Što je starije - narod ili država? Svakako narod, jer ne bi imao ko da je napravi. Postoji li narod koji (ne)ima državu? Ni tu dileme nema - osim ponekad u slučaju Crne Gore.
Kako se ta dilema ponavljala, obnavljala se i državnost kojom je ovjeravano i postojanje njenog tvorca. Iako narod uvijek seže dublje u povijest, ozbiljna istorija, bilo kog naroda, počinje s njegovom državom. Sve ostalo su štura naglabanja s oskudnim činjenicama u koje se lako upleka legenda. Država počinje s razvijenom sviješću naroda da mu treba nadležna institucija koja će evidentirati njegov opstanak i učinak na određenoj teritoriji. Ko nije imao tu svijest kasnila mu je država onoliko dugo koliko se kolebao da li jačati plemensko-etnički separatizam ili državni kolektiv. Crna Gora je, još od vremena Duklje i Zete, tu tekovinu jačala, u korist udržavljivanja različitosti. Na tim principima je i povratila državnost na početku trećeg milenija.
Kroz vrtlog borbe: U temelju starih država, i nestalih i opstalih, je uvijek neki ratni sukob koji bi ovjerio postojanje onih koji su u njemu pobijedili. Tako je i s crnogorskom državom. Bitka pod Rumijom (Tuđemila 1042.g.), protiv Vizantije (jedne od vodećih sila na Mediteranu), prva je velika ovjera crnogorske države, njene moći i postojanja. Kroz istoriju, ona se održala, uprkos svim preprekama, obmanama, pa i zabranama. Bez obzira na milenijmsko evidentno postojanje i njenog naroda i njegovih dinastija, njena državnost je dva puta provjeravana na međunarodnom planu (Berlinski konkres, 13. jula, 1878.) i na unutrašnjem nivou (Referendum, 21. maja, 2006.).
U najnovijoj istoriji, međunarodni datum priznanja, uzet je za Dan državnosti. Međutim i njega je Crna Gora, kao ugašena država, morala još jednom da dokaže 13. jula, 1941. dižući suvereno opštenarodni antfašistički ustanak, prvi u porobljenoj Evropi. Tim ustankom je potvrdila postojanje, iako je 23 godine nije bilo na mapi svijeta. Uzdigao je ustanak iz nestanka. Na zasijedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. u Jajcu, poslije 25 godina, vraćeno joj je ime u vidu republike, jedne od šest, koje su činile saveznu Jugoslaviju. I nakon Jajca nijesmo se izlegli u narod.
Lično sam kao osnovac deklamovao pjesmicu za 29. novembar, čiji je stih glasio: Pet buktinja plamte da pričaju svima / da u našoj zemlji pet naroda ima! Opet nijesmo imali svoju buktinju već smo goreli u srpskoj... pa je stih kasnije prerađen u „šest buktinja plamte...“. Opet jedva i ako pjesma u nastavku kaže: Iz ustanka našeg, iz ljutoga boja /rodila se druže domovina tvoja./ Čitaj ove brojke, pamti, u te dane, u Jajcu su naše želje osvještane... Ne pomaže vatra majko!
Botanička bašta nacionalizma: Početkom devedesetih godina dvadesetog vijeka, u histričnoj nacionalističkoj velesrpskoj politici i ratnoj kampanji, najamni domaći političari i podržavljeni istoričari velike Srbije, umalo su izbrisali sve tekovine crnogorske vjekovne samostalnosti. Srbija je ugasila svoj dan ustanka. Nije svaki metak za ustanak, napisao sam još u vrijeme SFRJ, ali mi je ta rečenica suspendovana.
Kasnije su je potvrdili upravo oni na koje se odnosila. Umalo smo istulili i 13. jul pred uzorima odande. Crnogorska unutrašnja politika obogaljena tuđim nacionalizmom, tada je pristala na još jedan surogat svoje države. Na Žabljaku, u sumrak SFRJ, su Crnu Goru, (20. septembar 1991.), već uneređenu vlastitom podaničkom politikom, proglasili ekološkom državom kao substitut za potiranje njene istorijske državnosti. Bila je u projektu, neka vrsta botaničke bašte, u kojoj bi Crnogorci vegetirali, a uzgajali se ekstremni Srbi koji su tada vladali i tamo i ovamo.
Rat je već buktao, a referendum za Crnu Goru bio skovan - da je nema. Obezumljenu politiku urazumio je onaj dio crnogorskog naroda koji se ne šće u lance vezati. Međutim, zbog zapuštene povijesti, neke istorijske ličnosti i događaji, prepisani su tuđoj istoriji i državi. U tom korpusu otuđivanja sopstvenog imanja na prvom mjestu je Crnogorska pravoslavna crkva. Neko je ovih dana, (a „neko“ je mnozina u crnogorskoj savremenoj politici) izjavio na najvišem nivou, kako Crna Gora i Srbija nemaju spornih pitanja. To će reći da politika dva oka u glavi nije razglavljena, već samo uglavljena na drugi način. Dobri odnosi nijesu posljedica neophodnosti dobrosusjedstva koje je preduslov za Evropu, već epilog kupovnog aranžmana... (mada se i Evropi za neke benefite nešto mora ustupiti). Ali u slučaju (ne)spornih odnosa dara je priješla mjeru. U slučaju crkve, nije u pitanju prodaja već izdaja CPC, koja je u temelju njene državnosti. Od Vojislavljevića, crnogorska crkva je bila prije svega državotvorno-hrišćanska pa tek onda pravoslavna. U vizantijsko-istočnoj varijanti u pitanju je ekstremno klerikalno-separatističko pravoslavlje.
Između istoka i zapada: U istoriji Jagoša Jovanovića „Stvaranje crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnosti“ (Narodna knjiga, Cetinje,1948.) navodi se na početku (13. strana) kako je podozrivost Vizantije prema politici Zete ka Zapadu, odnosno mletačkom uticaju, bio jedan od razloga za bitku pod Rumijom. „I zaista, 1042. vizantijska vojska, sadejstvujući sa vojskama Raške, Huma i Bosne, koje su bile pod vizantijskom vrhovnom vlašću, napadne u pravcu Bara na Zetu, a ostali njeni vazali imali su da napadnu sa sjevera i zapada...“
Epilog je poznat! Poražena Vizantija je izgubila oko 35.000 vojnika, a Vojislavljevići su ih potukli još jednom kad su opet nasrnuli na suverenitet Zete. I dan danas, i ako Vizantije odavno nema, isti razlozi zbog kojih se, s istočne strane nasrće na Crnu Goru, nijesu zatrti. Zapad, zapada za oči istočnoj varijanti. Čitav milenijun dura, strah od evropske civilizacije, a inhibitor su vizantijske tekovine Pravoslavne crkve.
Patriote i oni drugi: Već vijek i po Crnogorska crkva nije u državotvornoj ulozi i ne treba da bude. Neka je tamo đe joj je mjesto, pod oltarom... No, ona ga nema!
Ali, kako to može biti tuđoj, čiji je najveći poglavar, patrijarh Dožić, bio i subjekat i predikat Podgoričke skupštine koja je 1918. zbrisala Crnu Goru. Stoga su još uvijek upitni i crnogorska državnost i nezavisnost. Bez obzira što ih uz plotune državnih topova svetkujemo, naši sveci su i dalje u tuđem nadleštvu. Još od Tuđemila iz Evrope nam pružaju ruku, ali popovi odbijaju. Ovih dana je objavljeno u više navrata da je Crna Gora opskrbljena vrlo kvalitetno ruskim obavještajcima. Ima ih blizu pedeset!? To demantuju i iz vlade CG...I iz Rusije! Kakav cinizam... Ko će reći majka mu je kurva? Uostalom, neka nemamo niti jednoga špijuna. Dovoljna je SPC. Uvezli smo ih na stotine. Udomili smo ih na crnogorskom dvoru. Plaćamo ih, školujemo ih, liječimo ih od svih pošasti, ali za špijunsku lijeka nemamo. NATO je uspostavio dijagnozu i odbio liječenje. Prepuštio je vladinim internistima da to saniraju. Njima, koji su obezbijedili svaku podobnost za one koji Crnoj Gori sve čine da je nema, ne samo u Evropi, nego ni kod kuće.
Evropa i mi: Crna Gora ne begeni bilo kakvu Evropu.
Iz nje je stigao i fašizam koji je prva odbila kao poredak rase, krvi i tla. Pod njegovim okriljem odbila je i Petrovdansku nezavisnost. Sjutradan je ustala. To je bio 13. jul! Neka velika imena evropska kulture i politike su priznala... Da, dok se Evropa skanjala, Crna Gora je ustala.
Što se tiče 13. jula, on nije samo puka antifašistička tekovina Crne Gore, već i civilizacijska tekovina uljuđenog svijeta. Taj svijet nas je u dva navrata vratio 13. julu, a u jednom trenutku (devedesetih) i preobratio, da nas ne zavedu uzori iz Beograda. Konačno smo se obrnuli (mada je prevrše obrta) svom najvećem datumu, kad nas je svijet priznao kao državu. I Ustanku, koji nas je potvrdio kao narod.
