Predsjednik Crnogorskog Helsinškog Komiteta Slobodan Franović kazao je za Portal Analitika da je u rješenju Osnovnog suda u Podgorici o privremenoj zabrani distribucije već objavljenog programskog sadržaja tabloida “Informer Crna Gora” riječ o cenzuri štampe, dok se u članu 50 Ustava Crne Gore jasno i nedvosmileno kaže da “u Crnoj Gori nema cenzure”.
Franovićje imao priliku da pročita obrazloženje Osnovnog suda u Podgorici o privremenoj zabrani distribucije pomenutog lista od 14, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 23, 24. i 25. juna ove godine, nakon čega nedvosmisleno tvrdi da je riječ o protivustavnoj, kontroverznoj odluci koja može imati dalekosežne posljedice. On je uvjeren da je riječ o pravno pogrešnoj i pravno neodrživoj odluci, za koju postoje ozbiljne sumnje da je politički motivisana.
- Ukoliko opstane ta Odluka osnovnog suda, ona će stvoriti jedan pravni presedan, koji će imati potencijal da proizvede mnoge štetne posljedice po građane, a i po državu Crnu Goru i njene pravosudne institucije. Sloboda izražavanja i s njom povezane sloboda medija i sloboda informisanja će ozbiljno biti dovedene u pitanje, pa možemo očekivati i svakodnevne zabrane distribucije objavljenih programskih sadržaja”, smatra predsjednik Crnogorskog Helsinškog Komiteta.
Franović zapaža da se povodom ovoga slučaja provodila i da se provodi oštra domaća, ali i međunarodna kampanja, koja je napravila nepovoljan ambijent za odlučivanje VDT-a i za sud.
- Osim toga, rečena kampanja kreirala je i u opštoj javnosti svojevrsnu atmosferu linča za svako različito mišljenje ili bilo kakvu diskusiju o raznim aspektima slučaja, ocjenjuje Franović i podsjeća da se, po crnogorskom Ustavu, širenje informacija i ideja putem sredstava javnog obavještavanja može spriječiti samo ako je to neophodno radi “spriječavanja pozivanja na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka, radi očuvanja teritorijalnog integriteta Crne Gore, spriječavanja propagiranja rata ili podstrekavanja na nasilje ili vršenje krivičnih djela, te radi spriječavanja propagiranja rasne, nacionalne i vjerske mržnje ili diskriminacije.”
- U konkretnom slučaju, cenzura je određena iz razloga koje Ustav uopšte ne predviđa - zbog “povrede prava i slobode čovjeka i građanina”, te zbog “povrede javnog morala”, objašnjava predsjednik CHK-a .
Sagovornik Portala Analitika zaključuje da postoji obaveza VDT-a da provjeri i ispita da li u nekom od aspekata “slučaja” ima elemenata nekog krivičnog djela (dovoljno kredibilnih dokaza) i da u skladu sa time donese odgovarajuće odluke i o tome obavijesti javnost.
ANALITIKA: Imali ste priliku da pročitate obrazloženje rješenja Osnovnog suda u Podgorici, kojim je zabranjena distribucija objavljenog programskog sadržaja, odnosno više brojeva dnevnih novina “Informer Crna Gora”. Što u suštini predstavlja ova odluka Suda, da li je ta odluka, (rješenje) o zabrani distribucije štampe u skladu sa Ustavom Crne Gore?
FRANOVIĆ: U pitanju je cenzura štampe, preciznije - suspenzivna cenzura štampe. U svojoj dugoj povijesti, institucija cenzure štampe se manifestovala, odnosno manifestuje se kroz tri njene vrste: preventivnu cenzuru, suspenzivnu cenzuru i samocenzuru. Suspenzivna cenzura je ona vrsta cenzure štampe, kada se - kao u konkretnom slučaju - zabrani distribucija već objavljenog.i distribuiranog.
U Ustavu Crne Gore u odredbama člana 50 stav 1 je određeno: “U Crnoj Gori nema cenzure”, s tim što su u odredbama stava 2 istog člana utvrđeni određeni precizno definisani izuzeci po principu “numerus clausus”, pa je dato ovlaštenje nadležnom sudu da može svojom odlukom “spriječiti širenje informacija i ideja putem sredstava javnog obavještavanja samo ako je to neophodno radi: spriječavanja pozivanja na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka; očuvanja teritorijalnog integriteta Crne Gore; spriječavanja propagiranja rata ili podstrekavanja na nasilje ili vršenje krivičnih djela; spriječavanja propagiranja rasne, nacionalne i vjerske mržnje ili diskriminacije.”U svojem rješenju Osnovni sud kao razlog za zabranu “spornih” brojeva nezavisne dnevne novine “Informer Crna Gora” navodi da je “utvrdio da se spornim programskim sadržajem krše prava i slobode čovjeka i građanina koje su zajamčene članom 28. Ustava Crne Gore” te da je povrijeđen i “javni moral”, pozivajući se pri tome i na Zakon o medijima.
Osnovni sud je u ovom slučaju u potpunosti ignorisao odredbe člana 50 Ustava Crne Gore, kao i svoju obavezu da sudi na prvom mjestu na osnovu Ustava, odnosno njegovog člana 118, te da se “prava i slobode” ostvaruju “na osnovu Ustava i potvrđenih međunarodnih sporazuma”.
I laiku je odmah jasno da je rješenjem Osnovnog suda flagrantno prekršen Ustav, odredbe člana 50, na prvom mjestu i određena cenzura štampe iz razloga koje ne dopušta Ustav (povreda “prava i sloboda čovjeka i građanina” i “javnog morala”), pa je čak štoviše upotrijeblena i terminologija koju Ustav Crne Gore ne poznaje (prava i slobode čovjeka i građanina).
Inače, kada je u pitanju eventualna povreda ljudskih prava zajamčenih odredbama člana 28 Ustava Crne Gore, bilo koji građanin Crne Gore, bio on javna ličnost ili obični građanin može tražiti zaštitu tih prava i satisfakciju za njihovo kršenje u drugim postupcima, koji se mogu pokrenuti samo tužbom onoga ko smatra da su mu ta prava povrijeđena, a nikako ne u postupcima po prijedlogu Vrhovnog državnog tužilaštva.
ANALITIKA: Koji je Vaš stav – koje mogu biti konsekvence, odnosno posljedice ovakve odluke na neke buduće situacije vezane za slobodu izražavanja, slobodu štampe, i slično?
FRANOVIĆ: Ukoliko opstane ta Odluka osnovnog suda, onda će ona stvoriti jedan pravni presedan, koji će imati potencijal da proizvede mnoge štetne posljedice po građane, a i po državu Crnu Goru i njene pravosudne institucije. Sloboda izražavanja i s njom povezane sloboda medija i sloboda informisanja će ozbiljno biti dovedene u pitanje, pa možemo očekivati i svakodnevne zabrane distribucije objavljenih programskih sadržaja u raznim medijima.
Takođe, Vrhovno državno tužilaštvo bi u tom slučaju, imalo obavezu pokretati istovjetne postupke i u svim drugim slučajevima mogućih povreda ljudskih prava i sloboda bilo kojeg građanina, na nediskriminatornoj osnovi, bez pravljenja bilo kakve razlike među građanima. Gotovo da je suvišno i govoriti što bi to značilo u uslovima kada su, prema opštem mišljenju, poštovanje profesionalnih i etičkih standarda u većini medija u Crnoj Gori na nepodnošljivo niskom nivou i kada je kršenje ljudskih prava i sloboda putem medija postala svakodnevna i uobičajena stvar.
A što tek reći za kategoriju povrede “javnog morala”! Koji autoritet će određivati, tumačiti i nametati građanima što je moralno, a što ne? Crkve, vjerske zajednice, političke partije ili druge uticajne organizacije, itd? Meni sve to stvara bojazan od povratka u neka vremena za koja smo mislili da su nepovratna prošlost.
Opšte je poznato da je u današnje vrijeme širom svijeta cenzura štampe postala potpuno anahrona i u svojem klasičnom obliku gotovo potpuno nepoznata, pa se ipak nadam da ova sporna odluka Osnovnog suda u Podgorici neće opstati.ANALITIKA: Da li je u ovom slučaju po Vašem mišljenju riječ o pravno pogrešno zasnovanoj ili, možda, o politički motivisanoj odluci?
FRANOVIĆ: Ostajem pri mojem tumačenju da se radi o pravno pogrešnoj i pravno neodrživoj odluci.
Za ozbiljnu sumnju da je odluka i politički motivisana i da je rezultat političkih ili drugih pritisaka nemam argumenata. Međutim, mišljenja sam da je činjenica da je ovaj slučaj, posmatran u svim njegovim aspektima, postao politički visoko profilisan, te da je povodom istoga provedena i provodi se oštra domaća, uključujući i od Kolegijuma Skupštine, kao i međunarodna kampanja, što je objektivno moglo da proizvede i proizvelo je nepovoljan ambijent u kojem su postupali i Vrhovno državno tužilaštvo i Sud. Ta kampanja je po mojem mišljenju objektivno dovela u pitanje pravo na pošteno suđenje u ovom slučaju.
Stoga ne čudi utisak dijela javnosti da je možda u ovom slučaju odluka donijeta i pod političkim pritiskom. Osim toga, rečena kampanja kreirala je i u opštoj javnosti svojevrsnu atmosferu linča za svako različito mišljenje ili bilo kakvu diskusiju o raznim aspektima slučaja.
ANALITIKA: Da li je uobičajeno da se u ovakvim situacijama koje su potpuno unutarpolitičke i unutardruštvene, oglašavaju ambasade stranih država i što Vi mislite o tome?
FRANOVIĆ: Vidite, oblast ljudskih prava nije više isključivo unutrašnje pitanje, tako da sa te tačke gledišta ne vidim ništa sporno što su neka strana diplomatska predstavništva javno saopštila svoje mišljnje o slučaju.
Pročitao sam pažljivo ta saopštenja, ali ja lično preferiram i redovno se koristim komparativnom sudskom praksom (precedentima), koja se odnosi na ljudska prava, sudova država članica EU, SAD, kao i sudova jednog broja drugih država.
ANALITIKA: Što mislite o stavu koji je izrekla gospođa Dunja Mijatović, predstavnica za slobodu medija OEBS-a o čojstvu i junaštvu?
FRANOVIĆ: Pregledao sam izvještaje više različitih medija sa konferencije za štampu i drugo sa izjavama gospođe Dunje Mijatović, predstavnice za slobodu medija OEBS-a, a kako nijesam pronašao do sada da je bilo bilo kakvih demantija toga što je objavljeno, na osnovu svega toga mogu da kažem da je dio njenih izjava izvan mandata funkcije koju obavlja i nije u skladu sa Helsinškim principima, a dio izjava koji se odnosio na “čojstvo i junaštvo” po mojem sudu ima i elemente uvrede, kako ga je i doživio jedan broj građana Crne Gore.
Pratio sam ovih dana i njenu polemiku sa Vladom Republike Srbije o sumnji da je ta Vlada umiješana u cenzuru nekih internetskih medija i komentara na njima i složio se sa tom akcijom protiv cenzure, pa sam u kontekstu toga iznenađen pročitavši njena suprotna zalaganja u slučaju “Informera Crna Gora”.
ANALITIKA: Budući da pratite praksu sudova zapadnih država (američkih, francuskih, njemačkih…) kada su u pitanju povrede, dostojanstva, časti, ugleda, povrede prava na privatnost i slično - možete li naći neku paralelu sa nekim tamošnjim slučajem, i kako se oni rješavaju?
FRANOVIĆ: Slučajevi povreda prava na dostojanstvo, čast i ugled, povreda prava na privatnost, povreda prava na pretpostavku nevinosti i drugih prava iz kataloga prava ličnosti u zemljama zapadne demokratije rješavaju se u građanskim procedurama koje se pokreću isključivo od strane onoga građanina koji smatra da mu je neko od tih prava povrijeđeno u medijima ili uopšte zloupotrebom slobode izražavanja. Procedure su brze i djelotvorne. Izbor vrste i obima satisfakcija koje dosuđuje sud, kada nađe da postoji povreda ljudskih prava (prava ličnosti), je raznovrstan i zadovoljavajući. I postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava je sličan i građanskopravnog je karaktera.
Međutim, sudovi u tim zemljama gotovo nikada ne donose odluke o bilo kojoj vrsti cenzure. Postoje naravno i razlike između zakonodavne i sudske prakse u raznim zemljama, naročito su te razlike izražene između SAD i zemlja članica EU. Bez upuštanja u detaljnu analizu tih razlika i obrazlaganja povijesnih i društvenih okolnosti koje ih opravdavaju, dovoljno je reći da u SAD čak i “govor mržnje” uživa zaštitu Prvog amandmana.
Tako, u poznatom slučaju Skokie Willage v. National Socialist Party of America kada su vlasti Skokie Willage-a, predgrađa Čikaga, zabranile su najavljene mirne proteste određenog broja pripadnika Američke nacional-socijalističke stranke, iz čega je proizašlo nekoliko sporova pred državnim sudovima i pred Vrhovnim sudom SAD. Američki su sudovi na kraju ipak potvrdili pravo američkih neonacista, zajamčeno Prvim amandmanom, na miran marš, u nacističkim odorama i pod znamenjem kukastog krsta, kroz Skokie, nastanjen pretežno stanovništvom jevrejskog porijekla, među kojima je bio i znatan broj onih koji su preživjeli strahote zločina Holokausta!Donekle slične slučajeve imamo i u Francuskoj i SR Njemačkoj. Francuski nedjeljnik „Charlie Hebdo“ je u više navrata svojim sadržajima izazivao žestoke reakcije dijela javnosti, a naročito objavljivanjem stripa o životu proroka Muhameda, kada je došlo i do teškog nasilja, pogibije više građana, uništavanja imovine, itd. Berlinski sud je pak, primjera radi, odbio zahtjev nekoliko džamija da zabrani upotrebu karikatura Proroka Muhameda u demonstracijama desničarskih grupa.
ANALITIKA: Da li je Vrhovno državno tužilaštvo imalo osnova da u predmetnom slučaju pokrene istragu i o drugim aspektima toga slučaja – ko je autor snimka, ko je distributer, da li snimak montaža, itd?
FRANOVIĆ: U dugogodišnjoj praksi Crnogorski Helsinški Komitet se dosljedno držao međunarodnih standarda o praćenju krivičnih slučajeva i nije se miješao u te slučajeve, nije podnosio krivične prijave i slično, pa se tako odnosimo i prema predmetnom “slučaju”. Naime, prema međunarodnim standardima prihvatljiva su reagovanja sličnih organizacija samo u slučajevima krupnih kršenja ljudskih prava (procesnih garancija i slično) tokom raznih faza krivičnih postupaka, uz obavezu da se pri tome striktno vodi računa da se ne uđe u materiju merituma slučaja.
Stoga, u vezi sa Vašim pitanjem mogu samo reći da postoji obaveza Vrhovnog državnog tužilaštva da provjeri i ispita da li u nekom od aspekata “slučaja” ima elemenata nekog krivičnog djela (dovoljno kredibilnih dokaza) i da u skladu sa time donese odgovarajuće odluke i o tome obavijesti javnost.
ANALITIKA: Od kada je u Crnoj Gori dekriminalizovana kleveta, situacija se u našem novinarstvu pogoršala. Po Vašem mišljenju, koje bi korake u zakonodavnom smislu trebalo povući kako bi onima koji smatraju da im je povrijeđena čast, ugled, pravo na privatnost, pravo na pretpostavku nevinosti i slično, bila omogućena brza i djelotvorna zaštita i odgovarajuća satisfakcija?
FRANOVIĆ: Crnogorski Helsinški Komitet je prije više od 15 godina započeo kampanju za dekriminalizaciju klevete i sličnih krivičnih djela u Crnoj Gori.
Slažem se sa Vama da se situacija sa primjenom profesionalnih i etičkih standarda u medijima u međuvremenu pogoršala. Širenje polja slobode nije pratio i odgovarajuči nivo odgovornosti. Međutim, i dalje sam čvrsto ubijeđen da taj problem nije narastao kao posljedica dekriminalizacije klevete. Problem vidim u nedostajućem adekvatnom građanskopravnom zakonskom okviru, pa i u praksi naših sudova. Vodeći kampanju za dekriminalizaciju klevete, istovremeno smo tražili donošenje posebnog građanskog zakona za zaštitu ljudskog dostojanstva, časti i ugleda, za zaštitu prava na privatnost, za zaštitu prava na pretpostavku nevinosti i srodnih prava. Nažalost, naši prijedlozi nijesu prihvaćeni i zaštita tih prava se provodi po nedgovarajućim zakonima, koji nijesu u skladu sa međunarodnim standardima, kao ni zakonskom i sudskom praksom drugih demokratskih država, prije svega država članica EU.
Kako to izgleda u EU, evo jedan „svježi“ primjer iz Francuske. Riječ je o slučaju „Julie Gayer C/ Societe Mondadori Magazines France“. Časopis (tabloid) „Closer“ je objavio u drugoj polovini januara 2014. godine tekst sa više fotografija o ljubavnoj vezi poznate glumice Gayet i predsjednika Francuske Hollande-a. Glumica je podnijela tužbu zbog povrede njenog prava na privatnost (Tribunal de grande instance.de Nanterre), a Sud je već 27. marta donio presudu kojom je utvrdio da je povrijeđeno njeno pravo na privatnost, dosudio joj iznos od 15.000 eura i naložio tuženom da njegov časopis „Closer“ ima objaviti u prvom narednom broju na naslovnoj stranici presudu, pod prijetnjom dodatne kazne od 1.500 eura za svaki dan odugovlačenja objavljivanja.
Mislim da Crna Gora treba da slijedi ovakvu zakonodavnu i sudsku praksu.
Gordana BOROVIĆ
