Uvijek sam imao želju da uspostavim direktniji kontakt sa Crnom Gorom. Naravno da je tu važan kulturni uticaj i vaspitanje mog oca, kao i spiritualna veza koju imam sa ovom regijom. Zato me silno kopkalo da li će se Crna Gora predstavljati na EXPO Milano 2014. Htio sam da se prijavim na konkurs za idejno rješenje crnogorskog paviljona i, naravno – da pobijedim”, kaže za Portal Analitika arhitekta Marko Brajović, svjetsko ime u arhitekturi i dizajnu.
I, zaista – na konkursu koji je raspisala crnogorska Privredna komora, arhitektonski atelje “Marko Brajovic” iz Sao Paola, iz Brazila, pobijedio je estetski superiornom vizijom prostora u kojem dominiraju dva elementa – “durmitorski vrh” koji je kao obrnuta piramida okačen o plafon paviljona visokog sedam metara, napravljen od niti vune kojima prolazi led osvjetljenje, a koji se reflektuje u ogledalu na podu uokvirenim gumnom, drugim značajnim crnogorskim simbolom. Još prije crnogorskog konkursa, atelje Marka Brajovića, po rođenju Podgoričanina, pobijedio je i na konkursu za idejno rješenje brazilskog paviljona, zajedno sa studijom “Artur casa”. To mu, kako kaže, nije bilo dovoljno.
“Već nekoliko godina, u studiju imam i ponekog arhitektu iz našeg regiona. Tako je kod mene sada talentovana Miljana iz Danilovgrada, diplomirana studentkinja beogradskog Fakulteta arhitekture, koja ima i snažna lokalna utemeljenja. Zadužio sam je da prati konkurse za EXPO, kako nam crnogorski ne bi promakao,” otkriva Brajović, koji je nedavno boravio u Podgorici, kada je Komora predstavila javnosti njegovo idejno rješenje. Dodatno ga je, kaže, stimulisalo to što je konkurs bio temeljito pripremljen. “Naravno, nama koji apliciramo, ulažući i vrijeme i novac, to je od posebnog značaja, jer upućuje na ozbiljnost strane sa kojom kasnije treba sarađivati, tokom realizacije zamišljenog”, precizira on.Od Dejvida Bouvija do crnogorskog gumna: Dok sjedi za jutarnjom kafom u jednom od podgorički lokala u Njegoševoj ulici, posmatra okolinu sa dubokom znatiželjom nekoga ko istražuje svoju suštinu, gdje je prvi put vazduh udahnuo.
“Volim miris lipa. To je za mene miris Podgorice”, kaže.
U međuvremenu, od Podgorice, Rovinja, Venecije, Barselone, Sao Paola, uradio je toliko da je to teško nabrojati. Jedan od zanimljivijih radova svakako je enterijersko rješenje za već legendarnu izložbu Dejvida Bouvija, u muzeju “Viktorija Albert” u Londonu, u martu prošle godine, koja je posjetom oborila londonski rekord izložbe na kojoj je prikazan rad i život Leonarda da Vinčija.
Njegov atelje, čiji je logo crna žirafa sa velikom leptirovim krilima okačenim o vrat, potpisuje i idejno rješenje za izložbu o Stenliju Kjubriku, u Sao Paolu, krajem 2013. i početkom ove godine. Koncept je tada bio – jedna soba, jedan film. U sobi posvećenoj “Odiseji u svemiru 2011”, posjetiocu je dočaran osjećaj da je u orbiti. Ne treba nabrajati silne veće i manje projekte i idejna rješenja za upotrebne predmete, u industrijskom dizajnu, enterijerima koje je potpisao njegov atelje, kao što je enterijer prodavnice čuvenog proizvođača sportske obuće Camper, u Sao Paolu.Njegov pristup je, kako objašnjava – ekskluzivitet za svaku pojedinačnu narudžbu. I rješenje nastalo nakon dugog istraživačkog rada, u kojem se angažuju stručnjaci iz raznih oblasti. Ne treba, međutim, sumnjati da je za idejno rješenje crnogorskog paviljona u Milanu, upravo on bio spiritus movens koncepta koji je osmišljen.
“Krenuli smo u rad od osnovnih komponenti naše crnogorske kulture, koje definiraju neka naša kulturna i socijalna ponašanja. Jedan od tih osnovnih elemenata svakako je gumno, kao element društvenih okupljanja, gostoprimstva, ali i kuhinje, ako hoćete, budući da je tema EXPO u Milanu hrana. U konkretnom slučaju, gumno je i koncept i metafora, kao strategija organizovanja publike”, objašnjava Brajović. Ono je, dodaje, u sredini izložbenog prostora, definišući ga i organizujući njegovu funkcionalnost i logistiku.
“Usred gumna je jedno veliko ogledalo na podu, koje simboliše naše Crno jezero, a sa plafona visi veliki šandelije (luster) od tisuća i tisuća metara vune, koji predstavlja konvertiranu topografiju Durmitora, naše velike vertikalnosti. Kad posjetilac stane nasred tog gumna i pogleda dolje, u ogledalo, vidjeće Durmitor, a osjećaće se kao da lebdi ili hoda iznad njega. Moraće tada osjetiti uzvišenost i lakoću,” objašnjava, ne bez strasti, sagovornik Portala Analitika.
Revolucionarnost bazirana na klasičnom obrazovanju: A ko je mladi Marko Brajović, čiji je otac, danas penzioner, život proveo kao direktor hotelskih kompleksa u Rovinju, a majka je medicinska sestra, inače Italijanka?
Upravo jedno njeno pismo iz 2010. godine hrvatskom Jutarnjem listu, bio je povod da se o Marku i njegovom bratu Luki, dizajneru, prvi put ponešto sazna na ovim prostorima. Marko se smije, pomalo sa nelagodom, na pominjanje majčinog ljutitog reagovanja na medijske natpise u susjednoj zemlji kako Hrvatska na EXPO u Šangaju nije imala bogznašto da pokaže.
“Hrvatska ipak ondje ima svoje arhitekte i dizajnere. To su moja dva sina, Marko i Luka Brajović”, kazala je tada Darija Brajović u telefonskom razgovoru sa redakcijom, precizirajući da je Marko (i tada) uradio enterijer brazilskog paviljona, a da je mlađi, Luka, kao produkt-dizajner, za EXPO u Šangaju radio paviljon Kneževine Monako.
“Toliko su nagrada dobili, po Europi, po Americi, ali ne znaju se oglasiti. Kažu: ‘Ako dobro radimo, netko će čuti za nas’. ‘Ajde, moj sine’, kažem im, ‘ne prodaješ krumpire na pijaci pa da te vide što radiš’.
I 40-godišnji Marko, i 32-godišnji Luka završili su italijansku srednju školu u Rovinju. Luka upisuje industrijski dizajn u Barseloni a potom magisterij filmskih vizuelnih efekata. Posebna strast mu je dizajn videoigrica, mada je radio i digitalnu scenografiju za neka pozorišta i festivale.
Marko je diplomirao arhitekturu u Veneciji a potom magistrirao u Barseloni, u oblasti vizuelnih digitalnih umjetnosti, a potom i u oblasti genetske arhitekture, koju on naziva i biodigitalnom, biomimetskom arhitekturom, jer je inspirisana mimikrijama u životinjskom svijetu. Svo vrijeme ne zanemarujući akademsku karijeru, na brojnim fakultetima i visokim školama, od Moskve, Berlina, Barselone, Katalonije, Sao Paola, on je što redovni, što gostujući profesor.
Među indijanskim plemenima u potrazi sa arhitektonskom suštinom: Svoj prvi studio otorio je u Barseloni, koji je bio daleko od lukrativnog biznisa. Međutim, 2003. godine pojavio se prvi “egzotični” klijent, zapravo klijentica, gospođa koja je bila dizajnerka kod slavnog kreatora Ralfa Lorena. Ona je željela posebnu kuću na terenu koji je kupila u Kostarici, kuću od prirodnih materijala čiji bi oblik bio inspirisan muzikom jednog, njoj omiljenog, francuskog kompozitora.
“Mi smo, naime, već proučavali generativnu arhitekturu koja podrazumijeva da neki trodimenzionalni oblik nastaje prema muzici. Šest ljudi otišlo je u Kostariku.”
A Marko se, proučavajući susjedno indijansko pleme kako plete bambus za gradnju, zaljubio trajno u to drvo.
“Bambus je prirodni hi-tech materijal, zovu ga prirodnim čelikom. Iako vrlo lagan, ima 80 posto kapaciteta čelika kada je riječ o primanju težine. Tražio sam gdje mogu usavršiti ta znanja i . došao sam do njemačkog arhitekte Jorga Stamma koji je držao radionice u gradu Maseio u Brazilu. Ondje sam proveo pola godine i naučio kako se koristi bambus”, priča Marko.
Nakon što se 2005. vratio u Barselonu, poziva ga belgijska ambasada da za EXPO u Japanu napravi istraživanje kako spojiti prirodu s visokim tehnologijama. “Tri mjeseca putovali smo Japanom i izučavali arhitekturu bambusa.”
Ubrzo ga je pozvala organizacija Mamori Art Lab da u amazonskoj prašumi vodi radionice na tu temu.
“Radionice su trajale po mjesec dana. Laptopi su nam radili na solarne ćelije. Oko nas indijanska plemena. S nekima možeš kontaktirati i trgovati, s nekima ne. Gledao sam pleme Xingu, kako na rezervatu većem od površine Hrvatske, grade velike kuće od palme i drugog lokalnog drveća”, opisuje arhitekt.
Istovremeno je predavao i na IED-u (Europski institut dizajna) koji je u okviru mreže škola po svijetu - jednu imao i u Sao Paulu. Ponudili su mu da tamo na katedri arhitekture predaje enterijer i industrijski dizajn.
Nakon godinu dana u Sao Paolu je otvorio svoj projektni biro, a već za naredni EXPO u Šangaju, 2010, dobija ponudu da kao kreativni direktor uradi enterijer brazilskog paviljona.
“Mjesecima sam svakih 15 dana letio Sao Paolo - Šangaj, a let traje 26 sati!”, kaže, i dodaje, kao da se pravda: “Nisam klasičan arhitekt, volim koketirati s ekstremnim materijalima i oblicima, a to EXPO-u treba.”
Nije riječ o estetici, već o originalnom načinu rada: Brajović ne želi da definiše svoju estetiku. “Ja zapravo ne želim imati estetiku, već originalni koncept procesa rada. Estetika je samo rezultat tog kreativnog procesa, što može djelovati dosta apstraktno, ali iz toga nastaju ekskluzivni rezultati za svaki pojedinačni projekat. Riječ je o studiji prirodnih fenomena, fizičkih i bioloških, i aplikacijama tih strategija u dizajnu i arhitekturi”, objašnjava sagovornik Portala Analitika.
Na pitanje što njegov izraz razlikuje od drugih, toliko da je u oštroj konkurenciji svjetskih dizajnera postao tako uočljiv, odgovara:
“Za mene je izazov spajati opozitne strane, ono što ljudi smatraju da je kontrastno. Za mene su različitosti bogatstvo, spajanje tradicije sa visokom tehnologijom, prirode sa kulturom, spajanje estetskih parametara koji su potpuno različiti – klasike sa savremenim. Prema tome, baš zato što nam stil nije granica, nego je rezultat procesa rada, mislim da smo u mnogim slučajevima uspjeli spojiti izuzetno detaljno dovršene, izuzetno ekskluzivne prostore jednostavnim materijalima. Ili, izuzetno kompleksne oblike upotrebom jednostavnih komponenti. Ili, veoma sofisticirane tehnološke solucije sa prirodnim elementima. Drugo, mi puno investiramo u istraživanje, u kapital znanja. Istražujemo u oblasti biologije, tehnologije, istražujemo nove materijale.. Puno koristimo literaturu, često organizujemo susrete arhitekata, dizajnera...”
Do onog minimalizma kao krajnjeg rezultata, ali minimalizma esktremne elegancije, Marko Brajović stiže mukotrpnim multidisciplinarnim, skoro renesansnim istraživanjem, leonardovsim konceptom, i skidanjem svih suvišnih detalja, da bi došao do esencije.
“Da, esencijalizam...To je bolji izraz nego minimalizam, mada se medijski više koristi ovaj drugi. Naša vizija jeste olistička. Mi smo protiv tehničke i estetske specijalizacije, kao i svake druge specijalizacije. Rad po mjeri podrazumijeva posebnu strategiju za svaki pojedinačni projekat, za klijenta koji je poseban, jer ne kupuje gotovo, pa makar bilo i firmirano odijelo.”
Naravno da je pristup bio takav i kada je riječ o crnogorskom paviljonu u Milanu.
“Za naš crnogorski paviljon istraživali smo topografiju Durmitora, ali i hromatske fenomene neba nad Durmitorom tokom četiri godišnja doba. Istraživali smo našu narodnu nošnju, koja je odredila teksturu naših zavjesa, u konceptu koji definira istoriju i kulturu Crne Gore.”
Marko danas određuje glavne pravce u kojem se kreću rad i realizacija svih tih projekata.
“Ja sam vlasnik i kreativni direktor. Nisam više u svakodnevnoj operativi, već definišem strategiju i viziju ateljea, pa i u komercijanom smislu, koji nas projekti zanimaju a koji ne zanimaju. Imam u studiju 15-tak arhitekata i volim taj takozvani horizontalni način rada. Naš djelokrug interesovanja su koliko enterijeri, toliko scenografije, izložbene postave, kreativne direkcije…U zadnje vrijeme, jako puno radimo na paviljonima, velikim izložbenim prostorima.”
Na opasku da Crna Gora sa onakvim njegovim rješenjem ne mora u Milano ponijeti nijednu pršutu, da je sam prostor više nego sugestivan, Brajović se smije.
“To mi je zapažanje drago, jer ne volim ‘neutralne’ prostore. Naši prostori imaju izuzetno jak identitet jer, arhitektura je velika strategija komunikacije i prezentacije”, objašnjava.
A u čemu se razlikuju u pristupima brazilski i crnogorski paviljon?
“To su dvije raličite zemlje i pristup je različit. Ja sam građanin Brazila, moja su djeca rođena u Brazilu i Brazil je takođe moj dom. Istinski shvatam brazilski način komunikacije. Brazilski paviljon vezan za ludičnost, to je ogromna mreža od hiljadu kvadratnih metara. Uostalom, ta dva paviljona su u različitim klasterima. Svakako da su oba prostora izuzetno interaktivna i markantna. Ima tu i jako puno tehnologije, takozvane tihe vizuelne tehnologije, one koja se postavlja kao element sve te priče”, objašnjava sagovornik Portala Analitika.
On dodaje da na EXPO-u veličina paviljona nije bitna koliko intenzitet prostora, odnosno utisak koji ostavlja..
“Ključno je to koliko uspijevate da zadržite i začarate ljude. Oba paviljona rade na toj strategiji, da začaraju ljude u prve dvije minute, jer nema vremena. Ima i produbljenja informacije, ako posjetilac želi ostati i dvadeset minuta, ali je sposobnost da skrenete pažnju na elegentan način veoma bitan. Oba paviljona su izuzetno multisenzorijalna – boja svjetlo, interakcija, miris, dodir...”
Priroda je sama za sebe bogatstvo: Na pitanje što bi posvetio Crnoj Gori, kada bi bio u prilici, odgovara da nema ništa definisano, ali da osjeća da bi mogao pomoći:
“Nemam nikakve definisane stavke. Arhitektura nisu samo zgrade, nas interesuje interaktivna arhitektura, koja pokreće i definiše socijalne i kulturne elemente, koja se povezuje sa urbanizmom, ekonomijom, sociologijom, komunikacijom, prezentacijom…”, kaže, dodajući da on i njegove kolege jako puno istražuju modele kako prirodu ispoštovati.
“Priroda je svuda u svijetu danas najveće bogatstvo. Zato su danas vrhunac luksuza novi oblici ekorisorta, prirodnog kampinga, takozvanog glamuroznog kampinga.”
Na opasku da se kod nas stalno priča o tome kako neko prirodno bogatstvo treba “valorizovati”, pod čime se podrazumijeva njegova prodaja i izgradnja hotelskih kompeksa, kao da priroda sama za sebe nije bogatstvo, Brajović zaključuje:
“Prirodno bogatstvo ne mora da se valorizuje, ono je samo po sebi bogatstvo. To je u svijetu najveći luksuz. Luksuz je priroda, ali sa dobrim servisima.”
Gordana BOROVIĆ
