-Premijer Milo Đukanović, kao i druge vodeće ličnosti iz DPS-a, u vrijeme napada NATO pakta na SRJ 1999. godine, trajno su se svrstali i zauzeli visoke pozicije u ovom drugom katalogu. Njima se itekako dobro koristio NATO u vrijeme te agresije, a pogotovo je agresoru bio odan član Vrhovne komande SRJ, tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Pretpostavljamo da bi čelnici NATO-a najviše voljeli kada bi Mila Đukanovića, nakon iskustava iz 1999, nekako mogli da uguraju u vrhovnu komandu Ruske federacije. Sa tog položaja bi mogao najviše pomoći, tamo bi najviše koristio NATO-u. I takvi likovi su poželjni samo kada se nalaze u protivničkom taboru, ali potpuno drugačiji kriterijumi vladaju kada treba da odaberete saveznike, sjednete s njima za isti sto i sa njima budete spremni da uđete u eventualni sukob sa nekom trećom stranom. Onda je jasno da takve ličnosti ni u kakvoj varijanti ne smiju biti za stolom gdje se donose odluke, odnosno gdje cirkulišu povjerljive informacije, jer ko je, poput Đukanovića, izdao vlastitu državu, neće imati dileme da se ponaša na isti način kada je u pitanju širi vojni savez. Zbog toga je Crna Gora ekslipicitno odbijena, a u fokusu su se našle neophodne političke reforme-istakao ja Mandić.
-Crnogorski građani su patriote, čuvari i naslednici velike istorije Crne Gore i oni bi trebali kroz političke reforme da dobiju i novu patriootsku vlast koja bi sa prezrenjem gledala na izdaju i u čijim redovima se nikada više ne bi smjeli pojaviti ljudi slični Đukanoviću-zaključio je Mandić.
Foto: nova.org.me
