Urednica emisije Raskovnik Aleksandra Vuković, je Nikšićanka koja živi u Podgorici, kako kaže, „u ulici Meksičkog paba i Muzičke škole Vasa Pavić“.
Predaje na Fakultetu umjetnosti Univerziteta Donja Gorica, a doktorantkinja je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Aleksandra je široj televizijskoj publici postala poznata po emisiji Tekstura koju je godinama uređivala i vodila na na TV Montena. Sada uređuje i vodi emisiju Raskovnik na TV 777, dok sa sestrom Anom uređuje emisiju „Hramovi Crne Gore“ na istom mediju.
Vuković smatra da se o identitetu Crne Gore može razgovarati samo pred fotografijom Ljuba Čupića... Po njoj, njegovim osmijehom počinje novija istorija Crne Gore. I priča koja slijedi...
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Mnogo vremena provedenog u prirodi sa đedom, bakom i ujacima, rodni Nikšić. Porodični bivak oko koga se lijepo o ljudima zbori. Nikada od svojih roditelja nijesam čula ružnu riječ o nekome čovjeku. Tata i mama su zbilja znali kako se njeguje, čuva, brusi dijete u čovjeku. Vječito dijete. Ljubavlju, morem, planinom, poezijom. Napisaću knjigu o svome djetinjstvu, ono zaslužuje dvostruki život, u mome śećanju i u čitaočevom oku.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Volim to što sam odraslo dijete koje se neprestano IGRA.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Stvarni talenat ima težinu, to je sila koju ništa ne može spriječiti da se izrazi.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Ne prihvatam da u ljudima postoji loše, gore, najgore.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Dostojanstvo, nepokolebljiv stav, vaspitanje, jednostavnost, obrazovanje.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Mislim da se kod nas biografije prerano ispisuju. A biografiju ne čine samo mjesto i datum rođenja, fakultet koji smo završili, djela koja smo stvorili. Nečiju biografiju bi trebalo pisati u trenutku kada taj neko promijeni karakter kulture u kojoj stvara. Ja baš pišem biografiju Živka Nikolića. U stvari, dopisujem je - on je sam ispisao. Marlon Brando je jedini glumac kome bih povjerila sebe - on bi mogao da me glumi.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Bolje je u pet slova kojima se tvore sve druge riječi: ljubav.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Jesam hrana, jer svako od nas hrani onoga koga voli. Kopriva.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Super-junaci su proizvod prethodnoga vijeka, koji nije imao stvarne junake poput Don Kihota. Don Kihot i Sančo Pansa su moji junaci. Moraš biti lud da bi normalan bio.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa Crvenkapom, samo da bih joj promijenila boju kape, a samim tim i tok priče. Sa vukom se drugačije razgovara, posebno kada je u jagnjećoj (bakinoj) koži.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Ne može se dva puta ući u istu neđelju.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „Alexandra Leaving“ - više zbog Kavafija, nego zbog Leonarda Koena.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Iščitala sam književni opus Ismaila Kadarea, to je literarna „palata snova“. Čitala sam novo izdanje knjige Boža Koprivice „Samo bogovi mogu obećati“. Uz tu knjigu i uz Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu, život stvarno jeste volej, osmijeh tijela i duše.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- U Granadu, u avgustu - i hoću...
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Autobus.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Sestri Ani, ona je rizničarka mojih tajni.
Čemu se uvijek obradujete?
- Moru, nasred mora, u moru, kraj mora... Iz mora, kao Afrodita.
Da li za nečim žalite?
- Ne žalim ni za čim.
Bez čega ne možete?
- Bez pera, papira, parfema. Bez Poezije...
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Juče sam se izvinila u prodavnici gospođi koju sam u prolazu dodirnula kesom u kojoj sam nosila namirnice.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Ne volim zlato, pa ni zlatnu ribicu. Protrljam lampu svoje mašte i dobijem sve što ištem od života.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Teško mi je kada ne radim, ne umijem živjeti bez rada, predanoga, iscrpnog.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Pokušala sam da zamislim, ali nikakve vajde od toga. Đe počinje priča o smrti, tu meni zastaje dah. Možda je to odgovor, filmski i životni - „Do posljednjeg daha“.
Kako biste voljeli da umrete?
- O umiranju umijem da pišem, ne umijem da ga volim. Smrti, nasmiješi se mojoj okrutnosti prema tebi, nemuzikalnoj hrpi suglasnika. Pjevam na mjestu đe ti siješ konačnosti.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Od rođenja do smrti čitala „Don Kihota“ i mnogo se smijala i plakala.
Priredila: A.POPOVIĆ
