Svetlana Čabotarenko bi zauvijek ostala anonimna djevojka iz Moldavije da je igra sudbine koncem devedesetih nije dovela na Blakan, onda i u Crnu Goru. Državu, koja je tada još bila u zajednici sa Srbijom i počinjala otvorenu borbu za povratak nezavisnosti, na šta niko nije gledao blagonaklono, a posebno ne velike sile poslije krvavog raspada SFRJ.
Gdje je zakuvana i ko je osmislio aferu koja je trebalo da udari na tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića - do danas se ne zna. Da li je to bio udar lokalnih pretendenata na vlast ili zavjera širih razmjera kojom je crnogorski premijer i crnogorska vlast trebalo da budu upozoreni da mu je bolje da stave tačku na projekat povratka nezavisnosti Crne Gore? Ni na to pitanje za sada nema odgovora.
Mete i kolateralna šteta: Ono što je odavno jasno - a skoro dvanaest godina nakon afere donekle i potvrđeno presudom Osnovnog suda u Podgorici, koji je osudio Moldavku za davanje lažnog iskaza sa direktnim umišljajem – je da je ova nesrećna djevojka brutalno zloupotrijebljena kako bi se vodile zakulisne političke igre i na stub srama bio razapet Đukanović i njegova vlast.
Svi ostali koji su platili previsoku cijenu ove afere bili su - kolaterlana šteta. Trojica od četvorice uhapšenih poznavali su Svetlanu Čabotarenko, dvojica sa njom bili i u emotivnoj vezi. Moguće da je ona i bila žrtva nekog od njih. To nikada nije dokazano. Ivjesno je, ipak, da je prvoosumnjičeni u seks-trafiking aferi, koja je koncem 2002. godine potresla Crnu Goru - tadašnji zamjenik vrhovnog državnog tužioca Zoran Piperović - bio žrtveno jagnje preko kojeg je trebalo udariti na vlast.
Ni to, vjerovatno, nikada neće biti dokazano: crnogorsko pravosuđe za ovih skoro dvanaest godina nije pokazalo ni volju, ni želju, ali ni znanje da ovu aferu dovede do kraja i dokaže istinu.
Zloupotrijebljeni krunski svjedok: Moldavka je, čim je ispričala jezivu priču o tome kako je preprodavana, brutalno silovana i zlostavljana, odvedena iz Crne Gore na nepoznatu lokaciju i više nikada neće biti dostupna našim pravosudnim institucijama. Njena uloga u aferi okončana je onog momenta kada je na sudu, tokom istrage koja je vođena protiv četvorice uhapšenih, pomenula, istina ne imenom, ali dovoljno upečatljivo ličnim opisom, i Mila Đukanovića. Opisala ga je toliko jasno i slikovito, govoreći o bahatoj žurci na Svetom Stefanu, organizovanoj za političku i biznis elitu, da je svima bila jasno da je to on, pa i sudu, zbog čega je i sam svjedočio u ovom procesu. Moldavka je svjedočila da ga je vidjela golog, na skupu gdje je u jednoj od soba ona silovana.
Sve što je rekla prije i poslije toga nije bilo važno. Nijesu bili više važni ni četvorica uhapšenih. Od tog momenta javnost je tražila “glavu” crnogorskog premijera. Tačnije: njegovo uklanjanje iz politike.
Pošto je Moldavka odvedena iz Crne Gore, u januaru 2003. godine, nepuna dva mjeseca nakon što je ispričala jezivu priču o tome kako su je preprodavali, silovali, drogirali, zlostavljali, postupak je nekoliko mjeseci kasnije obustavljen. Nije bilo dokaza. Tačka na istragu je stavljena, ali je bruka ostala. Do danas.
Okašnjela presuda: A skoro dvanaest godina kasnije, Moldavka Svetlana Čabotarenko osuđena je, u odsustvu, zbog davanja lažnog iskaza s direktnim umišljajem. Završila je na sudu ne zato što su to tražile institucije, nego zato što je prvoosumnjičeni u ovom slučaju Zoran Piperović odlučio da ovu aferu istraži do kraja.
Piperović je privatnom tužbom gonio je Moldavku. Dva puta sud je odbacivao njegovu tužbu kao nesnovanu, ali je viša sudska instanca obje te presude obarala i vraćala predmet na ponovno suđenje. Treća presuda, koja je izrečena prije nekoliko dana, bila je osuđujuća: zbog laži koje je s direktnim umišljajem saopštila pred pravosudnim organima Crne Gore Moldavka je osuđena uslovno na godinu zatvora, ako u naredne dvije godine počini slično krivično djelo.
Pravo i pravda su nerijetko daleko jedno od drugog. I presuda Moldavki Svetlani Čibotarenko je dokaz tome. Pravo je presudilo da će žena, za koju država Crna Gora ni ne zna gdje je, završiti godinu dana u zatvoru, ako u naredne dvije godine od izricanja presude počini slično krivično djelo. Pravda se tome smije.
A smijaće se još više ako ova presuda postane pravosnažna i crnogorske pravosudne institucije i nakon toga ne pokažu volju da “ožive” aferu S. Č. i konačno crnogorskoj javnosti ponude istinu. Ko je, zašto, kada i kako osmislio ovu aferu?
Vjerovatno neće. Nijesu tu volju institucije pokazale ni 2004. godine kada je Komisija koju je oformila Vlada, sa zadatkom da utvrdi postupanje policije u slučaju S. Č. objelodanila izvještaj i nedvosmisleno ukazala na moguće scenariste afere.
Žrtve i „žrtve“: A priča je krenula kada je Svetlana Čabotarenko “pokucala na vrata policije” u oktobru 2002. godine i zatražila pomoć. Prijavila je dvojicu Podgoričana da su je uzajamno preprodavali i primoravali na prostituciju. Bilo je očigledno da ona zaista jeste žrtva zlostavljača. Zbog toga su je inspektori odmah, kako to nalažu zakoni, kao žrtvu trgovine ljudima, sklonili na sigurno. Utočište je našla u skloništu NVO Sigurna ženska kuća, kojim je rukovodila šefica ove organizacije Ljiljana Raičević.
Dvojica Podgoričana su uhapšena i sve je izgledalo kao “obična” istraga o još jednom slučaju trgovine ženama.
Međutim, sedam dana kasnije uslijedio šok. Lisice na ruke stavljene su zamjeniku vrhovnog državnog tužioca pod sumnjom da je zajedno sa onom dvojicom Podgoričana i još jednim preprodavao, silovao i primoravao na prostituciju moldavsku državljanku S. Č. Užasnu priču o svojim mučiteljima ispričala je u skloništu Sigurne ženske kuće. Ponovila je i pred inspektorima, a davanju njenog iskaza prisustvovala je i Ljiljana Raičević, koja joj je pomagala da se prisjeti detalja.Tako je jedna država koja je pokušavala da povrati svoju nezavisnost doživjela užasan šamar. Ali niko nije ni slutio da je to tek početak i da pravo šamaranje tek slijedi. Moldavka je u skloništu Ljiljane Raičević nastavila svoju sumornu priču i otkrila najmračnije strane crnogorske vlasti.
Ne samo da je zamjenik vrhovnog državnog tužioca brutalni trgovac ženama i siledžija, nego je i predsjednik države, Đukanović je tada bio na toj funkciji, vjerovatno isti kao i on. Istina, Moldavka ga nikada nije pomenula imenom, ali ga je, kako je kasnije svjedočila na sudu, vidjela golog na žurci koja je obilovala bahanalijama i silovanjima… I nije vidjela samo njega. Opisivala je ona u sigurnom skloništu još mnoge funkcionere i javne ličnosti. Nije im znala imena, ali ih se dobro sjećala, toliko dobro da je na osnovu opisa bilo lako ustanoviti o kome se radi…
Politička scena je uzavrela, međunarodna zajednica je javno iskazivala ogorčenje i mnogi su, u Crnoj Gori i van nje, bili ubijeđeni da je afera S.Č. politički kraj Mila Đukanovića. Sasvim moguće i kraj projekta povratka nezavisnosti Crne Gore.
Tajni akteri i kreatori: Ali, kako to često biva sa aferama, i ova je lagano gubila smisao, ukazujući sve više na one koji su je izrežirali. Do danas, međutim, pravi autori afere nijesu ozvaničeni.
Vladina Komisija iz 2004. godine zaključila je da je Andrija Jovićević, sa svojim najbližim saradnicima, davao podstrek za vođjenje ove afere, sa motivom koji najviše liči na karijerizam i političke ambicije. Godinu ranije Jovićević je bio smijenjen, a institucije nikada nijesu ni pokušale da pokrenu postupak na osnovu ovog izvještaja.
No, neka kasnija dešavanja možda su ukazala na političku pozadinu afere S.Č. U februaru 2006, u jeku referendumske kampanje za povratak nezavinsosti Crne Gore, i Andrija Jovićević je pokušao da se vrati u politički život Crne Gore: pojavio se kao jedan od organizatora političkog bloka za rušenje projekta nezavisnosti.
Tačnije, bio je dio „alternativne četvorke“, koju su osim njega činili Predrag Bulatović, Nebojša Medojević i Miodrag Lekić, ekipe koja se otvoreno protivila organizaciji crnogorskog referenduma. Otkuda među političarima i ime Andrije Jovićevića, bivšeg crnogorskog ministra policije – nije dato logično objašnjenje. Osim da je, savim moguće, Jovićević imao zavidne međunarodne konekcije, u Vašingtonu i na drugim međunarodnim lokacijama.
Projekat je ipak propao, iako je bio indirektno podržan od nekih aktera iz međunarodne zajednice. Na referendumu 21. maja 2006. godine građani Crne Gore rekli su DA, planovi četvorke pali su u vodu, a u zaborav je padala i afera S. Č.
Jedino je „oživio“ Zoran Piperović koji je poručio da neće odustati dok svi akteri jedne od najprljavijih afera ikada konstruisanih u Crnoj Gori ne budu izvedeni pred lice pravde. A njegov spisak krivih je podugačak.
Iz kabineta premijera Đukanovića nakon posljednje presude u slučaju Moldavka jednim ovdašnjim novinama, “Blicu Crna Gora”, saopštili su da je afera konstruisana “u dobro poznatim kontraobavještajnim krugovima” i da je bila uperena protiv “tadašnjeg predsjednika Crne Gore, države i njene nezavisnosti“.
Ali, ni iz Vlade Crne Gore, kao ni iz drugih državnih institucija niko nije pozvao pravosudne organe da se konačno uključe u ovaj slučaj i istraže ga do kraja.
K.M.K
