno vrijeme sve kritikujući sve i svakoga.
Samokritika je, izgleda, ono što nam kao narodu nedostaje.
