Ako vas put ovog ljeta dovede u Narodni muzej na Cetinju - nemojte zaobići zastave, jer kažu da se tu čuva druga najveća zbirka osmanskih ratnih zastava u Evropi, i jedna od najvećih u svijetu. Samo Vojni muzej u Beču ima veću zbirku, s jasnom razlikom što su one na Cetinju sve uzete u bojevima. Da ne govorimo o kolekciji crnogorskih ratnih zastava, koje se počinju pohranjivati još od bitaka na Martinićima i Krusima 1796. godine.
Kako su izgledale ratne zastave crnogorskih plemena tokom XVI i XVII vijeka istraživači ne mogu puzdano da tvrde, ali se smatra da su imale hrišćanske simbole, kao i one Mletačke republike. Kustos Narodnog muzeja Miloš Vukanović, autor izložbe “Crnogorske ratne zastave i trofeji“ - koja se do prije neki dan mogla vidjeti u Nikšiću, a bila je otvorena povodom Dana nezavisnosti - kaže da se prije vremena Šćepana Malog ne zna kako su izgledale zastave ispod kojih su se Crnogorci borili.“Istorijski podaci govore da su Crnogorci u borbu kretali pod zastavama, ali samo možemo da pretpostavljamo kao su izgledale. Jedino sa sigurnošću znamo kako je izgledala zastava iz vremena Šćepana Malog, i to na osnovu dubrovačkih spisa. Bila je to bijela zastava sa crvenim rubnim okvirom, a na vrhu koplja je imala zlatni krst”, kaže Vukanović za Portal Analitika.
Sve se, kako ističe, mijenja postavljanjem Petra I za crnogorskog vladiku, koji je u saradnji sa guvernadurskom porodicom Radonjić, uspio da pobijedi Mahmut pašu Bušatliju na Krusima i Martinićima 1789.godine, ujedini Staru Crnu Goru i Brda i formira prve državne institucije. To je dovelo i do pojave jasnih simbola pod kojima su se Crnogorci okupljali i kretali u rat.
Vukanović objašnjava da su se tada pojavile zastave odreda iz knežina i plemena, a među njima je dominirala glavna vojna zastava Alaj barjak, koja je smatrana državnom zastavom. Za vrijeme vladavine Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, Alaj barjak je bio od bijelog platna sa crvenim krstom, ili sa bijelim ili zlatnim krstom na crvenoj podlozi. U narodu je ova zastava dobila ime Krstaš, a Petar I je takođe uveo praksu da se pristupanje novog plemena crnogorskoj državi, označi i dodjeljivanjem zastave koju će to pleme nositi u rat.
Amblem novog vladara: Govoreći o mijenjanju zastava kroz istoriju, naš sagovornik ističe da je početak osavremenjivanja crnogorske države za vrijeme vladavine Knjaza Danila, zahvatio i crnogorsku narodnu vojsku.
Tako je Knjaz Danilo, između ostalog, zahtijevao da mu se predaju sve ratne zastave, umjesto kojih će on dodijeliti nove. Na novoj zastavi je bio dvoglavi orao ispod kojeg se nalazi lav u pokretu na crvenoj podlozi. Sve zastave su na sebi morale da imaju amblem novog vladara, Д I. Ipak Krstaš se, kaže Vukanović, još dugo zadržao u crnogorskoj vojsci kao stotinaška ili četna zastava, i pored promjena vladara opstao kao najdominantiji ratni simbol.
Sagovornik Portala Analitika napominje da se pored muzeja mnoge zastave čuvaju i po crnogorskim porodicama.
“Porodica Vušurović ima Krstaš na kome postoje inicijali HI, ali njihovo porodično predanje govori da je riječ o zastavi s kraja 17. vijeka i da je nošena u bitkama na Martinićima i Krusima krajem 18. vijeka. Takođe, istorijska je činjenica da je Petar I okupljajući crnogorska plemena dodijeljivao zastave pod kojima će se boriti”, kaže Vukanović.
Kada je riječ o Nikolinom vremenu, ratna i državna zastava Knjaževine i Kraljevine Crne Gore Knjaza Nikole ostaće Alaj barjak Knjaza Danila sa manjm izmjenama, koje su uključivale i promjenu inicijala vladara u H I. Krstaš će biti u upotebi i nakon Berlinskog kongresa 1878., a Alaj barjak sa dvoglavim orlom do Prvog svjetskog rata.
Vukanović napominje da će u međuvremenu Crnu Goru zapljusnuti talas Panslavizma, tako da će na državnim i ratnim zastavama početi da se javlja trobojka. Inspiraciju za simboliku ovakve zastave panslavisti su crpjeli u trikoloru Francuske buržoaske revolucije. Posljednja ratna i državna zastava Crne Gore, prije gubitka njene nezavisnosti, predstavljaće dvoglavi orao na trobojci.
Kustos Narodnog muzeja naglašava da se u ovoj instituciji čuva veliki broj četnih i bataljonskih zastava crnogorske vojske i alaj barjaka, ali posebno mjesto svakako pripada četnoj zastavi sa Vučjeg dola, koja je takođe bila nedavno izložena u Nikšiću, i kako kaže, bila je “zvijezda” postavke.
Možda najstarija zastava koju imamo u Muzeju je Alaj barjak Danila Prvog i ona se čuva u Danilovoj sobi u Biljardi, ističe Vukanović, napominjući da je respektabilna i zbirka osmanskih ratnih zastava.
Prema njegovim riječima zbirku osmanskih ratnih zastava iz Narodnog muzeja na Cetinju prevazilazi samo ona u Vojnom muzeuj u Beču, s jasnom razlikom da su zastave na Cetinju sve uzete u bojevima. U zbirci se nalaze pretežno bataljonske osmanske zastave regularne vojske iz perioda 1796-1913. godine, ali i pomoćnih jedinica, prorokove zastave, starješinske zastave i druge.
O prikupljanju osmanskih ratnih zastava i oružja prije 1796. godine nema podataka, a poznato je da se nakon pobjeda na Krusima i Martinićima počela formirati trofejna zbirka. Ona se tokom vremena selila iz Cetinjskog manastira, preko Biljarde, Dvora, Vojne laboratorije i danas je u Muzeju.
“Istorijski izvori govore o desetinama zaplijenjenih osmanskih zastava i komada oružja, pretežno za vrijeme bitke na Grahovcu 1858. i tokom Veljeg rata 1876-1878. Ipak, broj koji se uvijek pojavljivao u popisima trofejne zbirke je mnogo manji. Objašnjenje se nalazi u mogućnosti da su neke zaplijenjene zastave ostavljane ili davane kao poklon istaknutim borcima, dok su druge prepravljane i postajale su zastave crnogorskih vojnih jedinica. I pored toga naša zbirka osmanskih ratnih zastava je druga u Evropi”, naglašava Vukanović.
Crnogorski barjaktari: Priča o crnogorskim zastavama neodvijiva je od priče o barjaktarstvu, o nesebičnoj borbi naših predaka za koje je barjak imao posebno značenje.
Porodice koje su čuvale zastave pod kojim je njihovo pleme išlo u rat izuzetno su poštovane i gubljenje barjaka u borbi smatrano je sramotom. Veličanstvene su priče o junaštvu crnogorskih vojnika, o potrebi da se barjak sačuva, ostane ispred da ga vojska vidi, i u tim strašnim krvavim bitkama dešavalo se da desetak ratnika pogine čuvajući zastavu”, priča naš sagovornik.
Uvijek na čelu juriša svoje čete, barjaktar sa razvijenom zastavom bio je laka meta za protivnike, a palu zastavu hitro je preuzimao neki od njegovih najbližih srodnika i satao na čelo jedinice. Često su za kratko vrijeme ginuli ili bili ranjeni svi odrasli muškarci užeg bratstva, pa je barjak morao preći na drugoga, obično pripadnika istog bratstva. Istoričari pišu da su maloljetni potomci poginulih kasnije, pozivajući se na nasljedno pravo, pokušavali da povrate barjak od svojih daljih rođaka. U Ministarstvo vojno stizale su njihove molbe, vođeni su i sporovi, a svaki od njih je potresno svjedočanstvo o tragici crnogorskih barjaktarskih kuća. Jednu od njih priča sin Ćetka Jankovića iz Zagarača. Ćetko je teško ranjen u borbi kod Spuža 1862. godine. U istom sukobu poginuli su, noseći Ćetkovu zastavu, svi njegovi najbliži, dva brata i sinovac, pa je barjak prešao na njihovog daljeg rođaka.
Podvige barjaktara opisao je i jedan od učesnika rata, kasnije šef crnogorske diplomatije vojvoda Gavro Vuković. "Barjaktari s barjacima jurišali su prvi. Jednom slomi puška ruku desnu, a on uzme barjak u lijevu, pa sve naprijed, slomi mu i lijevu, barjak padne na zemlju, on se sagne, uzme barjak zubima pa je išao naprijed. Otac je nosio barjak, pogine pod njim, uzme ga jedan sin, pogine i on, uzme i drugi sin i iznese ga na šančeve turske. Ima barjaka na kojima se ne mogu izbrojiti rupe od tanadi turskih. Izgleda nevjerovatno, ali je istinito...Barjaktari se nijesu zaustavili na prvim šančevima, već su jurišali na druge... Za život nijesu više marili no za najsitniju stvar".
Sve je to priča o zastavama. I ako vas put dovede u Narodni muzej na Cetinju, znajte da se iza svakog barjaka koji se ovdje čuva krije bezbroj priča o mladosti, porodici, ponosu, ratu, porazima, pobjedama i slobodi.
Suzana KAPETANOVIĆ
